Među mnoštvom kuharica koje se u zadnje vrijeme se češće pojavljuju i u ptpčnim sredinama, na Visu je krajem ljeta 2006. otisnuta jedna koja ima i važno kulturno i općedruštveno poslanje. Djeca koja pohađaju višku osnovnu školu napravila su svoju knjigu recepata. Već na razini ideje projekt je to koji treba jako pohvaliti, tim više što smo daleko od izdavačkih centara i utjecajnih medija dobili najsimpatičniju kuharicu koja se pojavila ne samo u zadnje vrijeme nego, usuđujem se reći, u zadnjem desetljeću. Ideja učiteljica i učitelja pod vodstvom Anele Borčić da učenici svoje none, tete ili mame pitaju za recept, da ga donesu u školu, pa ga svi zajedno kužinavaju, slikaju i od toga naprave knjigu puno je više od dječjih slobodnih aktivnosti.

Na svoju su kuhinju Višani do oholosti ponosni, a i imaju razloga jer je riječ o jednoj od najdelicioznijih domaćih izvedenica u svjetskim razmjerima toliko važne kuharske regije Mediterana. S jedne strane ribarska, uz morsku obalu, a s druge pojarska, ona uz polja u unutrašnjosti otoka, tradicija kužinavanja pokazuju snažnu raznolikost koja je kao ni na jednom drugom našem otoku urodila posebnim bogatstvom okusa i izazovima prožimanja namirnica. Ta dva antipoda u prožimanju stvaraju izuzetnu rafiniranost viškog nepca. Tradicija se srećom nastavlja i obogaćuje te sve više izlaže i gurmanskoj javnosti.

Upravo je na tom tragu i ideja ove sasvim posebne “kuharice” – promovirati, očuvati i plasirati otočke kuharske standarde. Već bi to poslanje bilo dovoljno, no kuharica ima još jednu predivnu odrednicu. Ona počiva na dugogodišnjoj pohvalnoj inicijativi školskog zadrugarstva, koje osim ovog, ajmo reći teoretskog dijela, uključuje i proizvodnju – marmelada, likera, sira iz uja, slanih inćuna… Tim su proizvodima mali zadrugari postali veliki promicatelji svog bremenitog nasljeđa. Osim kulinarskog, dakle očuvanja specifičnog dijela kulturne baštine, nasljeđe se čuva i na najopipljivijem segmentu promicanja baštine, a to je jezik, jer se recepti zapisuju u dijalektalnom govoru, što je još jedno, gotovo spomeničko postignuće Škoja na pjatu. Svaki je recept, naime, objavljen paralelno na vipkom dijalektu i na štokavskom standardu – za furešte.

Ideja da učenici za recepte pitaju svoje bake i prilože ih knjizi najbitnija je odrednica ovog gastronomsko-fenomenološkog projekta. Kako je baka institucija očuvanja svekolike tradicije, a najviše kuharske, knjiga je oda upravo tom stupu svake, a posebno otočne kuće. Oko bakinog kuhanja i njene spize okuplja se obitelj i doklegod bake budu kužinavale obitelj će biti na okupu. Budu li i nasljednici nona marno i slasno kužinavali, svatko će rado hrliti stolu. Ovim su librom djeca zadrugari čvrsta potvrda tom stavu.

Otok Vis - Biseri Jadrana
Edicija za kulturu putovanja

Broj 12 - 2007

Među mnoštvom kuharica koje se u zadnje vrijeme se češće pojavljuju i u ptpčnim sredinama, na Visu je krajem ljeta 2006. otisnuta jedna koja ima i važno kulturno i općedruštveno poslanje. Djeca koja pohađaju višku osnovnu školu napravila su svoju knjigu recepata. Već na razini ideje projekt je to koji treba jako pohvaliti, tim više što smo daleko od izdavačkih centara i utjecajnih medija dobili najsimpatičniju kuharicu koja se pojavila ne samo u zadnje vrijeme nego, usuđujem se reći, u zadnjem desetljeću. Ideja učiteljica i učitelja pod vodstvom Anele Borčić da učenici svoje none, tete ili mame pitaju za recept, da ga donesu u školu, pa ga svi zajedno kužinavaju, slikaju i od toga naprave knjigu puno je više od dječjih slobodnih aktivnosti.

Na svoju su kuhinju Višani do oholosti ponosni, a i imaju razloga jer je riječ o jednoj od najdelicioznijih domaćih izvedenica u svjetskim razmjerima toliko važne kuharske regije Mediterana. S jedne strane ribarska, uz morsku obalu, a s druge pojarska, ona uz polja u unutrašnjosti otoka, tradicija kužinavanja pokazuju snažnu raznolikost koja je kao ni na jednom drugom našem otoku urodila posebnim bogatstvom okusa i izazovima prožimanja namirnica. Ta dva antipoda u prožimanju stvaraju izuzetnu rafiniranost viškog nepca. Tradicija se srećom nastavlja i obogaćuje te sve više izlaže i gurmanskoj javnosti.

Upravo je na tom tragu i ideja ove sasvim posebne “kuharice” – promovirati, očuvati i plasirati otočke kuharske standarde. Već bi to poslanje bilo dovoljno, no kuharica ima još jednu predivnu odrednicu. Ona počiva na dugogodišnjoj pohvalnoj inicijativi školskog zadrugarstva, koje osim ovog, ajmo reći teoretskog dijela, uključuje i proizvodnju – marmelada, likera, sira iz uja, slanih inćuna… Tim su proizvodima mali zadrugari postali veliki promicatelji svog bremenitog nasljeđa. Osim kulinarskog, dakle očuvanja specifičnog dijela kulturne baštine, nasljeđe se čuva i na najopipljivijem segmentu promicanja baštine, a to je jezik, jer se recepti zapisuju u dijalektalnom govoru, što je još jedno, gotovo spomeničko postignuće Škoja na pjatu. Svaki je recept, naime, objavljen paralelno na vipkom dijalektu i na štokavskom standardu – za furešte.

Ideja da učenici za recepte pitaju svoje bake i prilože ih knjizi najbitnija je odrednica ovog gastronomsko-fenomenološkog projekta. Kako je baka institucija očuvanja svekolike tradicije, a najviše kuharske, knjiga je oda upravo tom stupu svake, a posebno otočne kuće. Oko bakinog kuhanja i njene spize okuplja se obitelj i doklegod bake budu kužinavale obitelj će biti na okupu. Budu li i nasljednici nona marno i slasno kužinavali, svatko će rado hrliti stolu. Ovim su librom djeca zadrugari čvrsta potvrda tom stavu.

Otok Vis - Biseri Jadrana
Edicija za kulturu putovanja

Broj 12 - 2007