John Boyne: „Dječak u prugastoj pidžami“

Osvrt na djelo

            Shmuel i Bruno razgovaraju kakav im je život bio prije rata i dolaze na temu traka koje Shmuel mora nositi. Shmuel je nacrtao traku u prašnoj zemlji sa svoje strane ograde. Bruno se prisjetio da i njegov otac nosi traku. Također je nacrtao traku u prašnoj zemlji. Shvatili su da su trake potpuno drugačije. Shmuel je bio Židov i nosio je traku s Davidovom zvijezdom. Brunin tata nosio je svastiku. Oni su bili djeca neprijatelja, a zapravo su postali najbolji prijatelji. Shmuel i Bruno pravi su primjer čistoga dječjeg srca – oni nisu vidjeli razliku između sebe.

Ivona Kucelj, 7. a

„Dnevnik Ane Frank“

Ja u tajnom skrovištu

            Svatko se pita kako je to skrivati se ili biti skriven. Pa, grozno je. Opisat ću vam kako je to biti u tajnom skrovištu zajedno s mojom prijateljicom Anom Frank.

            Svaki dan je sve tiše i tiše, trudimo se da nas nitko ne čuje kako bismo mogli biti sigurni. Ana i ja dobre smo prijateljice – zajedno se skrivamo već mjesec dana. Svakog dana sve je gore i jedna drugu stalno ispitujemo kada će to prestati i kakva je poanta svega ovoga. Zajedno provodimo dane u tišini i strahu kako nas netko ne bi vidio ili čuo. Većinu dana razgovaramo i razmišljamo, jednostavno, radimo ono što možemo. Slabo i jedemo i pijemo jer naši prijatelji nam ne mogu često donositi hranu. Tako smo jednoga dana Ana i ja lutale skloništem i pronašle smo malu rupicu kroz koju smo provirile i napokon ugledale svjetlo dana. Možda se nekima to čini glupo, ali zamislite kako biste se osjećali kad biste ugledali svjetlo dana nakon mjesec dana zatvorenih u mraku. I tako bi prolazili naši dani, dosadni, tužni, ali imale smo jedna drugu. U subotu smo ručale u pola dvanaest, i to samo šalicu kaše… Bojimo se, čekamo da se sve smiri. Što ako nas nađu? Odvedu u logor?

            Želim natrag svoj život.

Sara Cerovečki, 7. a

Karl Bruckner: „Sadako hoće živjeti“

Tisuću ždralova

            Kada sam imala samo dvije godine, na Hirošimu je 6. kolovoza 1945. bačena atomska bomba koju sam preživjela.

            Sada sam u bolnici, zbog leukemije koja je bila posljedica reaktivnog zračenja, ali ću ubrzo ozdraviti jer pravim tisuću ždralova koji će ispuniti moju želju, da ozdravim. Današnji su mi nalazi pregleda dobri. Medicinske sestre vode me natrag u sobu gdje mogu spavati čitav dan. Trenutno četiri stotine osamdeset ždralova visi iznad mojega kreveta. Za deset dana imat ću ih tisuću. Sestre bolničarke Šigeov i moj krevet stavile su na bolnički balkon. Bio je to predivan proljetni dan, samo za Šigea i mene bez sjaja i veselja. Uživali smo koliko smo mogli. Bilo je toplo. Kako je samo bilo lijepo trčkarati po livadi, plivati u moru i ploviti čamcem po rijeci Oti. Sve bih dala da se vrijeme vrati. Ali sad smo tu. Kakva god me sudbina čekala, nikada neću zaboraviti ovaj dan. U daljini su se vidjeli predivni zeleni vrhunci, nebo je bilo vedro zbog povjetarca koji se igrao po njemu, a Sunce nas je grijalo neobičnom jačinom. Moje misli vratile su se ždralovima. Moram ponovno početi savijati papir, neprestano sam govorila.

            Pogledala sam još jednom u daljinu i oprostila se od Sunca. Možda, ako ozdravim, ovo nije moje posljednje viđenje sa Suncem. Počela sam savijati papir.

Juli Kišur Novak, 7. a