Osnovna škola "Slava Raškaj" Ozalj

Izniman opus njezinih djela pripada hrvatskoj likovnoj moderni,  dijelom i europskoj umjetnosti na prijelazu XIX. u XX. st., a odlikuju ga samosvojan lirski izraz, duh impresionizma i secesije, osebujan intiman odnos s prirodom, moderno shvaćanje pejzažnoga slikarstva i vrsnoća tehnike, »prirodnost spajanja naivnog doživljaja i plemenite jednostavnosti izraza« (M. Peić, 1968).

Slikala je u malom formatu, najviše u čistom akvarelu, katkad s primjesom gvaša ili u pastelu, rijetko u ulju, uglavnom zavičajne krajolike (Ulaz u stari dvorac, 1896,  Kod Zaluke poslije kiše, oko 1898; Mali mlin uz Kupu, Ljetno predvečerje u Zaluki, Kućice u šumarku, oko 1899, ulje, Stari grad Ozalj,  Šumski put i Iz okolice Ozlja, 1899.  i mrtve prirode, posebno cvjetne Vaza s božurima, oko 1897;  Mrtva priroda s proljetnim cvijećem/Košara s cvijećem, obje oko 1900, te portrete.

 Najzapaženiji dio opusa ostvarila je 1898–1901. slikajući slobodnim potezom i prozračnim koloritom neposredni doživljaj motiva, majstorski dočaravajući svjetlo i ozračje, a neka od tih djela su Krajobraz s pogledom na Ozalj-grad Autoportret i Košara s voćem. U njezinom antologijskom ciklusu modrozelenih akvarela s motivom lopoča i obilježjima secesije spomenut ćemo  Lopoči (1898)  »prozračna i gotovo nerealna cjelina stvorena je realistički oblikovanim detaljima« (Ž. Čorak). Vrhunce u akvarelu postignula je u zimskim i ranoproljetnim krajolicima Ulazna kula Staroga grada Ozlja, Ozalj u snijegu, Stablo u snijegu,  Zimski pejsaž i mnoga druga.

Isticane su njezine žive i jedinstvene slike seljačkih kuća i krajolika, pri čem je primijećeno da su »mekani pejzaži iz okolice Ozlja s folklorističnom značajkom, možda prvi kod nas te vrsti« (Lj. Babić, 1928).

Autorica je kompozicije minijaturnih eliptičnih akvarela, tzv. medaljona punih ugođaja i svjetla, a oslikala je više uporabnih predmeta: lepeze (Majka s djetetom (1896, gvaš, svila), keramički pladanj (Djevojka s knjigom, 1897, ulje, pozlata) i platneni paravan (Perunike, oko 1900, ulje).

Posmrtno su joj priređene samostalne izložbe u Zagrebu (1957 – retrospektiva, 1969, 1985, 1995, 2008 – retrospektiva), Beogradu (1957 – retrospektiva), Splitu (1962), Ozlju (1977, 1996 – retrospektiva, 2000, 2006) i Rijeci (1993) te djela izlagana na skupnim izložbama.

Svojim je akvarelima dosegnula vrhunce hrvatske likovne umjetnosti. Portretirali su je V. Radauš (ciklus Panopticum Croaticum, 1959–61, obojeni gips, Gliptoteka HAZU; spomen-ploča na Osnovnoj školi »Slava Raškaj«, Ozalj), Ž. Janeš (medalja, 1968, bronca), V. Mačakutin ml. (poprsje, 2000, bronca, Zagreb, ispred CSR, Nazorova ul., kbr. 47) i K. Kovačić (srebrnjak Hrvatske narodne banke, serija Znamenite Hrvatice, 2000). Objavljeni su njezini dramatizirani i romansirani životopisi (J. Baldani, Akvareli tišine. Kaj, 1969, 7–8; Nada Iveljić, Bijela kopriva. Zagreb 1989; Milana Vuković Runjić, Proklete Hrvatice. Zagreb 2012), a nadahnula je i Radauša (ulomci nedovršenih romana Let u bezdan i Vihori nad virovima u Dometima i Reviji, 1973), P. Pavličića (Gordogan, 1993) te Krunu Tarle (Djevin skok ili Proljeće u slijepoj ulici, Zagrebačko kazalište mladih, 2001). O njoj su snimljeni TV filmovi (Peić i M. Arhanić, 1989; Edda Dubravec i L. Marotti, 1999) i igrani film Sto minuta Slave (D. Matanić, 2004).

Njezino ime nosi Osnovna škola u Ozlju,  Centar za odgoj i obrazovanje u Zagrebu i Splitu i Dnevni centar za rehabilitaciju u Rijeci.

Citiranje:RAŠKAJ, Slava. Hrvatski biografski leksikon - 1983 - 2023 (mrežno izdanje). Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2023.