Osnovna škola "Stjepan Radić" Božjakovina

Literarni i likovni radovi osnovnoškolca, predškolaca i srednjoškolaca i ove su godine uveličali 3. Anđelek fest. Tema su, naravno, bili anđeli, a sve pristigle radove pažljivo je razmotrio i vrednovao stručni žiri Pučkog otvorenog učilišta Dugo Selo. Najboljim autorima i autoricama uključujući i našu Žanu dodijeljene su prigodne nagrade na svečanosti koja se održala 14. prosinca 2014. godine u Domu kulture u Dugom Selu.

Kad se upletu anđeli...

Jednom davno živio je prevarant po imenu Albus. Potkradajući ljude stekao je svoje bogatstvo. Živio je u ogromnoj vili na koju je bio ponosan i nije ga bilo briga za siromašne. Bavio se raznim spletkama sve dok jednoga dana nije došlo do krvoprolića. Proradila mu je savjest i shvatio je što je učinio. Još istoga dana napustio je svoju vilu, ostavio svoje bogatstvo te siromašan krenuo u svijet. Na selu, pokraj šume našao je praznu kolibicu te se uselio u nju. Više nitko iz grada nikada nije čuo za njega. Na selu je upoznao djevojku, Mariju. Marija je bila iz siromašne obitelji, plaha te dobroga srca. Njih dvoje se oženiše. Iako su živjeli u siromaštvu, bili su sretni. Dobili su troje djece. Dva prekrasna dječaka i jednu djevojčicu.

Anđeo je sjedio na grani u borovoj šumi prekrivenoj injem i snijegom. Imao je zadatak, trebao je spasiti jednu dušu. Smišljao je plan. Pogledao je u daljinu te ugledao dvoje ljudi kako se kreću prema šumi. Potom je pogledao u udubinu u snijegu ispod sebe, nasmijao se i nestao. Marija i Albus probijali su se kroz snijeg prema borovoj šumi. Na sebi su imali poderane majice i hlače koje ih nisu štitile od hladnoće, a na nogama imali stare čizme pune rupa. Snijeg im je dopirao do koljena, oboje su drhtali i plitko disali jer je vani bilo hladno, pravo vrijeme blagdana. Kada bi izdahnuli, njihov bi se dah ledio te stvarao malenu izmaglicu. Siromašni par s troje djece krenuo je u borovu šumu po božićno drvce za Božić, blagdan veselja. Nisu se imali čemu veseliti osim da djeci pruže što bolji život. Hodajući naišli su na udubinu u snijegu, a u udubini ležaše vuk sav umrljan krvlju, s ranom na bedru. Cvilež je parao tišinu. Maleni sloj snijega prekrio je vuka koji je davao do znanja da već dugo leži ranjen. Dok je Albus samo nastavio hodati, žena se sažali, sagne nad vuka te ga pogleda.

„Mužu, hajde da ga uzmemo.”, rekla je mirnim glasom Marija. Njezin je glas zvučao kao zvuk praporaca u noći. Albus je nije ni pogledao.

„Krenuli smo po božićno drvce za djecu, a ako uzmemo vuka samo će nas usporavati. Osim toga, jedva imamo hrane za sebe, ne trebaju nam još jedna gladna usta!” protivio se Albus.

„Čemu drvce ako nemamo poklona da ih stavimo ispod njega? Uzmimo vuka, spasit ćemo mu život, a djeca će biti sretna, sigurna sam.”

„Ali to je opasna životinja!!” reče Albus, a žena ga ošine pogledom.

„Opasna?! Pa pogledaj ga, jedva diše! Hajde, pa Božić je, vrijeme dobre volje!” reče Marija. Muž krajičkom oka pogleda vuka, sjeti se svega zla koje je nanio ljudima te zašto je ovdje pa se odluči smilovati. Uzme životinju za noge te je prebaci preko leđa, a ženi preda sjekiru koju je nosio u rukama. Na mjestu gdje je ležao vuk ostaše velika krvava mrlja. Krenuše kući, bez božićnog drvca, ali s vukom. Sva sreća što je u blizini njihove kuće bila šuma pa nasjekoše drva za potpalu da im ne bude hladno. Stigavši kući, pred očima im se prikazala malena unutrašnjost kolibe s jednim velikim krevetom u kutu. Na njemu su spavali Marija, Albus i djeca kako im ne bi bilo hladno u zimskim noćima. Ispred kamina sjedilo je troje djece. Jedna djevojčica i dva dječaka, svi sitni. Privukli su se što bliže kaminu da bi se ugrijali.

„Mamice!” uskliknu djevojčica te potrča majci u naručje koja je čvrsto zagrli. Dječaci ustaše te pogledaše u oca koji je na svojim leđima nosio pridošlicu.

„Oče, što to imaš na leđima?” upita ga jedan od dječaka, stariji.

„Našli smo ranjenoga vuka u šumi. Pobrinut ćemo se za njega, ipak je danas Badnjak.”, reče im majka.

„A božićno drvce?” upita tužno djevojčica. Marija se sagnu te progovori: „Nismo mogli nositi jedno i drugo pa smo uzeli vuka da mu spasimo život. Pada mrak, prekasno je da se sada vratimo u šumu.”. Djevojčica je bila tužna, ali ipak je razumjela njihov postupak.

„Sine, donesi neku staru krpu da stavimo vuka na nju.”, reče otac svom starijem sinu te on poslušno dohvati krpu koja je bila na kaminu te je prostre kraj vatre. Albus priđe te nježno stavi vuka na nju. Marija donese posudu s vodom i krpu te krene vuku ispirati ranu koju je najvjerojatnije zaradio u borbi za hranu. Vuk je cvilio i trzao od boli, a Marija je pokušavala biti što nježnija. Kada je završila, zamotala je vuku ranu. Djevojčica joj priđe te je primi za pregaču.

„Hoće li se oporaviti, majko?” tužno je upita djevojčica.

„Vidjet ćemo.”, reče joj Marija. Morala je vuku dati nešto da se okrijepi i najede, ali nije znala što. Jedva da su i oni imali hrane za sebe. Sjeli su za maleni stol i jeli ono malo mesa što su im ostali mještani podarili za Božić kao milostinju te kruh i vodu. Djevojčica je tužno gledala u vuka pa u svoje jelo. Odjednom ustane te meso prinese vučjoj njušci.

„Što to radiš, kćeri?” iznenađeno je upita Marija.

„Gladan je, majko.”, odgovori joj djevojčica. Vuk je počeo jesti meso pa se djevojčica vrati za stol, još uvijek gladna. Albus je pogleda te gurne svoj tanjur hrane prema njoj.

„Jedi.”, kaže joj te ga djevojčica posluša. Tako je Albus ostao gladan kada su legli u krevet. Svi su zaspali osim njega. Vuk je cijelu noć cvilio od bolova. Albus to više nije mogao podnijeti pa je ustao iz postelje i potpalio vatru na ognjištu. Zatim sjedne do vuka. Vuk prestane cviliti te pogleda svojim žućkastim očima u Albusa. Ovaj ga je vuk zbog nečega podsjećao na sva zla koja je učinio drugima. Cijeli se život kajao zbog toga i sve bi dao da to može ispraviti. Kada se vuk umirio, Albus se vratio u postelju. Usred noći anđeo uđe tiho u kuću. Onaj isti anđeo koji je sjedio na borovoj grani. Poput vjetra, ali tiho, priđe vuku koji ga je gledao. Klekne do njega te mu nad zamotanu ranu stavi ruku. Nakon nekoliko trenutaka makne ruku te odmota zavoj. Rane više nije bilo.

„Hvala ti, poslužio si svrsi, prijatelju.”, reče nježno anđeo te se vuk digne i poliže anđela po licu na što se on nasmije. Priđe vratima te ih otvori, a vuk istrči van. Anđeo po zadnji puta pogleda prema Albusu i njegovoj obitelji, nasmiješi se te pođe za vukom.

Ujutro se Albus prvi probudio. Pogledao je prema kaminu, ali ispred njega nije bilo vuka. Zbunjeno je ustao te prišao krpi na kojoj je ležao vuk. Sada je tamo ležala poruka.

„Svi su ti grijesi oprošteni.”, pisalo je u poruci.