Osnovna škola "Plokite" Split

(Travnik, 9. listopada 1892. − Beograd, 13. ožujka 1975.)

Život je neshvatljivo čudo  jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto  kao na Drini ćuprija.

Navršilo se 130 godina od rođenja Ive Andrića. Andrića, ne samo književnika i nobelovca nego brata u boli i nadi:

Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u boli i nadi.

Što je pisac veći, veća je i želja da ga se potpunije upozna: ne samo preko njegova književnoga stvaralaštva, nego i kao čovjeka u cjelini, privatno. U tom smislu prednjači interes za Andrića, naročito  stoga što se najviše provlači pitanje: „Čijoj književnosti Andrić pripada: hrvatskoj, bosanskoj ili srpskoj?“

Znamo da je rođen u Travniku, od oca Antuna  i majke Katarine.

Znamo da je studirao u Beču (akademske godine 1913./14. upisao je treći semestar slavenske filologije i povijesti) i znamo da se u prijavnom listu  (Nacijonal) izjasnio kao Hrvat, katolik te da mu je hrvatski jezik materinski.

 Znamo da je rano ostao bez oca i da je majku pokopao na katoličkom groblju u Sarajevu. Znamo da je bio član Društva hrvatskih književnika od 1918.  Znamo da je objavljivao pjesme u Hrvatskoj mladoj lirici 1914. 

 Iste je godine, 1914.,  umro A. G. Matoš. Andrić u svom nekrologu velikanu hrvatske književnosti piše: „Sva Hrvatska nelijepo hrče: budni su samo pjesnici i atentatori.“

Znamo i da se, s odlaskom iz Zagreba, deklarirao kao pisac srpske  književnosti pa uopće nije ni etično  ni  stručno taj podatak dovoditi u pitanje.

„Andrić je očito u jednom životnom trenutku izabrao Beograd i srpsku književnost za mjesto svog duhovnog i kulturnog uvira, pokušavši spojiti tim činom egzistencijalne i duhovne datosti, ma koliko se one nekom činile nespojivim, osobito pak dobrim poznavateljima piščeva književna opusa, budući da ni po kojoj liniji hrvatska uljudba kojoj Andrić nedvojbeno pripada, ne korespondira sa srpskim književnim i kulturnim nasljeđem.“  (Tihomil Maštrović, Predgovor,  Ivo Andrić,  Izabrana djela,  Croatica,  Riječ, Vinkovci, 1998., str. 12.)  

Upravo mi se ova misao čini najjačim polazištem za pristup interpretaciji cjelokupnoga Andrićeva stvaralaštva:

 ni po kojoj liniji hrvatska uljudba,  kojoj Andrić nedvojbeno pripada, ne korespondira sa srpskim književnim i kulturnim nasljeđem.

Potreban bi bio veliki znanstveni rad da se na jednom mjestu zaokruži barem dio Andrićeva književnoga opusa.

Ja sam  odlučila donijeti tek djelić misli u kojima progovara Čovjek: Čovjek u svim svojim nesavršenostima, bolu i ljudskom stremljenju prema Ljepoti.  To  je za mene  Andrić. Iako razumijem i njegov izbor prema sigurnoj egzistenciji,  koju mu tadanji  Zagreb nije pružio, i premda ne umanjujem značaj njegova zadnjega  deklariranja, Andrića ne dam: naš je, brat u boli koji nas uči da nikad ne prestanemo iščekivati napola otvorene prozore u koje kuca proljetni vjetar, nepoznate mogućnosti i prilike. 

…

Tada me silan udesni val baci na tvrdu mračnu stazu i sva boja i ljepota života zgasnu na mrežnici mojih očiju. Od svega ne osta  ni koliko je pepela na kosi na čistu srijedu.

…

Misle li ljudi ikada kakva je noć majci koja zna da joj je jedini sin dopao gvožđa i tuđinove nemilosne ruke? (…)

Ti nemaš šta iznijeti do sirotinjsko srce i stare ruke s tragovima rada i bezglasne suze, ali Ti plači i moli, majko, jer ko da me izbavi, ako ne teška suza Tvoja na božjem dlanu?...

…

Putujte i brodite, ne ostanite željni burna mora, ni polja, ni gustih šuma! Milo je Bogu da vas vidi gdje vam je život  pjesma i ples.

…

Kad nevolja poraste i stradanja zaredaju, kad bol zaboli odveć, onda se u meni duša okrene, ispuni me prkos i drska zlobna ravnodušnost i crni ponos onih koji odviše pate.

Ne udaraj nas odveć, Gospode, i ne daji nam tereta iznad naše snage, da nam se ne pomrači sjaj Tvoj i da se zlo ne zacari nad nama.

…

Krijepi me misao da je sva zemlja nastanjena i puna oblika, bića i životnih klica, da je život jači i ustrajniji od smrti, krijepi me i bar na čas utažuje moju silnu žeđu vječnosti.

…

Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala duša nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah. Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nadvijaju  po dolinama.

Bio sam nijemi, oholi gost života.

…

Ima neznana formula koja određuje odnos  između radosti i bola i našem životu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak. 

Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.

…

Osjetio sam da sam se prerano odcijepio od ljudi, da sam osamljen i nesretan.

…

Ja koji živim sam osluškujem noćas muk iznad polja.

Udes koji mi je sve uzeo darovao mi je ovu šutnju da mi bude štit prema ljudima, utjeha u svim događajima i iscjeljenje duši.  U toj tišini šutnje je sve moje: vjera moja, spašena iz tolikih poraza, moja samačka radost i stradalnikova nada.

…

Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari: ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano – u sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao.

…

Nikad nas duša naša ne ostavlja. Ona prati tijelo na svim njegovim lutanjima, kao poziv i opomena, a u samoći čeka tiha, u ustrpljivoj ljubavi.

….

Oh, ugasite mržnju. Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja.

Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od one starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju.

Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O, nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju!

Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju. Čiji je život nestalni pramen svjetla između dvaju beskonačnosti.

Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite jer su nam svi ljudi potrebni.

  I. H. Perković Ivičević