Sjećanje na ČOVJEKA

Naš Ivica je bio duša, toplina, ČOVJEK. Kad god ga se sjetim, a sjetim ga se često, vidim osmijeh, privrženost, radost, veselje. Sjećam se svog prvog susreta s njim. Ratne godine. Prvi posao u struci mi se smiješio. Ivica me pozvao na razgovor. Malo me bilo strah, imala sam tremu. Primio me u svom uredu srdačan, neposredan, drag. Trema i nelagoda u trenu su nestale. Soba je postajala sve toplijom. Dobri ljudi čine toplom sobu bez peći, krova i prozora. Naš Ravnatelj učinio je da se svi u kolektivu osjećamo dobrodošlo i da ga ne poželimo nikada, baš nikada, zamijeniti drugim. Živo se sjećam tih nježnih godina u našoj Školi. Naš Ravnatelj, gromada od čovjeka, na svakoj školskoj priredbi bi se raznježio, suze bi mu potekle kao rijeke pri svakoj nespretno izgovorenoj recitaciji ili rečenici najmlađih učenika, naših prvašića. Divno je biti okružen s ljudima koji znaju dirati ljudska srca, a naš Ivica je znao dotaknuti naše duše. Dobar čovjek uvijek umire prerano, a naš Ivica je bio dobar ČOVJEK. Opraštam se od njega pjesmom:

ČOVJEK I UMIRANJE

Čovjek

Koji uspravno korača

Uspravno i umire.

Umrijeti pak može

Samo onaj tko je živio.

Ostali su

Od početka mrtvi.

Petar Tepić

Napisala: Gordana Pulić, prof.