MOJOJ DOMOVINI
Mojoj domovini Hrvatskoj želim sve najbolje,
jer u njoj živjeti imam volje.
O njoj slušam riječi ružne, a
A nas djecu to čini tužne.
Političari i narod se bore,
Dok ja sretno gledam u naše more.
Uživam u suncu i buri,
Dok ovaj ludi svijet juri.
Ne vide domovine ljepotu,
a ja u njoj želim doživjeti stotu.
Još nisam vidjela Slavoniju ravnu,
Ni njezinu plodnu ravnicu slavnu.
Kažu da je imala sudbinu tužnu u ratu,
A ja danas vidim polja u zlatu.
Moja mama na put me vodi često,
I uvijek na neko drugo mjesto.
Kaže mi da još vidjela pola ni ona nije,
i da još kojekakve ljepote domovina krije.
A ja sam sretna što u njoj živim,
možda i s ljudima krivim.
Antonia Miloš
2. B razred
VUKOVAR
Kad netko pogine
na nebu zvijezda se gasi,
O Bože, daj ih spasi.
I dok hodam kroz prazne ulice
vjetar mi miluje lice.
Gledam u njihove oči, njihove boli,
kako svatko od njih za se moli.
Ranjeni, izmučeni ljudi,
svatko nekoga svoga gubi.
Vodotoranj uspravno stoji,
pukotine na sebi broji.
Svoju povijest mukotrpno stvara,
simbol teškog rata i Vukovara.
Kao feniks iz pepela se dižemo,
na sebe ne damo,
svom snagom idemo dalje
kroz paklene ralje.
Nikolina Vlaisavljević, 4.a razred
VUKOVAR
Vukovar, grad strahote,
91' doživio je užasne grozote.
U njemu nestale su žrtve mnoge,
ali je hrabro kročio na noge.
Svo mučenje i bol prošla su nestašna djeca
u daljini čujem još kako tuga jeca.
Patnju i bol nitko platiti ne može,
hvala ti što si ga uzdigao Bože.
Nijedan pucanj, nijedna granata
nije zaboravljena u oku hrvata.
Stoga danas, ponosno na Dunavu stoji
i dječje osmjehe na licu broji.
Ana Galac, 1. b razred
Stručnjakinje Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba Vlatka Boričević Maršanić, psihijatrica i Ana Raguž, psihologinja autorice su psihoedukativne radne bilježnice "Sva lica dječje depresije i kako je prevladati".
Premda često čujemo i čitamo o depresiji i depresivnosti, postoje razni mitovi o tome što depresija zbilja jest i po čemu je možemo prepoznati.
U ovoj radnoj bilježnici roditelji, djeca, mladi, stručnjaci mogu pronaći odgovore o tome što je zapravo depresija, što je razlikuje od tužnog i turobnog raspoloženja, koji su znakovi koji ukazuju da netko pati od depresije, kako izgleda dječja depresija, a potom ih ukorak po korak poučava kako se s njom suočiti.
Kad pričamo o problemima u svijetu odrastanja, to su najčešće povodljivost za društvom, poremećaji u prehrani i depresije.
Konkretno , povodljivost se javlja kod osoba koje su nesigurne u sebe i teško im se uklopiti u društvo jer smatraju da nisu dovoljno cool. Kako bi ušli u popularnu ekipu, mnogi tinejdžeri počinju koristiti razna opojna sredstva, prestaju učiti, ulaze u konflikte s autoritetima, a neki jednostavno prestaju ići u školu. Zašto zbog društva koje te nije vrijedno odbacuješ svoj život? Dragi/a mladiću/djevojko , nitko nije vrijedan toga da se ti promjeniš jer im ne odgovaraš.
Iznimno inteligentnoj djeci, tzv.štreberima se teško uklopiti u društvo i okolinu pa su oni podložniji promjenama zbog tuđeg utjecaja. Povodljiviji su jer smatraju da tako grade boljeg sebe, osobu koju će svi voljeti.
Zašto smo tako osjetljivi na mišljenja drugih ljudi? Smatram da je svako ljudsko biće posebno upravo zato što je različito, a oni koji na to ne gledaju tako, već osuđuju druge, prepuni su kompleksa koji iz njih izbija u obliku lošeg ponašanja i vrijeđanja svojih kolega.
Poruka svima koji se ne osjećaju dobro u okruženju u kojem borave : Dragi moji, zapamtite da vrijedite puno više ako ste upravo ono što jeste, ne prilagođavajte se nikome, ne pokušavajte biti oni!
Ana Vukoja,2.a
Svatko od nas je različit. Svatko ima svoj karakter, svoju osobnost i stav. Međutim, sve nas skupa predstavlja naše ponašanje koje govori, zapravo, o tom kakvi jesmo. Možda nismo uvijek raspoloženi, nismo u stanju pomoći drugom u njegovoj neprilici zbog vlastitih problema, ali zasigurno svatko od nas zna reći DOBAR DAN I DOVIĐENJA. Tu ste u pravu, svatko od nas to zna reći, ali jako malo ih danas to upotrebljava. Naša škola je sam primjer takvog „bontona“ .Promatrajmo učenike kada ulaze u školu i školsko dvorište, na prste možemo prebrojiti koliko će ih reći dobar dan i pozdraviti svoju svakidašnju okolinu i profesore. Žalosno je što je to danas tako, ali ne ćemo zaboraviti ni profesore koji bi nam trebali biti primjer. Velika većina profesora to također ne će napraviti, a nakon toga će izgrditi djecu i pričati o njihovoj (ne)pristojnosti. Veliku ulogu u svemu tome ima i obitelj, djeca se ponašaju upravo tako kako ih njihovi roditelji nauče. Škola je, kako znamo, obrazovna ustanova koju ne će svi upisani i završiti, ali će svi nakon toga nastaviti živjeti. Zato je jako bitno naučiti djecu osnovnim pravilima ponašanja, jer prije svega bitno je da budemo pristojni ljudi. To je problem od kojega bi se trebalo početi. Gužvanje na vratima je svakodnevna pojava kojoj su najviše izloženi profesori, jer se nitko ne želi pomaknuti i pustiti starijega da prođe. To je današnjoj djeci strana stvar. Daljnje svakodnevne pojave ne ću spominjati jer ne možemo riješiti treće dok je prvo u «stojećem» položaju. Tekst je kratak, ali onima koji su ga razumjeli ne treba napisati duži, njima je jasno koliko toga ne radimo kako treba
Gabrijela Prtain
Opterećenost izgledom tj. želja za pretjeranom mršavosti dovodi do dva najčešća poremećaja hranjenja: anoreksije i bulimije. To su vrlo opasne bolesti od kojih danas u Hrvatskoj boluje 150 000 djece.
Djevojke ili mladići u dobi od 14 do 17 godina često obole od anoreksije, a bulimija se javlja kod mladih djevojaka i dječaka oko 18. godine. Uzrok javljanja ovih bolesti je svakodnevno bombardiranje mršavicama s modnih pista ili mladih pjevačica i pjevača.
Anoreksija je težak gubitak apetita, a razlozi su emocionalne prirode, tj. strah od debljanja. Započinje prirodnom željom za gubitkom kilograma. Unos hrane se smanjuje, a na kraju i potpuno ukine. Oboljela osoba opsjednuta je slikom svog tijela i sebe vidi debelom iako to nije. Anoreksičari se izgladnjuju, a liječenje je dugotrajno u bolnici.
Bulimija je poremećaj hranjenja kod kojeg se osobe prejedaju, a nakon jela same izazivaju povraćanje. Javlja se sama za sebe ili zajedno s anoreksijom. Osobe oboljele od bulimije mogu povraćati jednom mjesečno ili više puta na dan. Obitelj i prijatelji često opominju oboljele da prestanu s takvim ponašanjem. Rezultat opomena je poražavajući: osobe ne slušaju opomene ili one imaju suprotan učinak. Zbog toga bez liječničke pomoći nema izliječenja od ove bolesti.
Ako se bolest na vrijeme ne prepozna i ne započne liječiti kao njezine posljedice mogu se javiti nepravilan rad srca, nizak krvni tlak, nesvjestice, gubitak menstruacije, reducira se mišićna masa, kosti postaju lomljive i sklone prijelomima, otečeni su zglobovi, dolazi do anemije. Na kraju, anoreksija ili prestanak uzimanja hrane i bulimija ili čišćenje od uzete hrane često završavaju smrću.
Ne zaboravi da baš kao i svim drugim živim bićima i tebi treba energija iz hrane. Bavljenje tjelesnim aktivnostima i pravilna prehrana najbolji su put do lijepog izgleda.
Kristina Deur, 2.A
Nekad nismo svjesni djela koja činimo, riječi kojih izgovorimo te zapravo njihovo pravo značenje shvatimo tek na kraju, tek kad nekome nanesemo bol, tek kad nekog povrijedimo.„Jezik je brži od pameti“. To nisu samo prazne riječi, to je činjenica. Ponekad čovjeka više ranimo svojim riječima nego da mu fizički naudimo. Riječi su nešto što nas obogaćuje, što nas ispunjava i što nas obilježava kao osobu. No, ako njima ne znamo pravilno upravljati, one mogu postati i moćno oružje, oružje koje se okreće protiv drugih, a na kraju i protiv nas samih.Veliki problem kod mnogo mladih je manjak samopouzdanja. Mnogi se smatraju izoliranim, odbačenima od drugih te upravo kako bi se riješili toga, često odabiru krivi put. Često upadaju u loše društvo u kojem oni nemaju ovlasti nego ih ono kontrolira i čini lošom osobom. To loše društvo tjera te na nešto što nikad nisi ni želio postati. Radiš loše stvari koje nikad nisi želio raditi. Ali na kraju, kad zaista trebaš nekog tko će ti biti potpora, to isto društvo koje te „voli“ zapravo će ti okrenuti leđa.Obitelj je sve što imamo. Bez nje smo nitko i ništa. Uvijek moramo imati nekoga uza sebe s kim ćemo moći porazgovarati, kome ćemo se moći otvoriti, otkriti svoje najveće tajne, podijeliti svoje najveće uspjehe. Da, bez nje smo stvarno nitko i ništa.No, ponekad zaboravimo pravu ulogu obitelji. Prepustimo se svojim manama i hirovima te zaboravimo na temeljne ciljeve i važnosti obitelji, a najviše na važnost svojih roditelja. Mi se nismo suočili s nekim stvarima s kojima su se suočili naši roditelji te nas jednostavno žele zaštititi od ovoga svijeta, možda ne baš od svijeta, već zapravo od onoga što je u njemu.Naši prijatelji, profesori te mi sami tvorimo jednu veliku obitelj. Mi jesmo obitelj. Svakim danom trebamo paziti jedni na druge jer jedino tako možemo uspjeti. Jedino tako možemo postati bolji nego što jesmo.
Možemo postati budućnost.
Depresija kod tinejdžera nije jako česta, ali se ne smije isključiti ako postoje određeni signali i simptomi. Tinejdžerska depresija može i ne mora imati isti tok i simptome kao i klinička depresija koja se javlja kod odraslih. Međutim, jedno je sigurno: ne smije se ignorirati i zanemariti kao prolazna faza u odrastanju. Depresija se mora dijagnosticirati i pravilno liječiti.
Simptomi depresije:
Česta tuga i plač
Tinejdžeri tugu pokazuju na različite načine: kroz način odijevanja, pisanjem poezije, muzikom… Također, može se desiti da plaču bez vidljivog razloga.
Osjećaj beznađa
Adolescenti ponekad mogu osjećati da život nije vrijedan življenja i bilo kakvog truda pa se može dogoditi da počnu zanemarivati osnovne higijenske navike. U takvom slučaju, vjeruju da se negativno stanje u kojem se nalaze nikada neće promijeniti i počinju pesimistično gledati na budućnost.
Smanjen interes za aktivnostima
Apatija u koju tinejdžeri mogu upasti može ih nagnati da se ispišu iz klubova, sportskih i drugih aktivnosti u kojima su donedavno uživali.
Osjećaj dosade, nedostatak energije
Nedostatak motivacije i smanjen nivo energije odražava se propuštanjem nastave ili potpunim odbijanjem pohađanja škole. Pad prosjeka ocjena može biti odraz gubitka koncentracije i usporenog razmišljanja (a možda se radi i o prvoj ljubavi, tako da uspjeh u školi nije apsolutni pokazatelj).
Društvena izolacija, loša komunikacija
Može se pojaviti nezainteresiranost za veze s prijateljima i porodicom. Adolescenti mogu početi izbjegavati porodična okupljanja i događaje. Neki tinejdžeri koji su donedavno vrijeme provodili s prijateljima mogu se povlačiti u sebe i provoditi većinu vremena sami, bez interesa za društvo. To se događa jer ne žele dijeliti osjećaje s drugima, s obzirom da osjećaju da su sami na svijetu, da ih nitko ne sluša niti razumije.
Nisko samopoštovanje i osjećaj krivnje
Tinejdžeri mogu preuzeti krivnju za negativne događaje ili okolnosti. Mogu osjećati da ne vrijede dovoljno i da stalno doživljavaju neuspjehe. Na taj način razviju osjećaj da „nisu dovoljno dobri“.
Ekstremna osjetljivost na odbacivanje ili neuspjeh
Vjerujući da su nedostojni, depresivni tinejdžeri postaju još depresivniji pri svakom odbacivanja ili nedostatku uspjeha.
Povećana razdražljivost, ljutnja ili neprijateljstvo
Depresivni tinejdžeri su često razdražljivi i iznose svoju srdžbu uglavnom na članove obitelji. Mogu koristiti kritičke, sarkastične ili uvredljive riječi. Oni mogu imati osjećaj da moraju odbaciti svoju porodicu, prije nego što porodica odbaci njih same.
Poteškoće u odnosima
Tinejdžeri mogu odjednom izgubiti interes za održavanje prijateljstava. Neće odgovarati na pozive prijatelja niti će htjeti primati posjete.
Česte pritužbe na fizičke bolesti, kao što su glavobolje i bol u trbuhu
Adolescenti se mogu žaliti na glavobolju, vrtoglavicu, bol u leđima ili trbuhu. Druge uobičajene tegobe su povraćanje ili menstrualni problemi.
Slaba koncentracija
Tinejdžeri mogu imati problem s koncentracijom u školi, tokom razgovora ili čak dok gledaju televiziju.
Velike promjena u prehrani i spavanju
Takvi problemi uvijek ukazuju da ih nešto muči. Ne treba zanemariti poremećaj spavanja ili prehrane (koji može dovesti i do anoreksije ili bulimije).
Pokušaj bijega od kuće
Bijeg je obično vapaj za pomoć. Mnogi roditelji tek tada shvate da njihovo dijete ima problem i da mu je potrebna pomoć.
Misli ili izjave o samoubojstvu, ili destruktivno ponašanje prema sebi
Tinejdžeri koji su depresivni ponekad mogu spomenuti i samoubojstvo. Istina, depresivna djeca i mladi imaju povećan rizik za samoubojstvo. Ako dijete ili tinejdžer govori: "Želim se ubiti", ili "Ja ću počiniti samoubojstvo", uvijek ih shvatite ozbiljno i odmah potražite pomoć psihijatra ili drugog stručnjaka za duševna stanja.
Konzumiranje alkohola i droge
Depresivni tinejdžeri mogu početi konzumirati alkohol ili narkotike kao način da se prividno osjećaju bolje.
Samoozljeđivanje
Tinejdžeri koji imaju poteškoće da razgovaraju o svojim osjećajima mogu početi pokazivati svoju emocionalnu napetost, fizički nemir, bol i nisko samopouzdanje kroz povređivanje samoga sebe.
Ako kod djeteta primijetite neke od ovih simptoma, a naročito više njih, odmah potražite stručno mišljenje i pomoć.
Anamarija Atlija,2.a
