Dana 6. studenoga 2018. godine u ranim jutarnjim satima, učenici 4. K2, 4. Pt i 3. Pr uputili su se prema povijesnom gradu Vukovaru kako bi obogatili znanje o hrvatskoj prošlosti, te mnogi od njih, osvježili svoje znanje koje su stekli u 8. razredu osnovne škole. Voditeljica terenske nastave bila je vjeroučiteljica Nataša Šantić, u suradnji s razrednicima navedenih razreda Tomislava Juriča, Ane Birovljević i Sonje Sabo te profesorice Politike i gospodarstva Marine Aščić.
Simbolično, prvo odredište bila je Trpinjska cesta smještena u Borovom Naselju, baš kao što je taj dio Vukovara bio prvi na meti pripadnika JNA te ostalih paravojnih snaga. Tamo smo posjetili Spomen dom hrvatskih branitelja gdje nas je vodič uveo u početak naše terenske nastave kao i same bitke za Vukovar. Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti izgrađen je u Borovu naselju na mjestu nekadašnje pošte u kojoj je 1991. godine bilo zapovjedništvo ovog dijela grada. Zgrada je napravljena u obliku čvrsto stisnute šake, koja simbolizira snagu kojom se branio Vukovar od agresije. U središtu doma je ponor s kupolom uništenog tenka bivše JNA, a okolo su ispisana imena svih poginulih pripadnika 204. vukovarske brigade. Na 12 video ekrana u zidovima mogu se vidjeti ratne fotografije i video snimke ranih događanja te čuti ratna izvješća kao i podatke o svakom poginulom pripadniku brigade. Ispred spomen doma je tenk kao znak sile koju su slomili hrabri branitelji, te bista Blage Zadre junaka grada Vukovara koji se borio i vodio branitelje upravo na ovom području Vukovara. Autor Spomen doma hrvatskih branitelja Trpinjska cesta je zagrebački kipar Miljenko Romić.Već je ovdje sam spomen rata ostavio trag na našim srcima, i po pogledima učenika, nitko nije ostao ravnodušan.
Nakon toga, uputili smo se u Luku Vukovar, međunarodnu riječnu luku smještenu na desnoj obali Dunava gdje smo se upoznali s njezinim radom – ona omogućava plovnost i dostupnost 365 dana godišnje za sve vrste plovila. Tijekom Domovinskog rata 1991.-1995. infrastruktura i suprastruktura luke uništena je u potpunosti te nije mogla obavljati svoju djelatnost. U procesu mirne reintegracije Vukovara u pravni i gospodarski ustroj Hrvatske koji je uslijedio 1997. godine pokrenut je proces obnove kapaciteta. Iz prve smo ruke imali priliku čuti o lučkim djelatnostima koje se obavljaju, a to su: privez i odvez brodova, jahti, ribarskih, športskih i drugih čamaca i plovnih objekata; ukrcaj, iskrcaj i prekrcaj robe; skladištenje i prenošenje robe i drugih materijala; ukrcaj i iskrcaj putnika; ostale gospodarske djelatnosti koje su s ovima u neposrednoj gospodarskoj, prometnoj ili tehnološkoj vezi (npr. opskrba brodova, pružanje usluga putnicima, peljarenje i tegljenje, servisi lučke mehanizacije, lučko-agencijski poslovi i špediterski poslovi, trgovina, parkiranje vozila, poslovi kontrole kakvoće i količine robe i dr.).
Sljedeća stanica bila je Mjesto sjećanja -Vukovarska bolnica. Posjetili smo muzej smješten u podrumskim prostorijama Vukovarske bolnice gdje su za vrijeme rata bili smješteni, ne samo ranjenici, nego i civili. Uvodnim videom koji smo pogledali, opisan je i dočaran život nakon pada Vukovara. Bilo je bolno za gledati i slušati, a u glavi nam se vrtjelo pitanje: „Kako li je bilo tek za proživjeti?“. Nakon videa, voditeljica nas je provela kroz rekonstrukciju bolnice u tadašnje vrijeme gdje smo vidjeli koliko su životni uvjeti bili teški i zastrašujući. Dok smo prolazili kroz prostoriju pretrpanu krevetima gdje smo vidjeli i dječje igračke, obuzela nas je tuga i žalost. Većina tog jadnog i napaćenog naroda, nakon takve strave i užasa, očekujući, iščekujući i moleći se za spas, odvedena je na Ovčaru te tamo hladnokrvno mučena i ubijena.
Nastavljajući put dalje vidjeli smo zgradu dvorca Eltz u kojoj se nalazi Gradski muzej Vukovar koji je osnovan 1946. te rodnu kuću prvog hrvatskog nobelovca Lavoslava Ružičke koji je 1939. dobio Nobelovu nagradu za kemiju.
Kako bi nam se malo slegli dojmovi, iduća postaja bio je Križ na ušću Vuke u Dunav. Stigli smo do centra grada Vukovara, prošetali Trgom dr. Franje Tuđmana, prešli preko mosta Jean Michela Nicoliera, kojem je podignut spomenik u čast njegovog dobrovoljnog dolaska iz Francuske kako bi branio Lijepu našu, a njegovi posmrtni ostatci, kao i mnogih drugih žrtava, još nisu pronađeni. Na mostu smo vidjeli i crtu razdvajanja geografskih regija Slavonija-Srijem. Predstavnice 4. Pt razreda zapalile su svijeću kod Križa koji je podignut 1998. u čast i slavu svim poginulima za slobodu Hrvatske. Jedan je od najljepših spomenika stradalima u hrvatskom Domovinskom ratu, težak oko 40 tona, a visok čak 9,5 metara, napravljen od dvije vrste kamena: bračkoga i pazinskoga, uklesani su stihovi na glagoljici "Navik on živi ki zgine pošteno". Autor spomenika je Šime Vidulin iz Červara kod Rovinja. Nakon toga, imali smo slobodnog vremena za razgledati grad i razbistriti misli te se pripremiti za iduće postaje.
Uslijedio je posjet Memorijalnom centru Domovinskog rata – vojarni 204. vukovarske brigade. Vodič, koji je i sam sudionik Domovinskog rata, upoznao nas je najprije s izložbom pješačkog naoružanja korištenog u Domovinskom ratu te eksponatima na otvorenom (tenkovi, topovi, avioni, VBR-ovima itd...). koji su se koristili tijekom rata. Stručni je vodič objasnio kako skoro ništa od toga naoružanja nisu koristili branitelji Vukovara, nego neprijateljske snage. Izdvojio je primjerke, najviše ručne izrade, koje su koristili branitelji. Imali smo priliku, izvana i iznutra, razgledati oklopna vozila kojima su se naši junaci koristili. Vidjeli smo i simulaciju bojnog polja “Ojačana brigada u obrani“. Nakon toga pogledali smo postav Bitke za Vukovar gdje smo vidjeli kronološki slijed događanja rata i oružja kojim su se junački branili naši branitelji. Najstrašniji prizor smješten je u podrumu. Vjerni prikaz srpskih koncentracijskih logora, Stajićevo i Begejci, svojim sastavom i mirisom utjerao je užas u kosti svih posjetitelja. Jedva smo čekali napustiti to mjesto. Jednostavno, ne možemo ni zamisliti kako je bilo ljudima koji su tamo proveli 9 mjeseci, jer mi nismo mogli ni 9 minuta. Vodič nam je zahvalio, uljudno nas pozdravio i ispratio.
Nastavili smo naš obilazak prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Putem do tamo, vidjeli smo samostan i crkvu sv. Filipa i Jakova koja je izgrađena i 1733. posvećena, te tijekom daljnjih godina dograđivana. Samostan je dovršen 1736. godine. Samostan s crkvom u svome monumentalnome arhitektonskom habitusu stoljećima je čuvao neprocjenjivo umjetničko i kulturno blago, posjedovao je vrlo vrijedan inventar, te bogatu knjižnicu s rijetkim izdanjima kao i malu galeriju slika. Po kompleksnosti i cjelovitosti baštine svrstan je među najvrjednije spomeničke sklopove kontinentalne Hrvatske. Registriran je kao spomenik kulture visoke A (I) kategorije. Nakon velike historicističke obnove i proširenja crkve (1896. – 1897.) vukovarska crkva, sa 58 metara dužine, postaje, odmah iza zagrebačke i đakovačke katedrale, treća crkva po dužini u Hrvatskoj. U tijeku bestijalnih napada na Vukovar, na crkvu i samostan palo je više od 3.000 raznih granata i projektila. Zahvaljujući franjevcima, koji su do posljednjega dana ostali u Vukovaru, kao i zalaganjem iločkoga franjevca, sačuvan je i dio samostanskog blaga i sakralnog inventara crkve.
Prošli smo i pokraj vukovarskog vodotornja, visokog 50 m i obujma 2200 prostornih metara vode, izgrađen je potkraj šezdesetih godina. Prema zapremnini i veličini bio je jedan od najvećih objekata tog tipa u Europi.
Sve do rata, na vrhu Vodotornja nalazio se restoran s vidikovcem na Vukovar, Dunav i okolno srijemsko vinogorje. Tijekom srpske agresije na Vukovar, Vodotoranj bio je jedna od najčešćih meta neprijateljskog, a danas predstavlja simbol pobjede i nepobjedivosti. Vodotoranj se obnavlja, ali se neće obnavljati u izvornu funkciju nego će postati Memorijalno područje koje će podsjećati na patnje i boli koje je Vukovar proživio.
Stigavši na Memorijalno groblje, stručni vodič nas je upoznao sa stradalima; govorio je o najmlađoj i najstarijoj žrtvi, o rasporedu grobnica i bijelim križevima, o značajnim zapovjednicima koji su tamo pokopani… Nakon njegovog govora, pomolili smo se za duše stradalih te su predstavnici 4. K2 razreda zapalili drugu svijeću postavivši je kraj vječnog plamena.
Predzadnja postaja našeg putovanja u Vukovar bio je Spomen dom Ovčara. Dom prekrasno uređenog i dizajniranog interijera vjerodostojan je naših poginulih i nestalih branitelja koji su na tom mjestu bezdušno mučeni i izmasakrirani. Njih 261. Njihovi se portreti naizmjence pale i gase kao simbol toga da su oni još uvijek prisutni među nama. Posmrtni ostaci nekih žrtava još nisu pronađeni. Niti su krivci za stravične zločine privedeni pravdi.
Uz molitvu, treću su svijeću predstavnici 3. Pr razreda zapalili na našem posljednjem stajalištu sjećanja na Vukovar - mjestu masovne grobnice Ovčare gdje su u duboku mračnu jamu bačeni ranjenici iz bolnice.
Poslije obilaska svih tragičnih i sjetnih mjesta, tužnu priču prekinuli smo posjetom Muzeju vučedolske kulture. Saznali smo puno toga o civilizaciji koja je je prije 5000 godina živjela na tim prostorima. Naučili smo mnogo o njihovoj kulturi, običajima, vjerovanjima, izumima, a najzanimljiviji izum i onaj koji će vjerojatno pamtiti svi oni koji su čuli riječi voditelja, bilo je pivo. Također, jedno od najvažnijih saznanja za cijelo čovječanstvo koje su Vučedolci otkrili, bilo je zviježđe Orion prema kojem je napravljen najstariji europski kalendar.
Nakon završetka obilaska Vukovara i spomena svih tih tužnih i ružnih, ali značajnih sjećanja, uputili smo se prema Vinkovcima, starom baroknom gradu, rodnom mjestu brojnih poznatih osoba (Josipa Runjanina, hrvatskoga skladatelja koji je uglazbio hrvatsku himnu, te pisaca Josipa i Ivana Kozarca, M. A. Relkovića…). Prošetali smo pored rodne kuće Josipa Runjanina, crkve sv. Euzebija i Poliona, kao i gradskim korzom koji je popločen simbolikom Oriona, najstarijeg europskog kalendara. Nakon toga imali smo slobodno vrijeme za napuniti baterije za put kući. Pri povratku, u autobusu, Antonija Skender, 4.Pt pročitala je pjesmu Ivanke Crnko, „Savjest će jednom odraditi svoj dio“, a prof. Šantić ispitala je naše znanje i slušanje kvizom kroz mnoštvo pitanja o našoj terenskoj nastavi te je predstavnike razreda nakon dobro odrađenog kviza nagradila lijepim nagradama i uspomenama.
Svim bi učenicima ovaj dan trebao ostati u sjećanju jer onaj tko ne poznaje svoju prošlost, ne može živjeti u sadašnjosti niti graditi svoju budućnost. Kako je na početku prof. Šantić simbolički započela ovo putovanje usporedivši ga s filmom Titanic, s potragom za blagom. tj. dijamantom, i mi smo putovali kao „hodočasnici mira“ u potrazi za izgubljenim vremenom, za blagom tj. za dijamantom! Ali nismo tražili „Srce oceana“ nego „srce Hrvatsko“ koje je kucalo za sve nas.. Krenuli smo u potragu za izgubljenim vremenom, za izgubljenim djetinjstvima i životima mnogih. Promišljali smo o temeljnim vrednotama, životu i smrti, pravdi i solidarnosti, općem dobru, zauzimanju za mir. Profesorica nam je naročito istaknula ljubav prema Domovini, nastojanje i borbu za bolje sutra. Na nama mladima je ta dužnost. Jer Domovina bez Hrvata nema budućnosti! (Antonija Skender, 4. Pt)
