KNJIŽEVNIK VJENCESLAV NOVAK

11. rujna 1859. u Senju rođen je Vjenceslav Novak. Novakov otac Josip (Josephus) podrijetlom je Čeh. Doselio je u Senj gdje se bavio trgovinom. Majka Ivka (Johana) podrijetlom je iz Bavarske. Otac je namjeravao usmjeriti svoga sina u trgovinu, ali sin nije ispunio očevu želju-postao je, najprije učiteljem, zatim profesorom glazbe.

U rodnome je gradu završio je osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Ostala dva razreda završio je u Gospiću, a učiteljsku školu u Zagrebu. Radio je dvije godine kao učitelj u senjskoj osnovnoj školi, a zatim odlazi u Prag na studij glazbe, koji završava 1887. god. Iste te godine postaje profesorom glazbe na učiteljskoj školi u Zagrebu. 1888. započinje Novakova glazbena djelatnost. Bavi se glazbenom pedagogijom-autor je prvog hrvatskog glazbenog udžbenika. Na dužnost glavnog učitelja u Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Senju nastupio je 1897. godine. U to vrijeme počinje pobolijevati od tuberkuloze od koje je i umro u Zagrebu 20.rujna 1905.

Vjenceslav Novak veliki je hrvatski književnik, koji je samo u četrdeset i šest godina života napisao sedam romana i oko stotinu pripovijedaka. Stvarao je u vrijeme realizma, književnog razdoblja u kojem pisci daju potpunu sliku stvarnosti, prikazujući svijet onakvim kakav jest. Proučavao je ljude i sredine u kojima su pripadali te u bilježnicu, što ju je uvijek nosio sa sobom, bilježio sve što mu se činilo vrijednim pozornosti. Našle su svoje mjesto u njegovim djelima gotovo sve društvene klase vremena u kojemu je živio ili, kako književni povjesničar Antun Barac kaže, «njegova je književna proizvodnja u svojoj širini najbolji dokumenat o hrvatskom narodnom i društvenom životu pri kraju 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća.»

Novak se oženio mlad i imao je sedmoro djece. Iako je bolovao od tuberkuloze, naporno je i predano radio, danju u državnoj službi, a noću pišući kako bi od skromne zarade prehranio mnogobrojnu obitelj. U autobiografskojCrtici o Božiću oslikava svoju borbu za život:

Prilike u kojima je radio, nijesu bile nimalo pogodne radu književnika. Sav gotovo dan bio je vezan uza svoj službeni posao. Stanovao je poradi skupoće stanova u tijesnom stanu, gdje se ni u svoj dokolici nije mogao zadupsti u književni rad. Poradi živahnosti njegove šestero djece nije tu bilo ni spomena o tišini, gdje se slobodno rađaju i razvijaju ideje. Ostala bi mu da radi noć, kad bi sve oko njega pospalo; tad bi iz duboke noćne tišine dolazile ideje kao mili posjetioci, kao dobri duhovi, s kojima je prijateljevao i koji su jednako voljeli njega, kao što je on njih volio.

I smrt je Novaka zatekla u snu, nad rukopisom koji je priređivao za tisak. 

Maca, pripovijest iz bosanskog života, Senj, 1881.

Pavao Šegota, Zagreb, 1888.

Priprave k nauci o glazbenoj harmoniji, Zagreb, 1889.

Podgorske pripovijetke, Zagreb, 1889.

Nauka o glazbenoj harmoniji, Zagreb, 1890.

Starohrvatske crkvene popijevke, Zagreb, 1891.

Pjevačka obuka u pučkoj školi, Zagreb, 1892.

Pod Nehajem, Zagreb, 1892.

Uputa u orguljanje, Zagreb, 1893.

Informator, Zagreb, 1894.

Majstor Adam, Zagreb, 1894.

Nikola Baretić, Zagreb, 1896.

Dvije pripovijesti, Zagreb, 1897.

Posljedniji Stipančići, Zagreb, 1899.

Dva svijeta, Zagreb, 1901.

Zapreke, Zagreb, 1905.

Disonanca, Zadar, 1906.

Tito Dorčić, Zagreb, 1906.

Izabrane pripovijesti, I-IV, Zagreb, 1925-1928.

Djela V. Novaka, I-XII, Zagreb, 1931-1933.

Sabrana djela, I-XV, Zagreb, 1944-1945.

Djela, I-III, Zagreb, 1951-1952.

Izabrana djela, I-II, (Pripovijesti, Posljednji Stipančići; Pripovijesti, Tito Dorčić), PSHK, knj. 57,58; Zagreb, 1964.