Literarni natječaj Odjeci zamišljen je kao festival dječjega književnog stvaralaštva. Glavni je cilj privući, educirati i zadržati čitateljsku publiku, približiti im knjigu i motivirati ih na razvijanje čitateljskih navika još u prvim susretima s knjigama. Prosudbeno povjerenstvo čine: idejna začetnica projekta i predsjednica Povjerenstva za odabir radova Olga Jambrec, prof., urednica Zbornika radova Jasminka Salamon, prof., dugogodišnja suradnica u Nakladi Ljevak dr. sc. Nives Tomašević te direktorica Naklade Ljevak Ivana Ljevak Lebeda, dipl. ecc.

Dobrodošli čudaci

Evo me. To sam ja. Samo još jedno čudno ljudsko biće, još jedna sudbina isprepletena s mnogima. Što ja tu radim? Donedavno nisam bila sigurna, niti tko sam, niti što sam. Znala sam samo što volim – crtati, čitati i pisati. Tako je bilo oduvijek. No, je li to dosta za jedan život? Samo voljeti?

Mislila sam – ne. Treba u tome biti dobar. U tome uspjeti. Jer, zašto crtati, ako crtež nije lijep? Zašto pisati, otkrivati svoje misli, ako ne znam vrijede li išta? Zašto čitati, ako nitko drugi to ne radi?

Pokušavala sam se uklopiti. Onako kako drugi crtaju, crtam i ja. Kako drugi pišu, pišem i ja. Cilj mi je jedini bio da rezultat – izgleda i zvuči lijepo. Ali, uvidjela sam nakon nekog vremena da čim se više trudim crtati lijepo, to je ružnije. Čim sam se više trudila pisati lijepo, bilo je besmislenije. O svom izgledu da niti ne govorim. Onda mi je došlo, kako bi ljudi rekli, iz pete u glavu – da je upravo ljepota moj problem.

Ljudi, ljepota je dosadna! Ona ljepota koju društvo cijeni zapravo je dozlaboga zamorna. Zašto crtati samo lijepe ljude savršenih proporcija, glatke kože i divnog lica, svaki puta? Na svijetu je toliko čudnih i zanimljivih i čudnih pojava posvuda! Zašto pisati uopće ako ne pišem što mislim, što osjećam? Jer misao je toliko vrijedna koliko joj važnosti podamo mi. Pa što onda ako se nekome neće svidjeti?

Konačno sam u bljesku ružičaste svjetlosti shvatila. Bez čudnih ljudi na svijetu bi bilo strašno dosadno. Jednolično. I to je bilo oslobađajuće saznanje za mene. Nakon toga, bila sam puno sretnija, ali što je još važnije – bila sam ja.

Ne bojim se biti čudna. Želim iskoristiti život najbolje što mogu, slobodna, radeći ono što volim. Poštujući i istražujući povijest, gledajući sve ono što drugima nekako promiče - kroz svoje slike i priče i pjesme. I, što je najvažnije, neću se nikada pokušati uklopiti. A kad me pitaju zašto, reći ću: „Ako ne ću ja, tko će? Svijetu treba čudaka. Inače bi nam bilo strašno dosadno.“

Nikolina Gmaz