Osnovna škola Selnica

Prema I.B. Mažuranić priredili Tanja Novak i Igor Baksa

Igrano lutkarska predstava

Redatelj: Romano Bogdan

Dramaturgija: Tanja Novak

Asistent redatelja: Davor Dokleja

Glazba: Bojan Miljančić

Likovno oblikovanje (lutke i scenografija): Ena Bajuk

Oblikovanje rasvjete: Neven Taradi

Majstor rasvjete: Neven Taradi

Majstor tona: Mario Zelenbaba

Izrada scenografije: Davor Tkalec i Ivan Levačić

Grafičko oblikovanje plakata: Mario Jakšić

Igraju:

Karolina Horvat

Mario Jakšić

Bruno Kontrec

Davor Dokleja i

Štef

O predstavi:

Prijelaznu crtu između bajke i realistične zgodbe kojom je svojevremeno I. B. Mažuranić u Šegrtu Hlapiću nagovijestila novi žanr u hrvatskoj književnosti – realistični roman, Kazališna družina ”Pinklec” naglašava slojevitom lutkarsko-scenskom kazališnom predstavom kojoj je u zadatku neprestano ispadanje iz kazališne igre, kako bi izazvala publiku da propitkuje činjenicu „kazališne realnosti“. Izvođači nisu tek likovi koje tumače (Hlapić, Gita, Majstor Mrkonja,…) već i glumci omeđeni okvirima kazališne iluzije, koji imaju pravo na gablec, koji pribjegavaju  improvizaciji, „preglumljavanju“, pa i persiflaži kada kao pripovjedači zgodbe u kojoj su se susreli sa šegrtom Hlapićem,  inzistiraju na legendi o „Najvećoj predstavi“ koju donose u maniri putujuće (cirkuske) kazališne družine.

Ansambl od četiri izvodi predstavu u brzom ritmu, s glumačkim žarom, razigrano, pripovjedački. Poentira priču o „putovanju“ Šegrta Hlapića koje neće biti lako, budući da je svijet i divan i opasan, te je onom tko se otisne na putovanje potrebne mudrost i dobrota da bi svladao prepreke.

Da su, kako je postavila I. B. Mažuranić, daljine relativne, a čudo ravnopravno sa zbiljom, Kazališna družina ”Pinklec” u predstavi naglašava slojevitom dramaturgijom i osebujnom kazališnom estetikom.

Pretpostavimo li da sudbina odraslog Šegrta Hlapića nije zapečaćena povratkom na cilj – u smirenost ponovno pronađenog doma, već (nakon inicijacijskog putovanja) odabirom pustolovnog života in continuum, tada bismo mogli postaviti pitanje – nije li Hlapić umjesto postolarske radnje odabrao putujuću kazališnu družinu, da bi mu svako novo prepričavanje priče (u kojoj sudbina postupno gubi dimenzije zbilje, a dječak poprima mitske osobine) osiguralo daljnju egzistenciju?