Osnovna škola Side Košutić Radoboj

Sida Košutić

Različaka čaša

Izabrane pjesme

Osmijeh

Katkad tek drhtne

Negdje na usni,

Dok bola grč ga ne povuče;

Katkad osjaji

Čitavo lice

I svijetle niti povuče.

Često posljednji:

Često jedini;

Dolazi ko daleka jeka;

Često je samo

Nadanje tiho

Onog, što duša davno čeka.

On je svitanje

Svečane tajne,

Dok nitko ništa i ne sluti,

On oplakuje

Skrivene rane,

Kada izražaj svaki šuti.

Često jedini,

Često posljednji

Na putu je suza prevrelih,

O, taj osmijeh

Čaroban zvuk je

Melodija nekih prezrelih.

Pjesma

Ona iznenada dođe

Ni iz zraka, ni sa zemlje

I lakim korakom prođe.

Odjeća joj je od sjaja,

Pokreti zvuče od zvuka,

Ne sjeća se zavičaja.

Bilo je tek neko trpljenje

Ljepoti za spasenje

Bila je nekome smirenje.

Tamo

Danas ću ostaviti grad,

Poći na putove meke,

Tamo gdje se rose cvat

Blista na grani smreke.

Tamo jutro miriše

I ptica češlja krila,

Svaki list žudno diše,

Trava sja kao svila.

Pa ću zemlju poljubit,

Za sve joj reći: hvala,

Opet sam danas sretna

Ko kad sam bila mala.

Oblaci bijeli

Oblaci bijeli ko glavice dječje

S palete se modre smiju,

Zagrljeni tijesno, pramen u pramu,

Mekim se stazama viju.

Najednom im vjetar stade mrsit kose,

Oni se ludo rastrče,

Fijukom bijesnim tad starac ih zovne,

U tor ko jaganjce zgrće.

Glava do glave stisne se opet,

Bezazlena obijest viri,

Jedan drugome na uho šapće:

Kad će starac da se smiri.

Ruke moje majke

Nisu lijepe, ni mekane, dvije umorne sirote klonule u krilo.

Dvije ptice, ptice, što su životom proletjele i više nikad ne će dići se na let.

Iznemogle miruju u krilu.

Tu im je posljednje počivalište.

Stišala se krv radinosti vječne, nalivene su do vrha nabrekle žile.

Pogašen je plamen krvavih žuljeva, ostao je pepeo tvrde kore.

Imaju lice, koje plače, grči se i šuti.

Mirne su kao zemlja.

Imaju dušu mekanu i dobru.

Tople su kao blagoslov.

O, krasne ruke moje majke, počinite.

Vaš dar životu bio je kraljevski.