III. OSNOVNA ŠKOLA VARAŽDIN

Jednom davno, kad je svijet još bio sasvim mlad, Božić je želio saznati što ljudi zapravo misle o njemu, odnosno, kako se ponašaju dolje na zemlji, budući da je vjerovao da su vrlo dobri u to doba, sigurno mnogo bolji negoli u ostale, obične dane. Drugi praznici su ga odgovarali od tog nauma, uvjeravajući ga da nema potrebe da se miješa u privatne živote ljudi, bolje je da ostane ovako, ljudi će već naći lijepih načina da ga proslave, govorili su mu. Posebno je bio rječit Prvi maj, koji je živio u uvjerenju da ljudi njega najljepše obilježavaju, ne samo za njegov dan, već cijele godine za što je očiti dokaz da barem jednom tjedno kuhaju grah, koji oni najstrastveniji jedu i po nekoliko dana. Zbog toga se Prvi maj jako kočiperio pred svima i Božić, kao i ostali nije htio slušati njegove savjete.
- Ja toliko veselja ljudima donosim, mora da me svetkuju najljepše što znaju – mislio je Božić.
Po ledenim stubama vjetra Božić je po prvi puta sišao među ljude. Našao se na gradskom trgu, svečano okićenom, sa mnoštvom žaruljica, sa štandovima gdje se toči topla čokolada i kuhano vino. Iznad ljudi pušili su se veseli koluti iz toplih šalica i oni su nešto žarko raspravljali i veselili se.
- Ovima sam sigurno drag, inače ne bi stajali ovdje na hladnoći na trgu koji je okićen meni u čast – zaključio je Božić.
Produžio je dalje ulicom. Svi dućani bili su u svečanom ruhu i iz njih su se čule svečane božićne pjesme, a blagajnice su svakom kupcu čestitale blagdane. Božić je bio vrlo zadovoljan. Mislio je naime, da će trgovine zaboraviti na njega, budući da mu je Prvi maj natuknuo da su trgovine odraz izrabljivanja ljudi od strane bezdušnog kapitalizma i da uprežu mlade žene u svoj pokvareni sistem, odvajajući ih od obitelji, djece i općenito svega što ih veseli. Kako se Prvi maj prevario – mislio je Božić. – Ove trgovkinje su tako nasmiješene i svakog gledaju u oči kad mu čestitaju. Mora da je pravi užitak tako širiti veselje i blagdanski duh meni u čast. Nisam se to nadao od trgovaca, nema što.
Na uglu je neki starac sjedio kraj natpisa na kojem je stajalo ''Imajte srca za ubogog starca. Udijelite od srca.'' I ispod ''Blagoslovljeni bili.''
- Evo i ovaj poziva na darovanje i ljubav prema ljudima. A tako je star i nije htio ostati kod kuće već radije ovdje svjedoči meni u čast – ozario se Božić.
Iz jedne velike zašiljene građevine dopirala je svečana pjesma. Božić je odškrinuo masivna vrata i tiho se ušuljao. Neka bakica se namrštila na njega zamijenivši ga za hladni propuh. Unutra je uopće bilo divno; pjevalo se, rukovalo, dimilo s nekom posudom neobična mirisa, stajalo u redu za jednostavne ali očito svima drage kolačiće, a neke mlade cure su potiho razgovarale i pogledavale prema momku u prvom redu momaka i djevojaka koji su bili osobito lijepo, mada malo službeno, obučeni i koji su najviše od sviju pjevali lijepe pjesme, najviše o ljubavi, praštanju i svim stvarima koji griju srce na osobit način, kao i topla čokolada.
Nakon ovog iskustva Božiću su skoro potekle suze. Uvjerio se da ga ljudi uistinu vole i što je najvažnije da jedni druge vole.
- Kako će Prvi biti ljubomoran - veselio se. - Lako je njega slaviti u svibnju kad je lijepo toplo. Ali ovako ukrasiti zimsku noć, osvijetliti trg, bdjeti na štandu za mene, raditi do kasno u noć, ustrajati s natpisom, diviti se mladeži koja pjeva meni u čast u velikoj dvorani, prepunoj ljudi i zlatne boje. To nitko, čak ni dan u kojem završava školska godina nije doživio!
Posljednji dan školske godine je Božić osobito cijenio zbog njegovih priča o divnoj mladosti, prvim ljubavima, skrivanjima po parku, prijateljstvu i svemu tome obavijenom divnim ruhom ljeta koje naviruje iza obzora, mlado kao i djeca puštena na slobodu. On uvijek osobito lirski priča o svom danu, pravi užitak ga je slušati.
- Moja misija ovdje je obavljena. Vratit ću se što prije da ispričam svima što sam ovdje vidio – pomisli Božić i već se namjerava vinuti natrag na nebo, kao veseo kovitlac zimskog vjetra što za sobom ostavlja ledeni ples lišća a nekad i ulaznice za kino za neki ljubavni film, uglavnom ono od čega se ljudi nekako više stisnu jedni uz druge u to blagdansko doba.
I spremao se Božić poletjeti kad se u dnu ulice jedan prozor naglo zalupio i prosulo se staklo s treskom dolje na pločnik. Božić je zastao i odlučio da pogleda što se to zbilo u noći njegova svetkovanja. Da nije valjda to opet onaj nesretni južni vjetar koji ne zna svoje mjesto pa se i zimi gura na ulice i trgove, kad uopće nije njegove vrijeme, a nastupa obijesno i iznenada i još tjera snijeg koji tako lijepo ukrašava zimsku idilu.
- Ako uhvatim tog šašavca dobro ću mu dunuti hladnu duhu pod njegovu šarenu havajsku košulju da se neotesanac sav strese i možda dobije upalu puhalosti pa se preseli u tople krajeve kamo i spada – odlučio je Božić.
Učas se našao pred razbijenim prozorom ali južnog vjetra nije bilo nigdje. U sobi je sjedila jedna žena i djeca koja su je tiho gledala. Soba je bila lijepo ukrašena, s večerom na stolu čak, okićenim borom i dvoje djece čije su se oči svjetlucale kao kuglice na boru. Žena je tiho plakala.
- Sigurno žena plaće jer je južnjak razbio prozor – ljutio se Božić.
U taj čas vrata kuće su se naglo otvorila tako da se Božić nije stigao ni maknuti pa je ravno kroz njega (ovo je sasvim moguće jer Božić je sasvim nevidljiv) žurno prošao neki muškarac s kaputom u rukama. Stresao se učas od hladnoće Božićeva daha i huknuo u ruke. Božića je pak zapahnuo miris alkohola i cigareta. Muškarac je odjurio niz ulicu a Božić je zastao i po prvi puta osjetio neku hladnoću kako pada svugdje oko njega.
Žena je glasno uzdahnula i prigrlila k sebi djecu. To se Božiću svidjelo ali nije mogao shvatiti zašto ovaj muškarac nije htio ostati grliti se s njima. Zar ima takvih ljudi koji odlaze u ovakav čas?
Tada mu je sijevnula misao da na trgu, među veselim društvom, nije vidio ni žene ni djecu. I starac je bio sam. Ljudi u crkvi su zajedno pjevali, ali kasnije jesu li išli zajedno kućama? Tišina oko Božića bivala je sve teža i njemu samome postalo je hladno. Ako je sve tako lijepo ukrašeno zašto ova djeca nisu sretna? Sa reklama smiju se nasmiješene obitelji u toplim vestama obasjani vatrom s kamina.
- Ako je sve to samo iluzija, tada ja niti ne postojim. I prije nego se ova noć završi odnijet će me prvo graktanje vrana nad gradom u zoru jer neću se moći ni vratiti među ostale blagdane ovako posramljen i običan.
U tuzi Božić je lutao gradom cijelu noć. Zavirivao je u prozore i tražio obitelji na okupu, tražio je njihovu pjesmu, veselje, tražio je ljubav, lutajući kao što lutaju gradom ljudi koji su nekad vjerovali u svoje bližnje i koji se opet žele s njima smijati kao što to čini mlada lijepa obitelj ispod velikog naslikanog telefona na plakatu. U nekim prozorima nije bilo nikoga, samo tama i obrisi pokućstva, bez ukrasa i ljudi. U nekima pak je bilo lijepo osvijetljeno s bogatom trpezom za stolom ali bez veselja na licima ljudi. Negdje je pak bilo vrlo bučno, s nekim modernim pjesmama i ljudima koji su se svi veselili i ljubili ali bez djece, bez obitelji. Svi su bili otprilike istih godina, a kad se jedna mlada žena pred njim bacila na nekog na to nespremnog mladića, Božić je brzo napustio taj prozor i nije se navirivao u tu zgradu.
Umoran, sjeo je na neku prozorsku dasku i duboko uzdahnuo, tako da su po staklu nikli smrznuti cvjetići i lijepi ornamenti leda.
- Uskoro me neće biti - mislio je Božić- a toliko toga bih htio dati ljudima. Pričekat ću ovdje zoru da nestanem, kao što nestaju zvijezde koje nitko ne gleda i tada će biti svršeno.
U prozoru iza Božića upalilo se slabašno svjetlo. On se trgnuo i tamo u dubini sobe ugledao majku i oca kako tiho sjede nad nekim djetetom koje je spavao u krevetu. U toj tišini zazvonila su zvona i objavila svijetu da je nekad davno, negdje daleko, u nekoj maloj sobici tiho spavalo jedno dijete, čiji roditelji nisu ni znali koliko ponosa i muke će im ono dati.
Nad Božićom se zatvorilo zimsko nebo i anđeli po arkadama su možda za mrvicu niže spustili svoje glave. U taj čas sve je prekrila svečana tišina i negdje u dubini srca jedan otac je odlučio moliti za oprost, jedna baka je tiho prošla rukom po slici nekog lijepog mladića u vojničkom odijelu i Božić je zatvorio oči i osjetio kako se pretvara u nešto toplo, svečano i tako svjetlo da čak ni prosinačka zima ne može ugasiti. Pa čak ni kad stignu siječanjske hladne i duge noći i beznadne i duge kiše u svim danima prije proljeća.
I odlučio je ostati. Kad zamiriše sav svijet sa novim rađanjem proljeća i božićne reklame budu već davno skinute i kad se bude putovalo na more u dugim kolonama na naplatnim postajama (ovogodišnji rekord biti će 27 kilometara) i kad nekom otpadne prvi zub i kad se godišnja doba uhvate za ruke i povedu nas u svoj lagani ples i kad se dijete na krevetu probudi i veli ja sam gladan a ukućani ga pitaju jesi li pogledao pod bor i dijete stane sneno u pola rečenice i sjeti se da je to jučer čekao i nije mogao zbog toga zaspati,… on će ostati.
I tako se Božić nikada nije vratio među ostale praznike. Prvi maj je to objasnio činjenicom da mu je neugodno jer ljudi za Božić uopće ne spremaju tako dobar grah. Jedino je Dušni dan naslutio postojanje dubljih, divnih razloga, ali je to zadržao za sebe. Slutio je da je Božić našao mjesto u ljudskim srcima i u onoj neponovljivoj i veličanstvenoj tišini kada se u badnjoj noći od neba otkida prva pahulja snijega za koju su spikeri u vremenskoj prognozi najavili kako ove godine nikako neće pasti.

Berislav Njegovec