« Rujan 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
Jesen
Jesen je došla,
puna je šarenila
i prekrasnih boja.
Velika prema prirodi
ljubav je moja.
Sunce me budilo ovog jutra,
nadam se da budit će me i sutra.
Glazbe ima u treptaju lista
i šuma šuštanjem blista.
A prve dane jeseni,
okitili su negdje kesteni.
Ona nam je otvorila vrata
svoje kuće od zlata.
Anđela M., 5. b
Jesen
Zelenila skoro više nema,
jesen ta se sprema.
Vjetar puše blago,
kiše nema nimalo.
Nebo je puno oblaka sivih,
a more je puno valova milih.
Sunce se kroz oblake probija teško,
a po cesti vijuga se nešto.
Nebo se vidi malo,
ali baš je plavo.
Krovovi kuća su crveni,
a priroda i ljubav prevladavaju u meni.
Antea L., 5. b
Jesen
Dok sunce spava pod oblacima,
dok lišće pada po obrazima,
lagana bura se spotiče po leđima,
stabla se lagano njišu,
a kamenja pod nogama dišu.
Planine su mračne,
a more sve jače.
Prozori su zatvoreni,
pod dekama ljudi maleni.
Za sada ovo je kraj,
ali ja ne napuštam ovaj zavičaj.
Haja Eliana B., 5. b
Domovina u mom srcu
Domovinu svoju u srcu nosim,
čuvam je, ljubim i svugdje se ponosim.
Zemlja je to mora, kamena, livada zelenih i polja zlaćanih.
Zemlja je to vrijednih ljudi.
Od sunčanog istoka pa do zapada,
hladnog sjevera i toplog juga,
svaki drugačiji, ali svi su utkani u jednu riječ – Hrvatska.
Zemlja je to slobodna,
a slobodu u ratu dobivenu
ponosno nosimo kao medalju oko vrata salivenu.
Zelene livade i polja zlatna i konji razigrani,
ruke ratara i seljaka zlatna zrna žanju.
A dolje na jugu, suncem okupana
stoji moja Dalmacija.
Plavo more, biserni otoci, lavanda mirisna,
ispucale ruke i opečena lica vrijednih ribara.
Žene u traverši na kamenoj balaturi side,
A dica niz kalete voze karete svoje.
Eto, to Vam je zemlja moja,
Hrvatska moja!
Nekome tek puka riječ, a meni sve,
jer onaj tko nije rođen tu i koga ne tuče
vjetar s mora i bura s hladnog Velebita
ne može znati i nikad neće...
E, to je moja zemlja Hrvatska.
Marta K., 5. b
Pjesme o samoći, 7.b
Pjesma o samoći
Jesenski dani,
jesenske noći,
zar jedino ja uživam u samoći?
Kako vam nije privlačno
zagledati se u nebo oblačno,
zapričati se s oblacima
umjesto raspravi s vršnjacima.
Samoća je kao rupa bez dna,
ali barem nije nasljedna.
Neki će u njoj uživati,
dok će je neki istraživati.
To je kao pitanje bez odgovora.
Moramo priznati da smo nekada sami,
nekada nemamo izbora,
ali barem smo ostali u pidžami.
Iva P.
Samoća
Dok sjedim sama u kutu
razmišljam o ovom teškom trenutku.
Na TV-u neka drama,
a ja u kući sjedim sama.
Ne znam što ću, ne znam gdje ću,
najbolje je da na glavu stavim vreću.
A tad vani grom jak puče,
moje srce jače zatuče.
Samoće se jako bojim,
ukočeno ja tu stojim.
Patricija B.
Pjesma o samoći
Žedan sam, prožima me glad,
zlo mi je od svega i sve mi je zlo.
Trune moja savjest unutar željeznog oklopa moje sebičnosti.
Krik tuge blješti iz mojih očiju,
dok moji ledeni prsti čeznu za dodirom vanjskog svijeta.
I evo me, sad polako se utapam u mraku,
u vlastitoj mržnji i samoći,
umirem i umirem,
dok zadnji put ne zaklopim oči.
Luka P.
Samoća
Na livadi velikoj stoji kuća sama,
između dva stabla.
Sunce obasjava sve,
ali kućicu ne.
Iza prozorskih stakala vlada tama,
kao da je kućica ostavljena sama.
Ne čuje se ni pjev ptica, ni zujanje kukaca,
nigdje ni lista, ni cvijeta,
kao da je negdje na kraju svijeta.
Pjero J.