Osvojili ste tri najviša vrha svijeta: Mount Everest, K2 i Kangchenjung - sve kao prvi Hrvat kojem je to uspjelo. Pritom  ste kamerom bilježili svoje uspone. Kako uspijevate  snimati i osvajati?

Naučio sam snimati još kao mlad u srednjoj školi. Naučio sam tehniku snimanja kamerom i to je, zapravo, bio najteži dio zadatka jer za snimati treba stati, namjestiti se i sve skupa izoštriti, zamoliti druge da vas slušaju uz penjanje, naravno. To je teško. Ali zato kasnije,  kad se to sve vidi, lijepo je. Vidjet ćete to danas.

Alpinist ste i pisac, odličan spoj. Kako uspijevate jedno i drugo?

Ja sam od početka htio pokazati drugima, htio sam drugima predstaviti kako to izgleda popeti se na vrh planine. I onda sam pisao za novine, za razne časopise, pisao sam knjige i pisanje iz prve ruke mi se čini najpoštenije i najbolje. Onda čitatelji to najbolje shvate.

Koji Vam je medij draži: knjiga ili kamera? Što Vam se čini onako najpogodnije za publiku?

Pisanje je lakše, kamera je malo teža, ali čini mi se da je najbolje kamera zajedno s pisanjem. Kad ja radim, onda i snimam i sve skupa napišem i oblikujem u film i to mi se čini bolje zato što netko gleda slike i ne treba tada puno riječi.  Svi razumiju o čemu je riječ.

Rekli ste da Vas je planina najviše naučila životu u dolini. Čitao sam kako ste  morali sami klati ovce i koze, otopljavati snijeg  za čaj, a u samim počecima morali ste i sami kovati alpinističke klinove te šivati šatore. Kako izgleda jedan dan preživljavanja?

Ako je sve u redu, onda je preživljavanje relativno jednostavno. Nosi se sve sa sobom, planira se taj dan. Međutim, nezgodno je ako nešto krene po zlu. Znači, ako vas je uhvatila noć negdje u strmoj stijeni, onda to preživljavanje mora biti uz minimum potrošnje energije, maksimalnu pažnju da se ne okliznete, da se ne smrznete i da preživite za sljedeći dan.

Donosili ste teške etičke odluke, odlučivali o životu i smrti svojih suputnika i samoga sebe. Gledali ste kako umiru Vaši prijatelji i kolege. Kako je to bilo?

Bilo je najteže kad vidiš da se nekome dogodila nesreća, kad vidiš da ne možeš ništa učiniti da mu život spasiš, ali istodobno ja sam u Gorskoj službi spašavanja već četrdeset godina volonter i vrlo sam sretan kad spasim živote, a spasio sam ih na stotine.

K2 - trijumf i tragedija opis je uspona na drugi najviši vrh svijeta. Statistika govori da je svaki četvrti alpinist koji se popeo na vrh poginuo i da K2 nije ni nikada osvojen zimi. Kada ste ga osvajali?

Ja sam bio na K2 1993. godine i po relativno najlakšem smjeru i bio sam dobro pripremljen, ali svejedno se razvila drama zato što se vrijeme pokvarilo i u tome nevremenu je stradao jedan prijatelj, Slovenac, kojega je uhvatila visinska bolest, znači nedostatak kisika na velikoj nadmorskoj visini. I on je umro gore.

Ovaj se  sportski trijumf  prilikom silaska s vrha pretvorio u tragediju i grčevitu borbu za preživljavanje. Što se točno desilo i kako ste se osjećali tada?

Nakon što je prijatelj umro, Bošnjak Kekec, mi smo morali spašavati sami sebe u nevremenu, u slaboj vidljivosti s pažnjom da ne zalutamo i tu je bilo najviše problema jer se zaista ništa nije vidjelo. Onda smo tražili put, pazili da se ne smrznemo, da se ne okliznemo... U tome sam, kako sam skidao naočale, dobio snježnu sljepoću jer ultraljubičaste zrake oštete oči.  Ovaj drugi je imao smrznute prste na rukama. Onda smo si pomagali, ja nisam vidio, on nije mogao rukama, ja sam njemu vezivao čvorove, on je meni pokazivao gdje treba ići i tako je drama nekako završavala.

Rekli ste da za razliku od drugih sportova koji završavaju pobjedonosnim zgoditkom, u alpinizmu najveća iskušenja počinju nakon što se osvoji vrh. Silazak je opasniji od uspona. Kako to?

Zato što je nakon uspona čovjek umoran. U drugom dijelu dana kad se spušta noć, obično se vrijeme pogorša. Zatim, čovjek anatomski nije građen za spuštanje nizbrdo, oči su gore, noge dole, ne zna gdje dira i onda, naravno, i psihički je malo slabiji i sve skupa to kulminira da je zapravo najvažnije paziti na silazak s planine.

Rekli ste da je od svih planinskih vrhova možda K2 najviše utjecao na vaš životni put. Zašto?

Zato što je bila ta drama koja se nije samo događala okolo mene i mojim prijateljima nego i meni. I kad sam ostao noćiti na visini od 8000 metara na toj hladnoći, mislio sam na svoju obitelj, na svoju djecu, na svoju suprugu, na svoje prijatelje...nisam znao hoću li ih više vidjeti.

Upoznali ste  lakoću i užas umiranja  gore iznad 8000 metara, u zoni smrti. Možete li nam predočiti taj osjećaj? To su možda najopasniji trenuci koje ste doživjeli u svojoj dosadašnjoj alpinističkoj karijeri.

Nekako čovjeki nije svjestan blizine smrti, no važno je da on ima vjere u sebe i da se nikako ne preda, da stalno dobija na vremenu. Znači, ako sam preživio i ovih pola sata, onda ću i sljedeće. I u tome se treba cijelo vrijeme gibati, misliti pozitivno i onda je, naravno, sve puno bolje.

Ja sebi uopće ne mogu predstaviti kako izgleda, kakav je osjećaj na toj nadmorskoj visini.

Osjećaj je fantastičan kad je sve lijepo.Vidite okolo sebe mnoge planine, čini vam se kako je cijeli svijet sastavljen od planina. Znate kako to nitko drugi ne može vidjeti osim vas i to je još jedan fantastičan uzvišeni osjećaj.

Bijela smrt umiljata je i lako prevari čovjeka. O čemu se zapravo radi?

Radi se o pothlađivanju. Znači, uslijed hladnoće krv se nekako slije u ove središnje organe i čovjek izgubi osjećaj za hladnoću i čini mu se kao da je negdje na Hawajima. I onda sve oko njega, npr. snijeg mu izgleda kao pahuljice od paperja, počne se svlačiti...Onaj koji to prepozna, može se nekako obraniti, ali obično to ide čovjeku zajedno sa psihom i  onda on počinje  bivati negativno euforičan i ide u bijelu smrt.

Problem s hipoksijom, halucinacijama i zasljepljujućim suncem? Kakvi su uvjeti u organizmu?

Javlja se zbog nedostatka kisika u mozgu i onda čovjek počne pomalo halucinirati  i mora biti spreman na to sunce. Već sam rekao kako ultraljubičaste zrake na velikoj visini oštećuju oko, rožnicu oka, i onda možete oslijepiti privremeno. Teški su to uvjeti i u organizmu i u alpinizmu i na njih se treba svaki alpinist pripremiti, pa čak i na najgore, i onda šta bude.

Bili ste u selu u kojem je posljednji put viđen jeti i vidjeli ste njegov skalp. Kako izgleda? Vjerujete li da doista postoji jeti?

Vjerujem. Ako ništa drugo, postoji u pričama i mašti ljudi. Mnogi su me lokalni stanovnici i Šerpe uvjeravali da su ga vidjeli i da on postoji i nema razloga da ja ne vjerujem, iako ga ja nisam vidio.

Jeste li već u djetinjstvu sanjali o svome današnjem zanimanju - alpinist?

Ne, nisam. Alpinist nije zanimanje nego hobi. Zanimanje mi je redatelj na HRT-u.

Rekli ste za Everest da je planina na kojoj ste doživjeli svoje najsretnije, ali i najtužnije trenutke života. Koji su to trenutci?

Najsretniji trenutak je kad sam se popeo na vrh i kad sam ja, čovjek s mora, doživio taj fantastičan uspjeh o kojem su mnogi sanjali, a nisu uspjeli. Najtužniji sam bio kad je poginuo moj prijatelj pri silasku s planine, prijatelj Ang Phu Šerpa.

Od 1979. godine ste čest gost na Himalajama.

Je, čest sam gost. Bio sam više od trideset puta na Himalajama. Himalaje su gorski lanac koji je duži od 3000 kilometara. Ima na tisuće vrhova od 6000 metara, na stotine od 7000 metara i ima ih četrnaest preko 8000 metara.

Iznenadio sam se podatkom da na Himalajama ima puno smeća. Kako to?

Ima smeća na mjestima gdje ljudi često idu. To je na onom normalnom putu, na najpopularnijem putu za Mount Everest. Ali i to se čisti, to nije neki veliki problem koliko se ističe danas.

Ispričajte nam priču o zelenom kombiju?

Zeleni kombi je WV kombi kojeg smo kupili od nekog privatnika '75. godine da bismo mogli njime najprije putovati u Alpe, a kasnije u Afganistan, u Hindukush. To je legendarno vozilo, iako polovno, koje nas je dobro služilo. Nekad se kvarilo, ali imalo je svoje ćudi kao što čovjek ima ćud.

A vađenje zuba?

Bilo je vađenja zubi na ekspedicijama. Kad čovjeka zaboli zub, on ne može izdržati i onda se mora odmah izvaditi.

Treći vrh na svijetu koji ste osvojili je Kangchenjung? Kako je bilo osvajati ga?

Ja sam onda bio dobro pripremljen i relativno smo ga dobro osvojili. Zaista je bilo veliko zadovoljstvo jer kako sam imao najvećega, imao sam trećega, onda je nedostajao samo još drugi K2.

Prvi alpinisti koji su stigli pod Kangchenjung  morali  su obećati da neće stati na sami vrh nakon čega su dobili dozvolu lokalnih vlasti. Što kaže vjerovanje ili postoji li legenda o tome? Zašto ne stajati na vrh planine?

Zato što su za hinduse i budiste koji tamo žive svi vrhovi planina sveti i na vrhovima planina stoluju bogovi i te bogove se ne smije uznemiravati. Ako ih uznemiriš, onda oni mogu uskratiti kišu, snijeg i tako dalje i mogu radi toga rijeke presušiti. Njihova volja, onda, neće dati urod.

Planine se mijenjaju, ledenjaci se pomjeraju, kopne... Mijenja li se okoliš i planina kada ponovo dođete osvajati ju?

Mijenja se zato što su to geološke mijene tako da vidimo da se ledenjaci povlače. To je jedna mijena u geološkom dobu zemlje.

Postoje dijelovi koji nisu dotaknuti, planine koje očekuju da ih se osvoji. Gdje vas vidimo u budućnosti? Što osvajate?

Sve su osvojene osim nekoliko svetih planina. A ja se u budućnosti više ne bavim onako opasnim i najvišim vrhovima, nego samo manjim do 6000 metara. Sad u jesen idem na Merapit i slično.

Što biste poručili nama osnovnoškolcima željnima avantura na kojima vrebaju opasnosti?

Preporučio bih vam da što više sanjate kao što sam ja u vašem dobu sanjao. Jedanput će se taj san ostvariti.