Osnovna škola Zorke Sever

TKO JE BILA ZORKA SEVER PL. GETZ?

Zorka Sever zaboravljeno je ime slikarice i kolekcionarke, dobre poznavateljice narodne rukotvorne baštine, koja je nepravedno izostavljena iz popisa slikarica plemkinja i valja ga ravnopravno postaviti uz imena Slave Raškaj, Vere Nikolić, Marije Novaković – ne radi slave, već radi kulturno povijesne istine!

Zorka Sever rođena je 29. ožujka 1894. u Popovači kao Zorka pl. Getz. U djetinjstvu se često selila s obitelji. Pučku školu polazila je u Jastrebarskom. Djevojačku gimnaziju i Učiteljsku školu završila je u Zagrebu, gdje je polazila slikarsko-grafičke tehnike kod Tomislava Krizmana.

Svojim je slikarskim opusom, ali i strašću za skupljanjem etnografske građe bila usko vezana za rodni zavičaj – Moslavinu. Njezin je život bio uvelike posvećen etnografskim istraživanjima, izučavanju i otkupljivanju vrijednih i rijetkih predmeta, bilježenju naziva i oblika tradicijskih rukotvorskih radova te kreiranju vlastitih.

Slikarstvo je podredila trajnom zanimanju za ljude i običaje svoga kraja. I cvijeće iz svoga vrta slikala je gotovo dnevnički s iznimnim osjećajem za boje. Naslikala je više od šesto lica, poznatih i anonimnih ljudi: od Anke Krizmanić (1912.), don Frane Bulića, dr. Jaroslava Havličeka (1925.), mlinarice Bare Misarić (1919.), kravara Orsaga (1925.) do Grosice. Grosica pripada ciklusu nastalom 1946.- 1949. u logoru u Požegi, gdje je naslikala više od tristo portreta zatvorenica, stražara i rukovoditelja. Naime, u logoru je odsjedila s obitelji, nakon društvenoga prevrata, nesrećom i nepravdom, poput mnogih veleposjedničkih obitelji. Ali, i nakon logora, kada je započinjala graditi novi život, Zorka Sever je, po pričanju njezine kćeri pjesnikinje i slikarice Višnje Sever, zadržala životni optimizam i radost za ljepotu prirode, narodno umijeće i umjetnost. Umrla je u Zagrebu 21. kolovoza 1973. godine.

U knjizi “Raznovrsnost tradicijskog ruha Moslavine” Slavica Moslavac o Zorki Sever napisala je:

“Moslavačku narodnu nošnju, prije osnutka Muzeja Moslavine, 1960. godine izučavala je i Zorka Sever, koja je sakupila na terenu i oslikala stotinjak uzoraka moslavačkog tkanog i vezenog ukrasa. U ostavštini koja se sastoji od umjetničkih djela, uporabnih i dekorativnih predmeta, te etno zbirke, Zorka je ukazala na vrijednost narodnog blaga, njegovu prolaznost i nepovratnost u svakodnevnom životu.

Neposredno prije osnivanja Etnografskog muzeja 1919. godine u Zagrebu, još kao mlada učiteljica u Potoku (1915.) shvatila je značaj sakupljala narodnog veziva. Što nije mogla kupiti, narisala je vodenim bojama, olovkom, pastelom, tušem….

Gdje god je imala prigodu, poticala je mlade žene na izradu nošnji po starim motivima. Ukazivala im na korištenje prirodnih boja od: luka, trave pesevine, lukovice šafrana, kore hrasta lužnjaka…. Poticala je na tkanje konopljom, lanom i vezenje na finoj svilenkastoj redini, a sve bilježila od imena tkalja i vezilja, način rada, mjesta i vremena izvedbe, način oblačenja za pojedine zgode npr. vjenčanja, korote ili smrti.

S bogatom zbirkom narodnih nošnji, vezova i uzorcima tkanina s moslavačkim i posavskim motivima nastalih tijekom godina, sudjelovala je na izložbama u zemlji i inozemstvu. U ostvarenju svojih ideja surađivala je i sa Stjepanom Šajnovićem, sakupljajući narodno blago, radeći, spisajavući nacrte tkz.mustre ili muštre za narodne nošnje i ostale tekstilije.

Osobitu pažnju posvetila je vezovima, njihovoj primjeni, promjenama, te mjestu izvedbe. Prema Zorkinom istraživanju vezovi koji se najčešće pojavljuju su: pečki, opatečki, rasplet ili tvez, šupljika za pol zabadaja ih polukrižići, vez brojem, vez na dva lica, vuzlićki ili križići, ovijenac, lozanje ili lančanac, kosovski, šuplji i plosni vez.

Žene su pored bojenih lanenih niti za našivavanje upotrebljavale: pismo-pamučnu nit u crvenoj, crnoj i modroj boji; vunu ili vunicu – domaću predenu vunenu nit; mavez – tvornički konac, šlingovol; muline – šesterostruka nit pamuka, svila – čista svilena nit, starinska talava i kupovna umjetna svila.

O Zorkinoj etnografskoj ostavštini možemo zaključiti da je svojim preciznim bilježenjem motiva i sakupljanjem originalnih moslavačkih i posavskih uzornika pristupila kao izuzetna slikarica i istraživačica hrvatskog etnografskog blaga, a njeni radovi, osim umjetničkog, sadrže još i muzeološku, etnografsku i dokumentarnu vrijednost. Zorkini istraživački porivi, kao i kreativni slikarski rezultati tvore cjelinu koja odražava širinu kulture, ali i nadarenost za I uočavanje i bilježenje tradicije.

Ona je mnoge trenutke svoje voljene Popovače ovjekovječila slikajući, pišući, čuvajući narodnu nošnju i etno predmete, poticala je druge na stvaralaštvo i ljubav prema materijalnoj i duhovnoj kulturi.”

Zorka Sever bila je multimedijalna umjetnica: slikar, etnograf, lingvist, pripovjedač, pjesnik i izvještač, a nadasve zaljubljenica rodnog zavičaja – Moslavine.

Izvor: http://selo.hr/zorka-sever/