Osnovna škola Side Košutić Radoboj

Svjetski dan kazališta obilježava se svake godine u našoj školi u travnju posjetom poznatim kazalištima u kojima učenici gledaju predstave. 

Ove smo godine odlučili promijeniti uobičajeni način obilježavanja Svjetskog dana kazališta. Naime, odlučili smo ostati u našoj školi i organizirati vlastito kazalište. Učenici petih, šestih i sedmih razreda u dogovoru su s učiteljicama hrvatskog jezika Leonardom Vorih i Nikolinom Cvrtilom te knjižničarkom Jasenkom Marmilić osmislili igrokaz „Sretni kraljević“ (prema bajci Oscara Wildea), kostimografiju i scenografiju za istoimenu predstavu. Nakon dovršenog teksta igrokaza, učenici su izrađivali kostime potrebne za igrokaz te ukrašavali scenu. Izrađeni su sljedeći kostimi: kruna, mač, plašt sa zlatnim listićima (za glavnog lika, kraljevića), majice s krilima (za likove lastavića i lastavičice), odjeća (za ostale likove koji glume siromašne ljude), stablo, ukrašavao se paravan u suradnji s učiteljicom likovne umjetnosti, Martinom Zaplatić. Izrađeni kostimi ostaju u vlasništvu škole, a koristit će se prema potrebi. Kao pravi profesionalci učenici su 10. travnja 2018. godine posjetili Područne škole Jazvine i Gornju Šemnicu u kojima su najprije postavili scenu pa odglumili predstavu. 13. travnja 2018. godine predstava je održana u Matičnoj školi Side Košutić u Radoboju. Tekst igrokaza prilažemo u nastavku. Osim teksta igrokaza, u prilogu možete pogledati fotografije na kojima se vide određene scene te kako su izgledali kostimi. Nastojat ćemo i dalje razvijati ljubav prema kazališnoj umjetnosti i uvježbavati različite dramske i scenske izvedbe. Nadamo se da je ovaj način obilježavanja Svjetskog dana kazališta motivirao učenike za nove ideje dramskih i scenskih izvedbi. Veselimo se novim i još boljim predstavama!

Učiteljica hrvatskog jezika Nikolina Cvrtila

Tekst igrokaza „Sretni kraljević“ – prema predlošku bajke Oscara Wildea sastavile učiteljice hrvatskog jezika Leonarda Vorih i Nikolina Cvrtila

1. SCENA

Godišnje doba: Zima

(Postavlja se paravan, jastuk, deka, stablo. Priprema se računalo i projekcijsko platno, stavlja se slika grada.)

Pripovjedač: „Prema bajci Oscara Wildea, Sretni kraljević. U jednom gradu, punom nesretnih i siromašnih ljudi stajao je kip kraljevića. Sav je bio pozlaćen tankim listićima suhoga zlata, u kruni su mu se nalazila dva sjajna dijamanta, a velik dragulj sjao je na dršku njegova mača. Da su ga prolaznici pogledali, vidjeli bi kako je divan bio. Ljudi bi se u prolazu osvrnuli na njega, ali…. samo osvrnuli.“

(Na sceni stoji kip kraljevića koji je odjeven u zlatni plašt s listićima. Prolaznici prolaze pokraj kipa.)

Gradski vijećnik (prolazi kraj kraljevića): „Baš je lijep taj kip, ali od njega nemamo nikakve koristi u gradu. Mislimda bismo ga trebali srušiti.''

Stariji čovjek: „Kako je lijep....Da mi je samo jedan listić da mogu platiti režije...“

Dijete: „Izgleda baš poput anđela.“

Poslovni čovjek u odjelu na telefonu (ugleda kip i kaže): „Drago mi je da postoji barem netko tko nema briga.“

Pripovjedač: „U istome je gradu živio lastavić koji je bio nestašan, zaigran i poprilično zaljubljiv. Iako je bila zima i njegovi su prijatelji otišli u Egipat,  on je još malo ostao u gradu jer se zaljubio.“

2. SCENA

(Pušta se zvuk vjetra. Dolazi lastavić i leti oko stabla. Obraća se grani.)

Lastavić (leti oko grane i govori joj): „Kako si samo lijepa i vitka. Želiš li mi biti djevojka? Sviđam li se i ja tebi? Hoćeš li se sa mnom igrati?

(Lastavić se okrene prema publici): "Ona uopće ne razgovara. Bojim se da nije kakva namiguša jer se stalno ljubaka s vjetrom. Osim toga, cijelo vrijeme stoji na jednom mjestu.“

Lastavić: „Ja volim putovati, znaš? (okrene se prema grančici) I moja bi žena trebala voljeti putovanja. Hoćeš li poći sa mnom? Dakle, ti si se šalila sa mnom. Idem ja dalje u svijet. Zbogom!" (odleti).

3. SCENA

Pripovjedač: „Lastavić je ljutit na grančicu doletio do kraljevića. Postajalo je sve hladnije i lastavić je morao pronaći zaklon od zime i snijega. Odlučio je da će se smjestiti pokraj kraljevića.“

(Lastavić sjedne ispod kipa kraljevića.)

Lastavić: „Ovdje ću se smjestiti. Ovo je lijepo mjesto. Ima puno svježeg zraka." (Gleda uokolo) „Sad sam kao kralj, imam zlatnu spavaonicu.“

(Na glavu mu padne kapljica. Lastavić se ogleda oko sebe.)

Lastavić: "Zaista čudno! Odakle je ova kapljica pala na moju glavu?“ (Lastavić gleda oko sebe) „Nigdje niti oblačka na nebu, a ipak pada kiša.“

(Onda padne još jedna kapljica. Lastavić se još jednom strese i ogleda se oko sebe.)

Lastavić: „Kakva je korist od kipa koji ne može niti od kiše zaštititi?" (Lastavić pogleda u kraljevića, odskoči od njega) „Ha, tko si ti?“

Kraljević: „Ja sam kraljević."

Lastavić: „Pa zašto plačeš? Potpuno si me smočio.“

Kraljević: „Pa znaš, kad sam bio živ i imao ljudsko srce,  nisam znao za suze.  Zapravo bio sam ohol i zao. Ljudima sam nanosio nepravdu, nisam im želio pomagati. Od tolikih zločestih postupaka, srce mi se počelo pretvarati u olovo, a ja sam se na kraju pretvorio u kipa. Sada gledam nesretne ljude i njihove nesretne sudbine. Kada vidim te ljude, jako se kajem za svoje prošle postupke. Da mogu sve bih promijenio. Tako bih želio pomoći tim ljudima! Iako mi je sad srce od olova, plačem kada vidim nesretne sudbine ljudi. Ništa drugo ni ne mogu učiniti. Ah!“

Lastavić: „Ali, ako si se odlučio zaista promijeniti, možda možemo nešto učiniti. Slušaj moj prijedlog.“

Lastavić (šapće na uho kraljeviću): „Mogu nam pomoći dijamanti i dragulj s tvoje krune i tvojeg mača. Odnesimo ih onima kojima je najpotrebnije, možda će im to pomoći“.

Kraljević: „Prijedlog ti je odličan! Pa ima jedna siromašna žena sa sinom koji je bolestan.  On ima groznicu i traži naranču. No, njegova mu majka ne može ništa drugo dati osim vode pa zato on plače. Lastavicu, hoćeš li im odnijeti dragulj s drška mojeg mača?“

Lastavić: „Ali, ja baš ne volim dječake. Prošlog ljeta, kada sam bio na rijeci, ondje su bila dva neodgojena dječaka, koji su stalno bacali kamenje na mene. Dakako, nikada me nisu pogodili jer mi lastavice letimo spretno. Ipak, ono je bio znak nepoštivanja."

(Na pozornicu dolaze dječak i majka.)

(Kraljević zaplače.) 

Lastavić: „U redu, u redu. Samo nemoj plakati. Učinit ću to.“

(Dječak leži na krevetu, a majka spava pored njega. Lastavić uzima dragulj iz mača i ostavi dragulj pored dječaka i majke. Zatim pažljivo obleti oko kreveta hladeći dječakovo čelo svojim krilima.)

Dječak: „Kako se svježe osjećam!"

Majka: „Pa ti prizdravljaš!“

(Lastavić odleti natrag k Sretnom kraljeviću.)

Lastavić: „Čudno, sad se osjećam sasvim toplo, iako je vani tako hladno."

Kraljević: „To je zbog toga što si učinio dobro djelo."

(Postavlja se paravan, stol i stolac. Uzima se deka, jastuk, stablo. Na platno se postavlja slika Egipta. Miče se paravan.)

4. SCENA

Kraljević: „Lastaviću, daleko preko grada vidim jednu djevojku na tavanu. Pokušava dovršiti svoju knjigu, ali joj je previše hladno da bi i dalje pisala. Nema vatre u njezinoj peći i jako je gladna."

(Na scenu dolazi djevojka.)

Lastavić: „Da joj odnesem još jedan dragulj?"

Kraljević: „Nažalost, sad više nemam dragulja. Ali, imam u kruni dva dijamanta. Izvadi jedan dijamant i odnesi joj ga. Ona će ga prodati draguljaru i kupiti hranu i drvlje za ogrjev, pa dovršiti svoju knjigu."

(Djevojka u sobi piše knjigu. Glavu je zakrila rukama, a kad je podigla glavu, našla je divan dijamant na stolu.)

Djevojka: „Počinju me cijeniti, to je od nekog velikog obožavatelja. Sada mogu dovršiti svoju knjigu" (jako se razveseli).

Lastavić (dolazi Kraljeviću): „Došao sam se pozdraviti s tobom."

Kraljević: „Lastaviću, hoćeš li ostati sa mnom još jednu noć?"

Lastavić: „Zima je i uskoro će pasti ledeni snijeg. Dragi kraljeviću, moram te napustiti, ali te nikada neću zaboraviti i idućeg ću ti proljeća donijeti dva divna dragulja na mjesto onih koje si poklonio.“

Kraljević: „Lastaviću, čekaj! Trebam te još malo. Dolje na trgu stoji mala prodavačica šibica. (Dolazi djevojčica) Njoj su šibice pale u jarak i sve su se namočile. Njezin će je otac istući ako ne donese kući nešto novca, pa ona zato plače. Uzmi još jedan dijamant i odnesi joj da ju otac ne istuče."

(Lastavić proleti pokraj djevojčice sa šibicama i ispusti dragulj na njen dlan.)

Djevojčica: „Kakvo lijepo stakalce!" (smijući se potrči kući)

Lastavić (dolazi Kraljeviću): „Evo, sada sam ti pomogao, moram ići u Egipat! Bilo mi je drago poznavati te Kraljeviću! Boooook!

Kraljević: „Opet sam ostao sam. Opet ću sam dočekati zimu i gledati sirotinju, a ne mogu im sam pomoći. Kako sam tužan...“

5. SCENA

(Prikazuje se slika Egipta.)

Lastavić: „U ovom Egiptu je tako dosadno. Zašto sam otišao od kraljevića s kojim sam činio dobra djela? Ovdje nitko ne treba moju pomoć. Vratit ću se kraljeviću!“

Lastavić (dolazi kraljeviću): „Kraljeviću, prijatelju moj! Vratio sam ti se! Na svijetu ima puno sirotinje i odlučio sam da im pomognemo! Ali potrošili smo dijamante i dragulje koje si imao. Kako da im sad pomognemo?“

Kraljević: „Ja sam prekriven suhim zlatom, skini ga listić po listić i daj ga mojim siromasima. Ljudi uvijek misle kako ih zlato može usrećiti."

(Dolaze djeca na pozornicu.)

(Lastavić skida list po list suhog zlata i daje sirotinji, djeca se smiju i igraju na ulici.)

Pripovjedač: „Lastavić je odnosio listić po listić suhoga zlata sirotinji, a dječja su lica rumenjela, pa se stanu smijati i igrati na ulici. Lastavić je tako skidao listić po listić suhoga zlata, sve dok kraljević nije izgledao posve beživotan i siv. Nakon što je razdijelio sve listiće, lastavić zaspi pored kraljevića.“

6. SCENA

Godišnje doba: proljeće.

(Postavlja se paravan. Okreće se na stranu koja je ukrašena za proljeće.)

Pripovjedač: „Kad se lastavić ujutro probudio, imao je što vidjeti. Snijeg se otopio, sunce je zasjalo. Došlo je proljeće. A pokraj lastavića stajao je prekrasan Sretan Kraljević.“

Lastavić (skoči i odmakne se): „Ideš, što je sad to? Gdje je moj kraljević?“

Kraljević (pipa ruke, noge, u čudu je): „Lastavićuuuu, pa ja sam opet čovjek! Imam ruke, noge, mogu se micati, skakati, plesati!!!“  Kraljević i dalje opipava ruke i noge.

(U tom trenu dolazi lastavičica.)

Lastavičica: „Sretni kraljević je oživio!“

(Kraljević odlazi s pozornice.)

Lastavić: „A tko si ti?“

Lastavičica: „Ja sam lastavičica, ja pomažem siromasima!“

Lastavić: „O, kako li je to lijepo! Mogli bismo im zajedno pomagati.“

(Primaju se za ruke i odlaze s pozornice.)

(Postavlja se paravan na sredinu.)

Pripovjedač: „Kajanje kraljevića i dobra djela koja je učinio kraljević omekšala sam mu olovno srce. Kraljević je postao dobar. Ostatak života posvetio je pomaganju drugima što ga je u potpunosti ispunjavalo. Zato su ga prozvali Sretni kraljević. A Lastavić? Ha! Naš zaigrani i nestašan lastavić napokon je upoznao svoju srodnu dušu, lastavičicu koja se vratila s ostalim lastavicama iz Egipta. Zamislite, imali su o čemu pričati.“

(Iza paravana izlaze glumci jedan po jedan.)

                          Učiteljica Nikolina Cvrtila