Osnovna škola "Stjepan Radić" Božjakovina

Znamo da se bavite pisanjem i da je Vaš život ispunjen pisanjem i knjigama pa smo Vas, za početak, željele pitati što Vas je uopće potaknulo da počnete pisati?

         Mislim da je to slično kao kad netko zna lijepo pjevati ili svirati. On čeka svaku priliku da se društvo okupi kako bi pjevao, svirao… To njemu grije srce, veseli ga, a vjerujem i ljude oko njega… Mislim da i kod književnika postoji neka žica koja je spremna zatitrati u svako doba. Jedan moj prijatelj kaže:  "Ti si kao trudnica. Stalno nešto rađaš!" 

Kad ste već to spomenuli, u čemu nalazite inspiraciju?

         Hmm… Ima jedna slika. Nadahnuće, naslikao ju je Michelangelo. Možete je naći u mnogim likovnim enciklopedijama. Prikazuje dva prsta, jednoga nasuprot drugome. Jedan prst je Božji, a drugi je ljudski, ali se ne dodiruju. Između njih mora kresnuti iskra. Ta iskra je Inspiracija. Ako nema te iskre, nema umjetničkoga djela. Pokazat ću Vam to na primjeru: jednom sam htio napisati originalnu priču, koja je trebala prikazati svađu između muža i žene. Bila je zamišljena tako da nakon svake prepirke koja se dogodi između njih, ispadne po jedno slovo. I naravno, kako se oni sve više sudaraju, tako i jezik kojim govore postaje sve manje razumljiv. A na kraju se više uopće ne razumiju. Bio sam oduševljen tom idejom jer se u njoj podudaraju forma i sadržaj, a to nije lako postići. Međutim, iako sam je imao gotovu u glavi, priču nisam mogao napisati. Mjesecima se kuhala u meni, A onda se dogodilo. Vozio sam se autom iz Zagreba prema Varaždinu. Promet je bio gust. I ništa ne sluteći, odjednom sam osjetio da je cijela priča  u meni. Mogao sam čitati u sebi svaku rečenicu od početka do kraja. Samo su se nizale. I smijao sam se tako jako da su se cijela kola tresla dok sam vozio. Ali kamioni i šleperi koji su tutnjali u oba smjera nisu mi dopuštali da se zaustavim. Trebalo mi je skoro deset minuta dok nisam konačno našao ugibalište. Stao sam i brzo zgrabio papir i olovku, ali uzalud. Priča je nestala. I nikad je poslije nisam napisao. Iako sam je i dalje imao u glavi, bez nadahnuća bila bi to samo suha racionalna konstrukcija. Što nam to govori?... Da pisac nije gospodar inspiracije, ona dolazi i odlazi… Iako, ponekad treba pronaći pravi ključ da bi se pojavila. O tome svjedoči sljedeći primjer:  U  Kuzmincu, podravskom selu gdje sam proveo djetinjstvo, postojao je vrlo uspješan pjevački zbor. Vlado Krvar, suprug moje sestre Ljubice, bio je tajnik toga zbora i jednog me dana upitao: „Čuj, bi li ti htio napisati neku pjesmu o našem mjestu, koju bismo mi dali uglazbiti i zatim bismo je pjevali na našim nastupima?”  Rekao sam sebi, pa zašto ne bih? Napisao sam stotine pjesama, ali ni jednu o svom rodnom kraju. Bio sam čak i ponosan što su me to zamolili. I vjerovao sam da će to biti lako, ali sam se prevario. Gotovo dva mjeseca hodao sam ulicama Velike Gorice, grada u kojem živim, ali duša mi je bila prazna kao da je iz nje netko sastrugao svaki mogući stih. Bio sam bez ideje. Osjećao sam se jadno. Činilo mi se da više nikad neću napisati ni jednu pjesmu. Nije mi bilo jasno u čemu je problem, a onda sam se udario po čelu: „Pa jasno, to je kajkavski!” Pjesmu o svom rodnom mjestu mogao sam napisati samo na svom materinjem jeziku, na jeziku kojim sam govorio kad sam trčao ulicama svoga sela, igrao se u dvorištima i na livadama. Mogla je nastati samo na jeziku koji je bio najbliže moga srca… A kad sam to shvatio, pjesma je bila gotova za samo jedan dan… Nadahnuće je čudna stvar!

Kada nemate tu inspiraciju i kada ne pišete, što radite?

         To ne postoji. Jedan moj prijatelj, koji je bio slikar, imao je velikih problema s nadahnućem.  I o tome treba ponešto znati. Pisanje je slično učenju. Na svaki sat pisanja dolaze dva sata razmišljanja. Kad biste vi tako učili, vaši učitelji bi došli i rekli: "Nemojte djeco više tako, jer mi nemamo dovoljno petica da vam damo!"

Knjige su vaša svakodnevica. Koje vrste knjiga Vi čitate?

         Dobro ste rekli. Knjige su moja svakodnevica.  Kao urednik biblioteke za mlade u Alfi, jednoj od tri najveće izdavačke kuće u Hrvatskoj, danomice primam i čitam rukopise, većinom mladih ljudi, po službenoj dužnosti. Riječ je piscima koji bi htjeli objaviti prvu knjigu. Puno je rukopisa, a ja nastojim svakome posvetiti najviše pažnje što mogu, jer se dobro sjećam da sam i ja nekad bio početnik i da mi je puno značila riječ iskusnije osobe. Polagao sam veliku nadu i povjerenje u urednika. I mogu reći da ima izvrsnih rukopisa, ali ima i takvih koji se moraju odbiti, a to nije baš lako, jer iza svakoga teksta stoji neko mlado ljudsko biće sa svojim željama i snovima. Lako je kad su rukopisi dobri, ali neke treba dotjerivati, jer talent raste samo uz pomoć upornosti i vježbe. Moj posao sličan je poslu trenera u sportu koji pomaže mladom sportašu da dođe do vrhunskog uspjeha. Ali pomoć trenera treba i vrhunski sportaš da ostvari još bolje rezultate. Možda je iskusnijemu to potrebno čak i više nego početniku. Dakle već više desetaka godina pomažem drugima, jer je to posao urednika. Ali ja sam još uvijek i pisac, nešto slično kao aktivni sportaš koji se mora i sam svakoga dana usavršavati. Zato učim od života i iz knjiga koje su napisali mudri i pametni ljudi. Na primjer, za mene je jako važna Biblija. Svakoga dana iz nje pročitam barem jedan odlomak. Zašto? Jer je u njoj Netko, tko je stvorio čovjeka, dao i upute, kako bi treba živjeti. Mislim da je to slično kao kad kupiš, na primjer, sušilo za kosu, uz koje dobiješ i upute proizvođača o uporabi. Ako ih ne pročitaš, može ti pasti na pamet, jer ti se tako učini udobnije, sušiti kosu dok ležiš u kadi punoj vode, pa ako sušilo dođe u dodir s vodom, lako bude uništeno, ali te struja može i osakatiti ili čak ubiti. Naravno da za to nije kriv proizvođač koji je uz proizvod dao i upute… Nešto slično događa se sa životom nas, ljudi. Ne želimo ništa znati o uputama, nego, jer imamo slobodnu volju, živimo po svom. Ne marimo što je napisao naš Proizvođač, koji nam je dao život. Rijetko nas zanimaju savjeti kako izbjeći kvarove u našem životu. Zato na Zemlji ima toliko nesreća, bolesti i smrti. A i s prirodom čovjek ne upravlja najbolje. Vidite, u Bibliji sam našao dvije zanimljive riječi: „Iskušaj me!”… Drugim riječima: „Pokušaj slijediti ove savjete, pa pogledaj što će se dogoditi u tvom životu!...” Mene su te riječi privukle više od svega. Ali, naravno, čovjek je kroz dugu povijest stekao i mnoga praktična iskustva koja su zapisana u drugim knjigama. Ima knjiga bogatih informacijama  o raznim znanjima i vještinama, ali i knjiga za dušu. Sve one šire naše horizonte. Ima knjiga koje nam donose ljepotu bez koje se ne može imati sretan život i knjiga koje nas uče govoriti. Sve mi se čini da će mladi ljudi morati u budućnosti iznova učiti govoriti. Mnogi brakovi se danas raspadaju, a djeca su jako nesretna, jer mama i tata, roditelji i djeca više ne znaju ili nisu u stanju izgovoriti jedno drugome: „Volim te!”. Zato ostaju nesretni i prazni. Posao književnosti je nastojati ispuniti i tu prazninu. Zato će književnost uvijek biti važna.

Jeste li kao dijete imali nekog omiljenog pisca u kojeg ste se ugledali ili i danas imate nekog tko Vam je uzor?

         Čovjek uvijek postiže bolje rezultate kad su mu oči uprte u dobar uzor. Kad vidiš da se netko uspio ostaviti pušenja, pomisliš: „Ako je mogao on, mogu i ja!” Promatrao sam često ljude na izlazu iz kina kako imaju žustre pokrete nakon što su vidjeli neki akcijski film, jer su ponijeli u sebi ono što su gledali. Nije rijedak slučaj da na licu ponesemo i suze. A tako je i s knjigama. One ostave pečat na ljudskom srcu. Zato je važno da čitamo dobre knjige. .. Ali kad me već o tome pitate, u mojem su djetinjstvu bili jako popularni romani i filmovi o kaubojima i Indijancima. Iz njih je naša mladost učila da dobro uvijek pobjeđuje, te da sila i bahatost na dugu stazu uvijek loše završe. Upravo to nedavno su dokazala i najnovija znanstvena istraživanja. Svi silnici u ljudskoj povijesti na kraju su završili loše. Vidite, mi smo to učili na primjerima prikladnim dječjoj dobi. Zato su i mene tada oduševljavali junaci koji se bore za pravdu. Ali, danas na takve knjige više ne gledam istim očima. Znam da je svaki čovjek drukčiji i da je svaki život priča za sebe. Pomislite samo koliko epizodnih likova pogiba od metaka glavnih junaka u nekom pustolovnom filmu i čini nam se da je to dobro i da su ti ljudi nevažni. A svaki je čovjek dragi kamen, brušeni dijamant neprocjenjive vrijednosti. Danas se trudim razumjeti kakav je smisao ljudi koji ne izgledaju tako uspješni kao oni koji se pojavljuju u medijima. Možda izgled vara. Možda ljudi koji umiru od gladi imaju veće živote od onih koji se voze u brzim i skupim kolima. Od onih o kojima mi sanjamo i kakvi bismo sami željeli biti. Svojevremeno uredio sam knjigu albanskog pjesnika Visara Zhitija, koji je više od deset godina proveo u zatvoru zbog svoje poezije, a tamo  mu je život svakoga dana visio o koncu. Poslije, kad je postao albanski veleposlanik u Italiji, sjedio na kožnatoj fotelji i pio piće iz kristalnih čaša, taj se pjesnik upitao: „Jesmo li bili više ljudi dok smo bili u zatvoru bijedni i gladni, ili sada usred svega ovoga luksuza sa slatkim, ali praznim riječima na ustima?” Zato nastojim razumjeti kakav je smisao ljudskoga postojanja i posebno, kakva je moja uloga u životu. Što moj život znači u dodiru s drugima? Na koji ga je način najbolje živjeti? Kako pobijediti vlastite slabosti kojih uvijek ima? Što i koliko smo u stanju žrtvovati da bi zasjala istina? Jer, dobro je znati da istina jedina oslobađa svijet. Prema tome, vrijedi li se ponekad zagledati u neprimjetnoga čovjeka kojega svi preziru, možda je baš u njemu neka veličina koja može biti dobar uzor. Moj pravi uzor su raširene oči i otvorene uši. I pitam se jesu li i koliko moje oči i uši povezane sa srcem? Pitam se također gledaju li mladi ljudi danas prave uzore ili ih gledaju, a ne vide? Idemo li kamo trebamo ići ili se okrećemo samo onamo gdje nam se čini da je lakše i bolje? … Neki dan, dok sam u pekarnici kupovao burek, jedna je osoba ušla iza mojih leđa, brzo uzela kruh s jedne od polica i izjurila van.  Skrivala se ispod kapuljače da je nitko ne prepozna. A na toj je polici pisalo: Kruh za sutradan. Bio je to besplatni kruh za siromašne. Pekar se dosjetio pružiti šansu kupcima kako bi kupili kruh za one koji ga nemaju. Oni koji žele i mogu, kupe kruh i ostave ga na toj polici. Sutradan sam i sam kupio kruh za sutradan, a kad me prodavačica upitala: „Koji kruh?”, odgovorio sam: „Najbolji koji imate!”.  To je zato jer sam želio nešto i učiniti, a ne samo govoriti. A uzeo sam najbolji kruh zato jer je od siromaštva još teže nositi gubitak dostojanstva. I još nešto jako važno i veliko. Pisci su po prirodi svoga posla orijentirani učiniti nešto važno i veliko, ali ponekad je veće i važnije učiniti malu stvar!

Jeste li ikada sumnjali u odabir svoga zanimanja i poželjeli raditi nešto drugo?

         Pa ja stalno hoću raditi nešto drugo, ali ona  mi ne da… Jer kad ne bih tako činio ostao bih bez nje. To je veliki paradoks. Osvajam je tako da joj okrenem leđa. Možda vama nije poznato da sam u životu  radio sve moguće poslove, bio sam poljoprivrednik, novinar, dvije godine sam svirao orgulje u jednom glazbenom sastavu, bio sam policajac, čistač zahoda, organizator velikih kulturnih priredbi s dvanaest tisuća ljudi, novinar na radiju i u novinama, biznismen, turistički vodič, prevoditelj s francuskog, engleskog i talijanskog jezika, urednik… Ma ne znam što sve nisam radio. Samo u Zagrebu promijenio sam dvanaest podstanarskih stanova… Još kao srednjoškolac, dok moji školski prijatelji bez roditelja nisu sebi uspijevali sami obrisati ni nos, ja sam već, uz pomoć roditelja, kupio stan i auto. Sazrijevao sam puno brže od svojih vršnjaka. Oženio sam se u 23 godini pa danas supruga i ja imamo troje djece i sedmero unučadi. Uvjeren sam da za dobar brak nikad nije dovoljno rano, a za loš nikad dovoljno kasno. Vidite, kad sam se oženio i dobio dijete, bio sam prilično zbunjen. Učio sam u raznim školama i na fakultetu gotovo dvadeset godina da se osposobim za posao, ali da budem suprug ili dobar otac, nitko me nije učio ni jedan dan. Čudni smo mi ljudi! Kao da to uopće nije važno, a pitajte djecu. Ona to vide i ona će vam reći koliko je važno… Ali tko djecu sluša? Pa što se onda čudimo što na sve strane ima toliko propalih brakova i obitelji?... No, da nastavim… Ma sve sam vam ja htio biti, samo nisam želio biti pisac. I sve je to bilo zbog nje. Jer kad je ona vidjela da se ne šalim, da će me izgubiti ako mi sama ne priđe, poletjela mi je odmah u naručje sva zajapurena i zaljubljena. Da, ona je kriva za sve - gospođica Inspiracija. Izazivala me na sve načine i nije mi dala mira sve do danas. Jer kod umjetnika je tako, napusti li ga Inspiracija, za njega je to kao da mu se ugasio život. Mnogi tada ne nalaze više smisao svoga postojanja, pa potonu u alkohol, drogu, seks i tko zna još kakve poroke. To je stalna borba i nikad nisi siguran na čemu si. Mnogi misle da je književnost piskaranje, ali to je i teška borba, to su padovi i podizanje. Zato je ona jako važna za život umjetnika. Kad god bi mi gospođica Inspiracija oholo okrenula leđa, ja sam se smjesta prihvatio nekoga običnoga posla, kosio sam travu, obrezivao voćke, radio razne popravke po kući, sve dok ta ljupka  i zanosna ljepotica ne bi panično dotrčala natrag da vidi jesam li se ohladio prema njoj ili samo glumim da mi nije stalo. A kad shvati da se ne šalim, ukazala bi mi se u još većem sjaju i ljepoti s tisuće novih obećanja da me opet privuče k sebi. I tko bi onda tom izazovu mogao odoljeti?  I ta igra traje sve do danas… A vidite, pisci koji stalno trče za njom, gube glavu zbog nje i slijede je panično, postaju gubitnici. Jer ona ih drži na odstojanju i pošto su joj stalno za petama, zna da ih, ohola kakva već jest, uvijek može imati. Zato ih vrti oko maloga prsta, poigrava se s njima, a na kraju ih prezre i ostane im nedostupna. Zato meni nikad nije ponestalo ideja. Čini mi se da, kad bih imao sedam života, još uvijek ne bih mogao iscrpiti sve zamisli koje mi nadolaze. Gospođica Inspiracija je uvijek tu, drhti od iščekivanja i samo vreba trenutak da ja budem slobodan i  raspoložen za nju… Ja to osjećam i znam… No, nije uvijek bilo tako. U mladosti me je dobro namučila. Trčao sam i ja za njom kao vjerni pas, a ona bi mi uvijek za jedan korak pobjegla. Zašto? Zato jer sam književnost stavio ispred života. Sjećam se da sam kao mlad pisac ovako razmišljao: „Kad bi mi u požaru izgorio stan, to ne bi bilo jako strašno, jer strašno bi bilo kad bi mi u tom stanu izgorio rukopis!” Književnost mi je bila sve na svijetu, a onda se sve okrenulo naglavce… Kad sam se borio za život vlastita djeteta, razmišljao sam ovako: „Bože, kako sam ja sretan čovjek, danas nisam bio na hitnoj!” Jer događalo se da smo supruga i ja čak dva smo puta u jednom danu jurili iz Velike Gorice autom u bolnicu na Srebrenjaku u Zagrebu, ne znajući hoće li nam djetešce koje je ona držala na rukama na zadnjem sjedištu do tamo preživjeti. Tada sam bio prisiljen tražiti uporište. I tada književnost više nije bila prvi smisao i cilj mojega života, nego sredstvo koje podupire život. To je bila moja ozbiljna škola za književnost. Tu sam otkrivao pravi smisao pisanja. Književnost mi je davala snage da se nosim sa životnim problemima i da svoje terete podnesem. U njoj sam tražio i nalazio odgovore. Tako sam shvatio: „Život je prvi i najvažniji, a književnost je tu da podupre život!” To je bilo veliko otkriće u mom životu. Jer, mladost nas vuče u mnoge zablude. Ali kada to umjetnik shvati, više ga ne privlače razne blesavoće, niti mu je cilj da mu se ljudi dive, ili da bude u centru pažnje. Naravno da dobrom piscu pripada i slava, ali pravi pisac jest i treba biti korisni dio svoje zajednice i pripada mu taman onoliko slave i časti koliko svojim radom pridonosi zajednici. I tako se sve u meni i oko mene našlo na svom mjestu. Imao sam osjećaj kao da sam ušao u trgovinu i kupio jednu od najvažnijih stvari na svijetu - svoj spokoj. Jer tek kad vidiš mnoge ljude oko sebe u potrazi za tim istim mirom, koji ga ne nalaze, osjećaš kako je velik takav dobitak i kako je vijugav i ne baš lagan put koji vodi do njega. A tada i gospođica Inspiracija ponizno spušta glavu i dolazi sa šalicom topla čaja u ruci da te osnaži kad god je pozvana. Ona tada zna da njezina važnost proizlazi od važnosti njezine službe. I još bih nešto htio otkriti mladim piscima. Znanost i umjetnost dva  su krila istih pluća, istoga organa za disanje. Zato treba učiti. Nikola Tesla jednom je rekao: „Od tisuću ideja jedna je prava, a od deset tisuća pravih ideja jedna je upotrebljiva.” A onda još nešto: kad pišem neko djelo, ono je kao santa leda u vodi. Samo jedna trećina je iznad vode, a dvije trećine su ispod vode. To je slika pisca i njegova djela. Napisano djelo samo je jedna trećina onoga što ja znam o njemu. Pisac nikad ne otkriva sve što zna, jer čitatelj tako ima što otkrivati. Pametniji ljudi od mene naći će možda i više od mene. Jer književno djelo nije slika ili ogledalo piščeve duše, takvo književno djelo ne znači ništa. Književno djelo je slika čitatelja koji to djelo čita. To je umjetnost.

Je li bilo ljudi koji su bili skeptični zbog Vaše želje da postanete pisac?

         Najprije vas moram ispraviti. Pisac se ne postaje, pisac se rađa.  Ali to tek trebaš prihvatiti. Nije lako reći tko si, ni samome sebi u lice, a kamo li drugima a da se oni tome u nevjerici ne nasmiju, ili te čak i prezru… Ali, ako me baš pitate, svi, svi su bili skeptični. Jedino mi je moja supruga, koja mi je bila najbliže i dobro je vidjela što se događa u meni, u jednom trenutku rekla: „Presijeci! Ne mogu te više gledati koliko se mučiš!”… Svi drugi motrili su me podozrivo kao da nisam baš točan u glavi… Nije bilo lako ostaviti stalan posao i redovite prihode, a imao sam obitelj s troje djece (jedno u osnovnoj, drugo u srednjoj, a treće na fakultetu), posvetiti se pisanju i živjeti u nesigurnosti slobodne profesije. Osjećao sam se kao Kolumbo kad je krenuo na put za Indiju, a na kraju otkrio Ameriku. Tako sam i ja tražio slavu i priznanje, a otkrio nešto veće i važnije od toga, nešto što nisam očekivao. Otkrio sam duboku vjeru u sebi bez koje ništa ne bi bilo moguće postići. Jer za sve druge ljude bio sam nitko i ništa. I trebalo je dokazati svemu svijetu da sam ja pisac i da sam to oduvijek bio. Jedino što sam imao bila je ta vjera, da ja to hoću i mogu. A čudo koje sam otkrio bilo je da ono u što sam uspio istinski povjerovati - tome sam ulazio u posjed. Na tom principu opstao sam više od dvadeset godina kao pisac koji živi od svoga pera…. A kad sam već spomenuo Kolumba, znate li koji je bio njegov najveći problem za vrijeme plovidbe?... Posada!... Jer posada je vjerovala da je zemlja ravna ploča i da će, kad dođu do njezina kraja,  zajedno s brodom potonuti u ponor. Pred time ih je spopadao užas. Isto tako i pisac, koji vidi dalje od onih s kojima živi, treba dobro znati kako se nositi s tom pošasti, kako svojima u obitelji dati nadu i vjeru da će opstati, da da život ide dalje i da će sve završiti dobro, i onda kad oni osjećaju da gube tlo pod nogama. To je bitka u kojoj brojni umjetnici slome vrat, ili žrtvuju svoje bližnje u korist umjetnosti.  Zato stradaju mnoge obitelji. Zato su životi mnogih umjetnika tragedije, baš kako je to opisao Hemingway u svojoj knjizi „Starac i more“.

Koje Vam je djelo najdraže, ima li ga uopće?

         To vam je pitanje nepošteno, kao kad biste pitali majku koja je rodila više djece, koje joj je dijete najdraže. Pa knjige su meni kao djeca. I sve su nastale iz ljubavi. A svako je dijete svoj kontinent. Tu nema usporedbe. Za koje reći da ga više voliš? Ali, postoji nešto drugo. Roditelj doživljava poseban osjećaj zadovoljstva i ponosa kad njegovo dijete, o kojem je godinama brinuo, počne svojim rukama zarađivati kruh i ima svoj vlastiti život. Tako je i s knjigama. Kad su neki ljudi, na primjer, napravili promociju moje knjige u negdje u Slavoniji, a ja sam za to saznao iz novina, e onda je to znak da knjiga ima svoj vlastiti život… Vidite, na raznim stranama Lijepe Naše, na spomenicima su uklesani moji stihovi, ili su ugravirani u zlatu i srebru na medaljama Hrvatskog novčarskog zavoda da bi se tako obilježili neki važni događaji za naš narod. To su također moja djeca koja žive svoj život. Moje djelo postalo je vlasništvo moga, hrvatskoga naroda. Mnogi i ne znaju da sam to ja napisao. Ponekad mi i ne spomenu ime. Postajem narodna imovina. Nasmijao sam se kad je jedan kolega književnik, vidjevši moje ime uklesano u mramoru u crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu u Zagrebu, rekao: „E pa sad si miran za daljnjih šest stotina godina.”  Na meni je da posijem ljubav i ja to činim u svakom slovu, svakom retku, svakom odlomku, na svakoj stranici svake svoje knjige. Kad je knjiga u koricama ja je stavim ispred sebe i u mislima uzimam u ruke svaki primjerak posebno i unosim u njega ovu misao: „Dragi moj čitatelju, u ovoj knjizi je ljubav i neka ti ona bude snaga za život!”  Svaka knjiga se može pokidati, uništiti ili spaliti, ali snaga ove poruke ostaje za sva vremena, jer ljubav je neuništiva. Ja sam siguran da sa polica na kojima se nalaze moje knjige, one u život ljudi siju silu koja je nepobjediva, koja je tamo zato da ih podiže i brani kad su u teškoćama. Te knjige čine to i kad nisu otvorene. Ta je sila tamo, makar moj čitatelj za to i ne zna. A ako je netko ne želi, ona će se vratiti meni i nastaviti će činiti dobro mojoj obitelji i mojem potomstvu. Ja u to vjerujem i takvo iskustvo imam kroz mnoge godine. Kad biste znali koliko mi je ljudi pristupilo i svjedočilo kako im je neka od mojih knjiga bila oslonac i potpora u teškim životnim situacijama… Da, moj čitatelj je meni važan, i život čitatelja također. Sa samim pisanjem sve nije gotovo. A slično može postupiti svaki čovjek bez obzira kakav posao radi. Sijati ljubav i dobro u svijet. To može i onaj koji radi s lopatom.

Kako se nosite s kritikama? Je li ih ikada bilo?

         Ako te ljudi samo hvale, trebaš se zapitati što s tobom ne valja. Dobra je kritika iz koje čovjek nešto nauči pa to više ne ponavlja. Moj otac mi je uvijek govorio: „Svi ljudi sve znaju!”. Uvijek trebaš biti spreman za druga mišljenja.  Nikad nisi tako pametan da te netko ne bi mogao još čemu poučiti. Zato ja nastojim svako svoje djelo prije tiskanja dati u ruke što je moguće većem broju ljudi. Ne samo književnim znalcima, nego i osobama drugih profesija, pa i djeci. I njihove su mi primjedbe dragocjene. Jer kad je knjiga jednom otisnuta, onda je kasno… Postoje, međutim i kritike koje se ne odnose na djelo, nego udaraju čovjeka. Takve kritike prilično bole, jer su one najčešće upućene iz nepoštenih pobuda, zavisti, ljubomore i slično. Zato ja odgovaram roditelje i nisam sklon objavljivanju djela previše mladim osobama. Oni su kao prerano procvali cvjetovi na voćkama, iako predivni, već prvi mraz ih uništi i rijetko donesu plod… Međutim, ima i treća vrsta kritike, koja je najneugodnija.  I posebno je porazna za još nepoznate i anonimne pisce. Takav oblik kritike uvriježio se u Hrvatskoj napose od druge polovice 20. stoljeća, a to je prešućivanje djela i autora. Tada pisac i njegovo djelo prođu u medijima nezapaženo, kao da i ne postoje. A to treba znati podnijeti. U tom slučaju još je važnije da autor vjeruje u ono što radi. Takve će kritičare nadživjeti vrijeme i maknuti sa životne pozornice. Uskoro oni više neće postojati. A ja znam da moja djela ostaju.     

Koje su dobre, a koje loše strane Vašeg zanimanja, ako ih ima?

         Čini mi se da su sve loše stvari dogodile onda kad sam hvatao prečice i lakše putove. Ključna strana mojega poziva je vjera. Kakvo je vjerovanje, takvo je djelovanje!... Što to znači? Ništa ja ne radim sam od sebe. Netko me pozvao na ovaj svijet, baš na ovo mjesto i među ove ljude. Jesam li o tome sam odlučio?... E pa nisam!... Ja vjerujem da me je taj Netko, ako me već pozvao u život, za život i opremio. Dao mi je u ruke sve što je potrebno za obavljanje mojega poziva. Ali tu nastaje problem. Velika se muka javlja kad pogledam u svoje dlanove i vidim ih prazne. Osjećam također da moja pamet nije dovoljna, po mom sudu, čak ni za puno manje stvari, a kamoli za visoke ciljeve pred kojima stojim i da moje srce nije dovoljno jako i hrabro da ostvarim svoje sne, pa se često bojim i čini mi kako nisam svom pozivu dorastao, jer  gotovo na svakom koraku ja se spotaknem ili padnem, ili učinim nešto pogrešno, pa kako onda? Kako vjerovati? Kako dosegnuti cilj?... A oko mene žive mnogi bogati i spretni ljudi lake ruke koji uspijevaju u svemu što dodirnu… Činilo mi se da je tako dok jednom nisam vidio kako baš takvi ljudi plaću. Kako im se duša trese i kako su izgubljeni!  Eh, to je tek nešto za vidjeti. Samo tada ih rijetko snimaju kamere, tada nisu zanimljivi!.. . Zato često govorim samome sebi: „Tražiš li uporno odgovor, naći ćeš ga!... Odgovor koji je samo za tebe!...” Svijet je pun ljudi koji vjeruju djelomično… Hoću li i ja tako?  Ili ću možda smiriti dušu i samome sebi govoriti ovo: „Ono što još nemam, to me čeka tamo kamo idem i bit će mi stavljeno u ruke u času kad mi bude potrebno!”… Eto, to me je održalo. To je vjerovanje koje vodi do cilja.

Što za Vas znači biti pisac?

         Da biste razumjeli odgovor na ovo pitanje potrebno je odgovoriti na pitanje Što je moderna književnost? Mnogi pisci, a osobito mladi žive u velikoj zabludi pa misle da je moderno u književnosti napisati nešto novo, nešto što nikad nitko nije napisao prije njih. Pa kako je to nemoguće onda nam nude razne „novotarije” koje je povijest već tisuću puta prožvakala, odbacila i gurnula u ropotarnicu. Ja to đacima u školama tumačim na ovaj način: mnogi nas „mudraci” uče da trebamo od sada raditi u kupaonici ono što se do sada radilo u kuhinji i obrnuto. I to nazivaju velikom umjetnošću. I to gledamo na televiziji svake večeri u filmovima i sole nam pamet kako je to velika umjetnost. Ali, to nije ništa, to su nam već tisuće puta plasirali razni pametnjakovići, a nije ni umjetnost. Smisao je prave umjetnosti da novim naraštajima prenese temeljne životne vrijednosti na što jasniji i jednostavniji način, jezikom koji novi naraštaji razumiju. Govor jednoga Marulića danas malo tko može razumjeti, a vrijeme računala nije jednako vremenu drvenoga pluga i motike. Vidite, temeljne ljudske vrijednosti iste su kroz cijelu povijest. U svim vremenima prevaren čovjek se ne osjeća dobro, on je uvrijeđen. Čovjek voli ili mrzi iz sličnih razloga. Sve su to nepromjenjive životne kategorije, jednako važne za sva vremena. I to svi ljudi razumiju. Književnost je savjest naroda i pisac tu savjest održava budnom i zato pisac pripada svom narodu. On je neodvojiv od svoga naroda. Još kao vrlo mlad čovjek, kad sam bio u Francuskoj, shvatio sam da pisac mora uvijek biti uza svoj narod i ne smije ga napuštati. Putovati i upoznavati razne krajeve - da, ali otuđiti se i živjeti u tuđoj zemlji - to nije za mene. Književnost, ako je pogledamo u povijesnom tijeku, jest koheziona sila koja drži na okupu cijeli narod. Bez književnosti narod kao da nema duhovnu prošlost. A to je čvrsta stvarnost bez obzira što mi o tome mislili. I pisca koji to osjeća, onda poštuje njegov narod i smatra ga svojim, a njegovo djelo ostaje.

Što vama znače knjige?

         Kroz tisuće i tisuće godina sva se civilizacija sačuvala zahvaljujući knjigama. I dalje će. A evo zašto. Danas su mladi ljudi fascinirani dostignućima digitalne tehnologije i to je razumljivo. Bez fascinacije čovjek ne bi učio i ne bi bilo napretka. Fascinacija vuče naprijed i tako je bilo uvijek. Međutim elektronika ima jedan veliki nedostatak. Što je savršenija, njome se može savršenije manipulirati. Uzmimo samo jedan jednostavan primjer. Vi na tabletu možete čitati lijepu knjigu koja će vas oduševiti, ali u isto vrijeme vaša podsvijest, a da o tome nemate pojma, može čitati i upijati nešto sasvim drugo, nešto vrlo ružno, čak i pogibeljno. Nešto, što ostavlja trajni biljeg na duši. Sadržaj koji ne želite. Sutradan, čovjek se više ne ponaša kako bi htio, nego takav mu biljeg diktira novi način kako će postupiti. I on ga doživljava kao izvorno svoj.  Pitam vas, kad biste to pouzdano znali, biste li svome djetetu dopustili da čita takvu knjigu?... Naravno, tisuće ljudi će odmahnuti rukom i reći da je ovo pretjerivanje. A ipak svijet u cjelini sve se više okreće naglavce, i sve je više nesretnih ljudi. Upoznao sam brojne roditelje koji su u očaju tražili načina da razumiju svoje dijete. Otkuda to? Ako vas netko želi prevariti, a može, zar će vam svoju namjeru staviti pred oči? Ili će možda odustati?... Što će ga zaustaviti? Zašto to navodim?... Zato jer je takva podvala s knjigama nemoguća. S knjigom ste sigurni. Postoje, doduše, dobre i loše knjige i čovjek može birati, posavjetovati se, i u neizmjerno manjoj mjeri je izložen manipulaciji. A onda, oduvijek sam se divio jednoj zanimljivoj kategoriji. Da bi se moglo vladati prirodom, pa i samim sobom, stvari moraju biti posložene po mjeri čovjeka. Narod nije bez razloga izmislio izreku Od šume se ne vidi stablo. Ako vam, na primjer, na vaše jednostavno pitanje, netko ponudi stotinu odgovora, vi ćete biti u još većem problemu nego prije. Tko će vam pomoći naći pravi odgovor. A ponekad za to jednostavno ni nemate vremena. Čovjeka se stalno ubrzava, a ako hoćete natjerati nekoga da pogriješi, samo ga ubrzajte… Osim toga moderna vremena obvezuju nas na puno veće znanje nego prije. Susrećem djecu koja su vrsni poznavatelji mobitela, ali nemaju pojma otkuda dolazi perje. To je krnje znanje, ili bolje rečeno usmjereno znanje. Ovo vrijeme traži puno veće znanje nego prije, a đacima se uglavnom ne uči puno više nego u neka prethodna vremena. Nemojmo zaboraviti da su sve civilizacije do sada nastale na knjizi. Ali i da su bez nje propale… To ne znači da ćemo sada zaustaviti napredak, maknuti digitalnu tehnologiju i tome slično. Ni slučajno, to samo znači da ne smijemo zaboraviti ili izbaciti knjigu iz uporabe. Knjiga mora i dalje imati svoje mjesto. Ili nas neće biti.

Što biste poručili mladim piscima?

         Dopustite mi da vam pokušam dokazati kako je vaše pitanje postavljeno pogrešno. Ja na primjer volim ustati rano i raditi ujutro, a u kasnijim satima dana idem na sastanke, pa ako mi ostane vremena, volim šetnje, sviram klavijature, skladam, čitam, družim se s prijateljima, posjećujem kulturne programe i slično. Mogu li preporučiti da čine isto oni koji su ujutro pospani, mamurni i nesposobni za bilo kakav rad, pa se bude u podne, a tek u ponoć mozak im dosegne najveću bistrinu? Što želim reći? Koliko je ljudi na svijetu, toliko je i najboljih putova. Svatko mora  pronaći svoj. Neki pišu lako i brzo, a drugi s mukom i sporo... Kad sam bio mladi pisac utrošio sam deset godina života oponašajući druge, jer sam kao dijete sa sela mislio da svi iz grada znaju bolje od mene, da su uspješniji i pametniji. Oko mene su ležale hrpe uništenih papira. A onda mi je to dojadilo i počeo sam slušati što mi govori moja nutrina. Kamo me vodi moje srce? Ali, nije mi bilo nimalo žao onih naizgled deset praznih i izgubljenih godina. Jer za tih deset godina ispekao sam književnički zanat… Svaka je duša savršena, i njezino je nukanje bez mane, ali malo je dobrih pisaca koji su sposobni govor duše pretvoriti u riječ. Gitara može biti savršena, ali ako čovjek nije vješt s njezinim žicama, ako nije svladao glazbeni zanat, ako je svijet glazbe za njega neistraženi kontinent, od toga neće imati prave radosti, niti može donijeti toplinu u srca drugih ljudi. Doduše, ima posebno darovitih ljudi koji se rađaju s čudesnim darom, pa i bez učenja sviraju sve instrumente, ali čak ni to nije dovoljno. Poznavao sam mladića koji je imao takav talent za glazbu, kakav se u jednom narodu rađa samo svakih pola stoljeća. Ali, kad mu se ukazala prilika da zaradi dobar novac, otišao je na naftnu platformu. Istina, zaradio je puno novaca, ali je bio nesretan cijelog života, jer je prokockao svoju sreću. Odrekao se vlastitog talenta. Stvarati znači biti spreman na žrtvu. I još nešto: najprije moraš raširiti svoju dušu da bi potom u njoj mogao donijeti svijetu velike plodove stvaranja.