IVANA SALOPEK - DOBITNICA SFERICE
Autor: Ivana Kosko, Manuela Jadanec, 6. 5. 2014.
Na ovaj je natječaj pristiglo ukupno 694 literarnih i 1630 likovnih radova, mahom vrlo kreativnih. Konkurencija je bila vrlo oštra i žiri za dodjelu nagrada bio je pred velikim izazovom kako odabrati one najbolje. Nagrađenim učenicima nagrade će biti uručene na svečanoj Skupštini SFere koja će se održati u sklopu najveće hrvatske SF konvencije, SFeraKona, u subotu 17. svibnja 2014. g. u 20:00 sati u prostorijama Fakulteta elektrotehnike i računarstva.
Više o društvu Sfera i Ivanin nagrađeni rad možete pročitati u nastavku.
Čestitamo Ivani na postignutom uspjehu!
Na SFerinom literarnom i likovnom natječaju za djecu i mlade sudjelovala je učenica VIII. e razreda naše škole Ivana Salopek. Ivana je osvojila odlično drugo mjesto u kategoriji literarnih radova učenika od petih do osmih razreda pod nazivom Najveća tajna podmorja.
Društvo SFera (www.sfera.hr) zagrebačko je društvo za znanstvenu fantastiku. Djeluje kao udruga koja promiče fantastiku i znanstvenu fantastiku u Hrvatskoj te potiče domaće SF stvaralaštvo kroz kulturne programe. Osnovni cilj Društva združiti je ljude, prvenstveno djecu i mladež, koje interesiraju znanstvena fantastika i srodni žanrovi (fantasy, nadnaravni horor) te znanost općenito. SFera također dodjeljuje najstariju nacionalnu nagradu za domaća znanstvenofantastična djela - nagradu SFERA. SFERICAMA se od milja nazivaju nagrade pobjednicima SFerinog literarnog i likovnog natječaja za djecu i mlade koje se na SFeraKonu djeci i mladima tradicionalno uručuju ravnopravno i istovremeno kad i odraslima.
Najveća tajna podmorja
Diktafon starog zapovjednika Jamesa DeLorsa
26. veljače 1974. 23:00 h
1. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Danas sam postao počasni član naše vojske. Imenovan sam zapovjednikom vojnih snaga na moru i u podmorju. Moram se iskazati, trudio sam se i ostvario sam svoj očekivani cilj. Ipak, trebam li se brinuti? Kakva će biti moja vojna jedinica? Volio bih spomenuti svoje roditelje, ali kako i sam ne znam postoje li više, moram sam sebi reći da se ponosim sobom, kako sam od sirote čeljadi postao zapovjednikom svoje jedinice. Upoznali su me danas s mojim kadetima koje ću predvoditi. Bilo ih je 30-ak, nadasve izgubljenih, izbezumljenih, ali ambicioznih mladića. Oštro sam ih gledao i rukovao se sa svakim pojedinačno. Jedan crni, jedan bijeli, jedan pak Kinez. Sva sirota čeljad kao da su se okupila kod mene. Čak ih i razumijem. I sam sam nekoć bio izgubljen i izbezumljen, ali s velikom ambicioznošću i naporom uspio sam doći do završnog cilja. Doručak je bio u 8:00 h, ručak u 13:00 h, večera u 18:00. Svaki dan, ista porcija, isto jelo. Uvečer sam, kao i svaki zapovjednik svoje jedinice išao obići sobe i provjeriti urednost svojih mladića. Doista su bili neuredni, ali uz poštenu kaznu dolazi i iskustvo. Sljedeći će put znati.
27. veljače 1974. 22:35 h
2. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Buđenje u 6:00 i dolazak na teren. Obavili su jutarnje zagrijavanje i marširanje oko palube. Iznenadili su me. Doručak u 8:00 h. U 8:30 h krenusmo na teren da ocijenimo kondiciju i brzinu naših mladića. Bio sam impresioniran. Da se vratim 20 godina kasnije, u moje vrijeme, takva bi se brzina postizala tek nakon šestog kruga. Sve u svemu, napokon sam mogao nabiti na nos to svom starom učitelju. Čak su ga deportirali jer, kako čujem, tvrde da je sišao s uma. Nije veliki ponos. Završili smo do 12:30 h, a u 13:00 h bio je ručak. U 13:30 h - posjete. Nakon 17:00 h vratili smo se na teren kako bismo, ispočetka, opet ocijenili učenike. U 18:00 h večera nakon koje smo se uputili prema sobama. Otišao sam u obilazak i već sam bio impresioniran svojim kadetima.
28. veljače 1974. 22:45 h
3. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Dan je posve isti kao i prijašnji. Poboljšanje.
30. ožujka 1974. 22:17 h
4. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Rano ujutro oko 5:45 dobili smo nove podmornice. Takva struktura i proporcije baš za pravu posadu. Bilo ih je pet. Dan se odvijao uobičajeno.
8. travnja 1974. 23:56 h
5. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Moji su kadeti položili svaki ispit uspješno. Dobili smo potvrdu da možemo pretraživati podmorje. Budući da smo imali dobro opremljene podmornice i dobili potvrdu od američke vlade, možemo se uputiti u dubine Marijanske brazde. Prvog svibnja 1974. prva opremljena jedinica na svijetu pretražit će najdublje i najčudnije mjesto na svijetu. Prilično sam uzbuđen. Ne mogu dočekati.
20. travnja 1974. 00:34 h
6. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Svakodnevne pripreme do otkrivanja misterioznih dubina. Moja se jedinica već čini spremna. Ne mogu biti ponosniji. Svi su kao braća blizanci. Svi su snažni, svi su hrabri i pametni. Moj najstariji učenik, 24-godišnji Lukoy Browen osvijetlao mi je obraz. Zadužit ću ga da mojoj jedinici očitava podatke. Poslije njega, začudo, moj najmlađi učenik, 18-godišnji Matew Morsew, bit će moja desna ruka. Najmlađi i najjači. Matew i Lukoy kao da su blizanci po pameti, a razlika u spretnosti i godištu. Onda dolaze 24-godišnji Letew Miloyek, Sandar Vustach i Johor Veer, 23-godišnji Milichko Mitt, Feus Alloh, Gastush Partor i Koliom Tekyew, 22-godišnji Pelef Olat i Berekter Zomach, 21-godišnje Lorma Gihaka, Petfa Kakichka, Mor'sa Fitma i Kotoa Meha te Ziea Mareka i Moshora Armadesa, koji će biti naši kadeti pazitelji, ronioci i istražitelji. Izabrao sam njih za naše čuvare zato jer su najjači. Za naše kormilare i rezervne kormilare izabrat ću Ohema Ulla i Pehra Kamicha za prvu podmornicu, Molea Gercha i Shishka Rjaza za drugu, Pertata Ima'a i Lortusa To'oa za treću, Pashata Fewormea za četvrtu i Urusha Quertotelewa za petu. Osam 19-godišnjaka koji ne mogu biti bolji u svojoj struci. I još pet kadeta koji će se zauzimati za ostale poslove. A ostali kadeti su: 20-godišnji Susar Hichmo, 18-godišnji Toloz Viukuma, 19-godišnji Peshtar Pok, 22-godišnji Gas Ereto i 21-godišnji Zoruto O'Lama. Nabrajam ih zato jer već stvaram plan i popis kadeta za istraživanje. Ovo što će pogoditi mene, zapovjednika i moje kadete nije ni rat ni zabavna avantura. Moramo se pripremiti za najgore. Uzbuđenje raste iz dana u dan, ali i strah. Svaki je dan je ispunjen vježbama i provjerama inteligencije. I svaki dan čine me ponosnijim. U našoj akademiji postoji 14 jedinica, ali mi smo povlaštena. Sva čast i slava neka ide mojim kadetima koji se toliko naporno trude i muče da to održimo tako. Ponosan sam. 22:38 h je i pripremam se na počinak. Ovo je moja zaključna procjena i odluka.
30. travnja 1974. 23:29 h
7. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Poslije doručka u 8:00 h nisam tjerao kadete ni na kakvu muku s vježbama. Danas je bio dan određen za posjete. Dan prije velike dužnosti. Vidio sam kadete sa svojim obiteljima. Poželio sam i ja nekog. Ali dobio sam i bolje. Zahvalu svojih kadeta što mogu sudjelovati u ovako povijesnom istraživanju. U 13:00 h ručak s obiteljima, zatim posljednji pozdravi. Uplakane majke, ponosni očevi, braća i sestre. Obitelji. To je bio pravi pozdrav. U 18:00 h večera, a ja sam u sobi. Pisao sam oporuku. Kasnije sam išao provjeriti kadete. Provjerio sam ih prije puta. Činili su se uzbuđenima i ponosnima baš kao što sam i očekivao. Pravi muškarci, ambiciozni dječaci, ponosni kadeti. Nadam se da će sve sutra proći u redu. Idem na počinak. Sutra neće biti odmora, a možda čak ni dana.
1. svibnja 1974. 05:45 h
8. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Jutro je prije svitanja. Opremljen sam najboljom mogućom odorom koju je moguće odjenuti. Sad ću krenuti do kadeta da vidim kako su se oni opremili, a zatim jedno veliko marširanje do podmornica, a onda pozdravi. Očekuje nas „duboki“ dan.
1. svibnja 1974. 09:19 h
9. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
U 1. podmornici nalaze se: zapovjednik i vođa projekta Marijanske dubine James DeLorsa, 24-godišnji Lukoy Browen, 24-godišnji Letew Miloyek, 19-godišnji Ohema Ulla i Pehra Kamicha. Marširanje je prošlo bez greške. Pozdravi su trajali 20 minuta što nam je oduzelo vrijeme. Krećemo se do dubine od 1000 m, a zatim ćemo pozvati ostale podmornice za nama nakon svakih prijeđenih 1000 m. Trenutno smo na 170 m ispod površine. Čuju se zvuci radara koji nam zasad ne dojavljuje ništa. Pogled je zasad mračan, ali čist. Dragi kadeti, čast mi je služiti s vama.
1. svibnja 1974. 11:48 h
10. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Za nama su već 4 podmornice, a mi smo već na gotovo 4 890 metara ispod površine. Za 110 metara šaljemo još jednu, a zatim stajemo da se sve podmornice sakupe. Zasad smo samo vidjeli neke male ribe, ali dovoljno čudne. Prozirne. Sve smo to slikali. Evo radar pokazuje još nešto... Brzo se kreće. Wooohh!!! Nekakvo ružno svjetleće biće. Moj Bože! Ovo je bilo iznenađenje. Evo ga sad smo na točno 4 995, 4 996, 4 997… Stoooj! Na 5 000 m smo ispod površine. Lukoy, molim te, dojavi ostalim podmornicama da smo se zaustavili i neka šalju petu.
- Na zapovijed.
- Evo ga. 5 000 metara u mraku. Sve što smo vidjeli bile su neke male prozirne ribe i odvratno čudo. Sada moramo čekati ostale podmornice da nas sustignu pa da krenemo u dublje. Tlak je visok, ali mi smo još uvijek u savršenom stanju. U iščekivanju.
1. svibnja 1974. 14:25 h
11. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Još samo malo i sve su podmornice na broju… Evo, zapravo svi smo. Pod ovim velikim tlakom tko bi rekao da smo još uvijek tako uzbuđeni. Za ovo dugo vrijeme došla su nam još 3 ona ružna čudovišta. Susar Hichmo je to uspješno ponovno uslikao. Ostale podmornice nam javljaju iste takve doživljaje kakvi se čuju u pozadini. Još samo malo i krećemo u dubine.
1. svibnja 1974. 14:30h
12. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
I krenusmo u dubine. Nitko od ostalog svijeta do dana današnjeg nije prošao ovu dubinu. Iščekivanja su velika kao i uzbuđenje. Brzo se krećemo… Kadeti jeste li ogladnjeli?
- Ne, nikako! Zapovjedniče, jeste li vi?
- Ne, ne hvala! Hajdemo nastaviti potragu za čudima.
- Na zapovijed!
- Kao što čujete, svjedoci ste da se nalazim u okruženju najbolje posade. Već smo na 5 043 metra dubine. Ništa se ne događa. Bar zasad.
1. svibnja 1974. 14:56 h
13. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Nalazimo se na gotovo 5 200 metara dubine i već pomišljam da je ova potraga uzaludna.
1. svibnja 1974. 15:27 h
14. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
Nalazimo se na 5 350 metara dubine i poprilično smo izluđeni. Četvrta podmornica nam je javila da je vidjela u dubini neku bijelu točku, pa neku crvenu, plavu, žutu, a zatim zelenu, a onda je odjednom, paffffff! Nestala. Nakon minute pojavila se ponovno… Uvidjeli smo mi i ostale podmornice. I krenusmo prema tome. Zasad smo se samo provukli kroz jato riba koje su prozirne, neke su čak i svijetlile. Čuda li!?
1. svibnja 1974. 17:53 h
15. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa
U velikoj žalosti moram javiti da smo izgubili podmornicu broj 3 s pet kadeta. Probili smo se kroz skupinu ogromnih lignji koje su naganjale brojne ulješure. Predivan prizor... Kad smo već bili na gotovo 6 853 metra, zabila se jedna lignja ulješura u podmornicu broj 3. Nažalost, ništa se više nije moglo učiniti. Tlak i voda su učinili svoje... Počivali u miru kadeti: Milichko Mitt, Feus Alloh, Gastush Partor, Pertata Ima'a, Lortusa To'oa. Nadajmo se da će ovo biti zadnja. U blizini smo velike točke koja mijenja boju. Ne možemo ništa učiniti, krećemo dalje. Nažalost, i taj se gubitak desio.
1. svibnja 1974. 19:16 h
16. zapisnik zapovjednika Jamesa DeLorsa
U još većoj žalosti moram dojaviti da smo izgubili još dvije podmornice broj 2 i broj 4. Podmornica 5 i 1 jedva su izvukle živu glavu. Gubitak od gotovo 10 kadeta, već 15, to je sramota... Molimo se Bogu da se to ne desiti nikome od nas ovdje živih. Počivali u miru… Nalazimo se na dubini od 8 317 metara. Mala točka više nije mala. To je nešto… Ne mogu opisati… Kao da gledam cijelu planetu. Dojavili su nam s površine da su ostaci treće podmornice izronili na površinu. Kažu da su svih pet kadeta u groznom stanju. Ipak, moći ćemo ih pokopati. O Bože, što je ovo? Molim da se nakon ove ekspedicije više nitko ne spušta u ove dubine. Nitko. Bože, pomozi nam...
1. svibnja 1974. 22:15
17. zapisnik zapovjednika Jamesa DeLorsa
Prizemljavamo na malu svjetleću točku. Bože, čuda si stvorio! Ovo je vražje tlo! Svijetli, mijenja boje, ribetine od 60 metara u širinu plivaju nad nama. Kao da smo na površini nekog drugog planeta… Nalazimo se na 16 513 metara dubine što je najveće čudo! Čudo je to što smo mi, podmornica broj 1, i podmornica broj 5 preživjele pod takvim tlakom. Ipak, nalazimo se na dnu dna ispod dna. Fascinirani smo. Živi smo. Ovo je nemoguće za opisati… Podmornica 5 nam se javlja.
- Zapovjedniče, pomozite, napadnuti smo, nešto nas gura! Bože, ne želim umri….
- Kadeti, javljajte se, ne smijete, neeeeeeee!!!!!!!!!!!!!! Bože, što je ovo!? O moj Bože, pomozi! Bože, spasi nas! Nee… Lukoy, pokušaj dobiti kontakt s površinom.
- Zapovjedniče, ovo je već suludo, dotaknuli smo dno dna i želite da sad još uvijek ostanemo!? Pa već je 20 kadeta mrtvo! Zar ćemo i mi!? Zapovjedniče!!
- Dobro!! Matew, diži nas!
- Zapovjedniče, to je nemoguće!
- Molim!? Kako!? Diži nas!
- Zapovjedniče, nestalo nam je snage, a i pod pritiskom najvećeg mogućeg tlaka na jednoj dubini ne možemo se više ni s čim kretati!!! Zapovjedniče!
Nakon nekog vremena trojica su počela plakati.
- Kadeti... Sinovi moji... Ako ćemo već umrijeti, umrimo ponosno…
Kadeti sjednu gdje su uspjeli, a James vadi papir – svoju oporuku. Čuje se šuškanje.
- Kadeti, ovu sam oporuku napisao za dan koji će za mene biti zadnji… Nisam mislio da će mi doći već u 43. godini, ali kad je… Čast mi je to vama pročitati…
James se ustane i okrene prema kadetima, čitajući im pismo. Ovako glasi:
„Ime mi je James DeLorsa. Ja sam već odrastao čovjek, ali nekoć sam bio dijete bez ikog. Do moje 13. godine lutao sam ulicama Cheyenne države Wyoming u SAD-u. Od svoje 13. do 19. bio sam u domu za maloljetnike bez obitelji. Od 19. do 33. upisao sam akademiju Pergamentetlos u kojoj još uvijek služim. Da skratim priču... Sada su mi 43.i proglašen sam vođom i zapovjednikom jedinice od 30-ak predivnih, ambicioznih mladića. Sutradan idemo u veliku ekspediciju. Idemo do dubine koju još nikad nitko nije postigao. Nadam se da ćemo se svi vratiti žive glave, zdravi, nepotisnuti od ogromnog tlaka. Ovom oporukom pozdravljam sve prijatelje, poznanike, zapovjednike, nastavnike, kadete. Sav sam život ovdje uložio bez ičije potpore, bez obitelji. Molim samo jedno, ako se ne vratim živ s ove ekspedicije da se dijelovi podmornica sakupe i napravi spomenica u ime mojih kadeta. Pravi su ponos ove države i ekspedicije. I ako se ne vratimo živi, znajte dragi roditelji mojih kadeta, volio sam vaše sinove, sve do zadnjeg, kao svog. Žao mi je.”
Klizne mu suza niz obraz.
„Da mogu vratio bih sve. Moje ime je zapovjednik James Worhosh DeLorsa, 43. su mi godine i danas je 30. travnja 1974.“
Molim onoga koji primi ovaj diktafon i posluša ove zapise da nikada ne otkrije ovu dubinu. Molim se da tko god čuje ovo da podigne spomenik mojim kadetima. Molim da svi koji čuju ovo shvate koliko je život bitniji od uzbuđenja. Ja sam morao dotaknuti samo dno da bih to shvatio. I čast mi je umrijeti u ovom okruženju. Dragi moj, vi ste najveći ponos. Čast mi je bila služiti vam. Sad su 22:44 h, a mi se nalazimo na dubini od 16 513 metara. Molim da se svaki podatak izbriše nakon što se čuju ovi zapisi. Najiskrenije isprike i zahvale te svaka čast. Svaka čast mojim služnim kadetima. Ovo je sve od nas. Zbogom.
…
Drugog svibnja 1974. godine u 17:12 h isplivalo je pet podmornica na površinu. Prebrali su tijela rastrgana kadeta, ali nisu našli zapovjednika. Našli su, nevjerojatno očuvan diktafon unutar plastične vrećice. Diktafon je saslušan. Održana je konferencija u ime ekspedicije. Počasni članovi konferencije koji su saslušali sve ovo, odlučili su učiniti spomenik u ime svih kadeta. Sve informacije upisane su u najveće tajništvo na svijetu. Održan je dan žalosti, no svijet nije saznao za ovakvo što. Ni za informaciju prave dubine, ni za čuda i čudesa, ni za vođu projekta ni sam projekt. Podmornice su sakupljene i podignuti su spomenici. Pokopani su svi kadeti. No, gdje je zapovjednik? On se zadržao na dnu. Na onoj ogromnoj maloj svjetlećoj točki. Najveća tajna nikada nije otkrivena, čak niti do današnjih dana. Možda se informacije nisu zadržale niti se održava počast kadetima kao dan žalosti… Ali, održava se nešto nevjerojatno. Održava se humanost. Pa što mislite, zar je zbilja UN sastavljen da se samo ujedine narodi? Ovi su kadeti bili iz cijelog svijeta. Za zaštitu cijelog svijeta, ovo je bila tajna. Ali ipak… Uvijek će biti ljudi koji će riskirati. Ali bit će i onih ljudi koji su humani. Priča nije završena… I dalje ne znamo gdje je zapovjednik. Nadamo se samo da on čuva to dno da se više nikada ovakvo što ne ponovi. Nadajmo se da je zapovjednik čudo s dna koje čuva da nitko ne čini ovakav projekt. Zapovjedniče! Čuješ li me!? Čuvaj me.
BORAVAK U NOVIGRADU
U Novigrad su se uputili učenici naše škole 5.svibnja 2012. Istog je dana proglašeno svečano otvorenje Novigradskog proljeća, prilikom kojega se mnogo plesalo i pjevalo, a najavljena je i tema Most.
Sljedećeg su se dana svi sudionici okupili ispred škole stvaralaštva gdje je Joža Prudeus zanimljivim igrama i govorima nasmijavao sve sudionike. Nakon kratkog predaha uslijedila je podjela u grupe te smo pošli na radionice.
Drugi je dan bilo organizirano upoznavanje na kojem se svaka radionica predstavila s jednom točkom. Nakon toga su uslijedili video uradci i intervjui te na kraju dana zabava.
I tako su nam prolazili dani u radu i dobrom raspoloženju.
Posljednjeg je dana svaka radionica predstavila što je radila tijekom tjedna, a nakon toga je svečano zatvoreno Novigradsko proljeće i uslijedila je oproštajna zabava. Bilo je mnogo suza zbog odlaska, no zbog dobrog društva smo odlučili ne tugovati već se potruditi da dođemo i sljedeće godine.
Mihaela Balog - Matak 6.b
Na literarnom natječaju za učenike osnovnih škola Zagrebačke županije i Grada Zagreba PISANJE I KNJIŽNEČARI, koji je potaknula Knjižnica Sesvete i podržala nakladnička kuća Alfa iz Zagreba, sudjelovalo je ukupno 167 učenika.
Među nagrađenim radovima, kojih je bilo 19, na 6. mjestu se našao rad Izabele Filipović, naše učenice iz 5. b razreda. Ona je svojom pjesmom udahnula dašak proljeća u naša srca i u našu školu.
Proljeće
Kukci lete na sve strane,
drveće proteže grane.
Rijeka teče u daljine,
negdje u planine…
Zlatno sunce rijeci daje sjaj,
sve dok joj ne dođe kraj.
Tad toplinu daje planini i snijegu,
neotopljenom na brijegu.
Cvijet trešnje pada u vodu
i u letu gleda rodu.
Ptice svoju pjesmu poje,
vrapci i sjenice crviće broje.
OBILJEŽEN SVJETSKI DAN SPORTA
U utorak, 31. svibnja 2011. u našoj smo školi obilježili svjetski dan športa. Učiteljice i učenici drugih i četvrtih razreda pripremile su različite sportske igre i natjecanja koje su provele na školskome igralištu. Učenici su se tako natjecali u trčanju-crossu, nosenju krumpira, preskakivanju vijača, vođenju lopti te u različitim štafetnim igrama. Prigodno su odijenuli i bijele majice. Svi smo se jako dobro zabavili, a pri tome i podsjetili na važnost sporta i tjelesne aktivnosti u svakodnevnom životu.
Ivona Josipović & Dorijan Horvatić, 4.a
SVJETSKI DAN SPORTA U NAŠOJ ŠKOLI
Svjetski dan sporta i ove se godine obilježavao u našoj školi. To je bilo 31. lipnja. Prije se taj dan obilježavao trčanjem, no ove smo godine imali natjecanja među razredima. Treći i prvi razredi su imali natjecanje na školskom igralištu. Treći razredi su imali sljedeće igre u kojima su pobijedili:
- VOŽNJA BICIKLA (Franjo Darojković 3. a i Rikarda Cvitkušić 3. c)
- ROLANJE (Kristijan Iveljić 3. c)
- POVLAČENJE UŽETA (3. b)
- SKAKANJE U VREĆAMA (3. b)
- PRENOŠENJE VODE (3. a)
- NOŠENJE KRUMPIRA U ŽLICI (3. b)
VOŽNJA BICIKLA- imali smo poligon iscrtan kredom (djevojčice i dječaci odvojeno)
ROLANJE- isti poligon kao i kod vožnje bicikla
POVLAČENJE UŽETA- natjecanje među razredima
SKAKANJE U VREĆAMA- morali smo skakati u vrećama od čunja do čunja
PRENOŠENJE VODE- nosili smo vodu u čaši i ulijevali u bocu (tko prvi nalije vodu do vrha boce, pobijedio je)
NOŠENJE KRUMPIRA U ŽLICI- morali smo nositi krumpir u žlici do cilja (štafetna igra)
Igre su bile zabavne i napete, ali i teške. Na kraju smo čestitali jedni drugima. Slikali smo se i dobili diplome.
Katarina Toljan, 3. a
Ostale fotografije pogledajte u Galeriji fotografija.
ZEMLJA KOJU SAM POSJETIO U MAŠTI....
I.
U svojoj mašti posjetio sam KINU. Lina je zemlja u kojoj ima puno ljudi, ali mi je bilo interesantno kako svi ti ljudi sliče jedni drugima, teško ih je razlikovati.
Prolazeći Kinom, vidio sam gradove koji su veliki i s velikim neboderima, a isto tako prolazio sam manja mejsta gdje se ljudi uglavnom bave poljoprivredom i žive skromno u malim kućama.
U Kini sam bio više gladan nego sit.
Trebalo mi je vremena da se priviknem na njihovu hranu, osim toga i na njihove štapiće kojima sam se vrlo teško služio.
Jeo sam puno riže i tjestenine pa sam se zbog toga bojao da ne postanem „kosooki“.
Ljudi su u Kini bili vrlo ljubazni pa sam je poželio opet posjetiti.
Josip Dokić, 3. c
II.
Jednoga dana našla sam se u jednom nepoznatom gradu. Ljudi oko mene pričali su drugačijim jezikom. Slušajući ih duže vrijeme, shvatila sam da pričaju engleski.
Zatim sam ugledala vrlo poznate autobuse koji su bili crvene boje. Tada sam shvatila da se nalazim u Londonu.
Ušla sam u autobus i vozila se po gradu kako bi ga bolje upoznala.
Od poznatih znamenitosti prepoznala sam sljedeće:
Čuveni sat BIG BEN, most TOWER BRIDGE, zgradu PARLAMENTA, katedralu sv. Pavla i ostale zanimljive i lijepe zgrade i parkove.
Odlučila sam posjetiti neke od muzeja.
Otišla sam u BRITISH MUSEUM i divila se slikama, zatim u MUZEJ VOŠTANIH FIGURA gdje sam vidjela mnoge poznate osobe.
Kad sam ogladnjela, kupila sam ono što svi tu rado jedu, a to su ribice i krumpirići (FISH AND CHIPS).
Otišla sam u HYDE PARK i tamo to s užitkom pojela.
Gledala sam ljude kako šeću, trče, voze bicikle i bilo mi je lijepo.
Tada sam se probudila i bilo mi je žao zato što sam to samo sanjala.
Ali kad odrastem, imat ću priliku otići u LONDON i stvarno uživati.
Ivana Darojković, 3. c
ZAŠTO VRIJEDI ŽIVJETI
Život je najvrjedniji dar koji nam daruju otac i majka, pun ljepota. On je kao putovanje oko svijeta. Upoznaješ u njemu ljude, nepoznate kulture i prirodu. Pun je uspona i padova, iznenađenja i na kraju iskustava. Često se dogodi nešto loše, no tvoji bližnji potrude se uvijek da se to popravi.
Nikad ne možeš znati što će se iduće dogoditi, no i ta nada i očekivanje dio su čarolije života.
Barbara Štrkalj, 7. e
LEGENDA O RIJECI SAVI
Kada je Zagreb bio selo, a rijeka Sava tek potok, rađale su se legende i priče o nastanku naše domovine. Od tada potječe i ova legenda koju ću vam sada ispričati...
Jednom davno u blizini male rijeke, živjela je bogata djevojka koja se zvala Sani. S njom su živjeli i njezin otac, maćeha i dvoje služinčadi. Rječica koja je tekla ispred njihove kuće, počinjala je u visokim brdima gdje je živio siromašni mladić po imenu Valentin sa svojom majkom.
Jednog sunčanog dana kada je Valentin šetao pokraj rječice s kravama, tuda je prolazila i Sani sa svojim slugama. U žutoj haljini brala je cvijeće. Dok su sluge bile zabavljene međusobnim razgovorom, Sani je otišla do Valentina. Jedan pogled bio je dovoljan da se zaljube jedno u drugo. Valentin je pitao želi li s njim ploviti rijekom u čamcu. Iako je bila zbunjena, Sani je pristala. Zaljubljeno su plovili plavim vodama.
Kada se vratila kući, Sani je maćehi i ocu rekla da će se udati za Valentina. Otac je bio sretan, ali maćeha je bila okrutna i rekla joj je da se može udati samo za ružnog i bogatog princa Aresa, a nikako za siromaha. Sani je tada otišla na balkon gorko plakati. S druge strane rječice plakao je Valentin. Rječica se napunila njihovim suzama i postala snažna i velika.
Sljedećeg dana, otac se, videći koliko je Sani tužna, naljutio na maćehu i istjerao je iz kuće. Valentin i Sani vjenčali su se uskoro pored rijeke, a budući da su je napunili svojim suzama, mještani su rijeku nazvali Sava.
Antonija Balija, 5. e
NEVJEROJATNI INSTRUMENTI
Violina: Ja sam violina. Najljepša od svih vas!
Truba: Ma nemoj. Važniji je glas!
Rog: Truba ima pravo - važniji je glas. Zato ga ja jedini imam od vas!
Truba: Nije istina, nije istina.
Flauta: Nemojte se svađati, svi ste isto vrijedni. To je bez veze od vas, da se svi derete u glas!
Violina: Da, da, da! Nemojte se svađati, to je sasvim bez veze.
Flauta: Eto vidite.
Rog: Imam ideju, imam ideju.
Flauta: Koju, hajde reci!
Rog: A da svi pjevamo u zboru?
Violina: E, da! Dobra ideja, ali treba nam još instrumenata.
Rog: Pa, sakupit ćemo ih.
Tomislav Papac, 4. razred PŠL
Ova web stranica koristi kolačiće (eng. cookies) radi pružanja boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Više informacija o tome možete pronaći u Pravilniku o zaštiti podataka.
U školskoj godini 2023./2024. naša škola sudjeluje u dvogodišnjem međunarodnom Erasmus+ projektu ‘Solidarity is About Youth - SAY’/‘p.s. Pokreni solidarnost!’ koji se paralelno održava u Hrvatskoj, Španjolskoj, Sloveniji, Italiji, Francuskoj i Poljskoj. Cilj projekta je obogatiti nastavu građanskog odgoja i obrazovanja, a s učenicima obraditi teme solidarnosti, siromaštva, nejednakosti, diskriminacije, ljudskih prava te suvremene svjetske izazove i to kroz obradu fotografija i pisanje osvrta. Fotografije koje će učenici analizirati prednji su dio razglednice koju će poslati svojim sugrađanima, poput “poruka u boci” s ciljem pokretanja dijaloga o solidarnosti s lokalnom zajednicom - odgovorite im! Tijek projekta možete pratiti na: https://www.fraternity-card.eu/ U Hrvatskoj projekt vodi Centar za mirovne studije, a našoj školi koordinatorica je Ivana Kosko. Projekt je sufinanciran sredstvima Europske Unije iz programa Erasmus+.
RODITELJSKI PRO
Roditeljski sastanak posebnog razrednog odjela održat će se u ponedjeljak, 27. 5. 2024. s početkom u 18.00 sati. razrednica Katarina Ivša
24.05.2024. 15:27
RODITELJSKI 7.B
Poštovani roditelji, obavještavam vas kako će se roditeljski sastanak 7. B razreda održati u UTORAK, 28.5. s početkom u 19.00 sati. razrednica Sanja Ivanović
24.05.2024. 15:27
RODITELJSKI 8. razreda
Zajednički roditeljski sastanak za roditelje učenika osmih razreda održat će se u utorak, 4.6. u 18 h. Tema je upis u srednju školu. Razrednice osmih razreda
22.05.2024. 09:58
RODITELJSKI 7. A
Poditeljski sastanak 7.a održat će se u utorak, 28.5.2024. u 19h. razrednica Ivana Skočić
ZDRAVE PREHRAMBENE NAVIKE U 1.A
Ove nastavne godine, 2023./2024., učenici 1. a razreda područne škole Lupoglav, zajedno s učiteljicom Danijelom Knežević, priključili su se međunarodnom eTwinning projektu “ Zdrave prehrambene navike“. Prvašići su realizirali mnoge aktivnosti; što se sve može napraviti od jabuka, izrađivali zdrave jelovnike, obilježili Medni dan i promociju meda kao zdrave zamjene za šećer, istraživali voće i povrće te vitamine koje sadrže i za što su najbolji, računali pomoću zdravih namirnica, obilježili Dane kruha i zahvalnosti za plodove zemlje, dramatizirali igrokaze, izrađivali voćne salate i služili je drugim učenicima te još mnoge druge aktivnosti. Cilj ovog projekta jest razvijanje zdravih prehrambenih navika u kojima je želja osvijestiti važnost zdrave i raznolike prehrane od najranije životne dobi te konzumiranje namirnica bogatih vitaminima, mineralima, cjelovitim žitaricama, orašastim plodovima i sjemenkama. Kod učenika se razvijalo i odgovorno ponašanje prema tradicionalnom nasljeđu i blagdanima koji su dio našeg tradicionalnog kulturnog nasljeđa. Učenici su tijekom realizacije projekta upoznati i s utjecajem određene vrste hrane na njihovo zdravlje te su kroz različita istraživanja proširiti znanje o povezanosti hrane sa zdravljem. Tijekom trajanja projekta, surađivano je u raznim aktivnostima s ostalim projektnim partnerima, a za uspješnu realizaciju projekta, razred je nagrađen potvrdom i zahvalnicom od strane autorica i stručnog tima. Učenicima je sudjelovanje u projektu bilo zanimljivo te planiramo nastaviti rad na projektu i u drugom razredu. Sve projektne aktivnosti učenika 1. a razreda dostupne su u Wakelet kolekciji na poveznici https://wakelet.com/wake/1icXGInmx3tYzrnzShDFD
01.03.2024. 15:07
VRLO GLADNA GUSJENICA U 1. A
Kako naučiti dane u tjednu bez muke i stresa? Putem zanimljivog štiva koje učenike poučava o prirodnom fenomenu transformacije gusjenice u leptira, uči djecu dane u tjednu, ali i nazive raznih namirnica i hrane. Učenici 1. a razreda područne škole Lupoglav poslušali su priču „Vrlo gladna gusjenica“ Erica Carlea. Nakon zajedničkog razgovora uslijedio je stvaralački rad. Svaki dan u tjednu nešto se događalo s našom gladnom gusjenicom koja se na kraju priče pretvorila u predivnog lektira. Učenici su ilustrirali dijelove priče koje su izvukli iz čarobnog šešira priča, a svaki ilustrirani dio dobio je i svoj zvučni zapis - svaki učenik čitao je dio priče koji je i ilustrirao. Učenici su se susreli i s izradom digitalne slikovnice u digitalnom alatu Bookcreator, a na svoj su rad jako ponosni kao i njihovi roditelji koji putem linka u svojim domovima čitaju slikovnicu koja je nastala u našoj maloj učionici. Slikovnicu možete pročitati / poslušati i vi! https://read.bookcreator.com/IoWmkxZpgY1tPRBlWzYt_36_5i0ko6oVwez59XdxTZk/V9il-zCfTwSTQBmcXwaGew
ZAHVALJUJEMO TVRTKI MONTING D.O.O. NA VELIKODUŠNOJ DONACIJI ZA
IZRADU SKULPTURE IGRA
U DVORIŠTU NAŠE ŠKOLE.
Hrvatsko knjižničarsko društvo u suradnji s pedagozima, učiteljima i knjižničarima, svake godine izabire najbolje naslove za male knjigoljupce i njihove roditelje. Dosadašnje liste knjiga pogledajte OVDJE.
