Centar za odgoj i obrazovanje djece i mladeži Karlovac

Razmišljanja jednog roditelja (1997.-2009.)

14.06.2015

Život je prepun briga, nježnosti, ljubavi i neprospavanih noći te raznih problema koje roditeljstvo donosi. Ali ako smo roditelji djeteta s posebnim potrebama, naši su problemi i naša svakodnevnica malo drugačiji. Jurnjava, nedostatak vremena, posao, bili sretni ili nesretni, zadovoljni ili nezadovoljni, tužni ili veseli, naše dijete nas treba da se s njim poigramo, da s njim popričamo, da s njim kupujemo, da ga učimo, ono nam okupira um i kada se bavimo s drugim, nama naizgled puno važnijim stvarima.

Mi roditelji, smo oni koji omogućavamo djetetu prva iskustva i prva znanja, ali u svojoj želji da učinimo što više i što bolje za svoje dijete, često bivamo SAMO RODITELJI. I onog dana kada sam prvi puta došla sa svojim djetetom u Centar za odgoj i obrazovanje djece i mladeži, doista nisam znala što nas očekuje. A dočekala su nas posvuda ljubazna lica, nježne riječi, posebna briga i skrb, tako da nije prošlo možda niti mjesec dana, a moje je dijete ostajalo u „školi na Baniji“ kao da je kod kuće. I tako punih dvanaest godina..... Hvala svima, na često vrlo dugim ali doista korisnim razgovorima i ohrabrujućim savjetima, u učionici, kabinetu, na hodniku, dvorištu.....Hvala na svemu što sam naučila.....Hvala i na suzama koje smo zajedno isplakali....

Ono što slijedi neka ohrabri sve roditelje, bake, djedove, braću, sestre, prijatelje, poznanike, sugrađane.... a neka pouči one koji o tome znaju malo ili gotovo ništa.....

Višnja Ivičak

Suzama okupana sreća!

Možemo li gledati u sunce, a da nas ne zaboli?!

Možemo li gledati život, radovati mu se i tugovati u isto vrijeme?!

Koračamo dan po dan, polako, želeći uživati u svakom trenutku i dok tako hodamo, ispuštamo suzu i sretni smo.

Dragi moji prijatelji, to je naš život!

Imamo djecu koja su dar od Boga, blagoslov s neba, iako mnogi koji nas vide s njima, ne misle tako.

Kada se rodio moj treći sin Filip, bili su to teški dani spoznaje,neizvjesnosti i velike želje da nešto promijenim.

Danas nakon 12 godina, teških trenutaka borbe, imam ponovno dar od Boga, jer unatoč svemu mogu reći, SRETNA SAM !

Pokušavamo zajednički, i on i ja, uhvatiti ritam života, ritam svakodnevnice !

Prije 4 godine, krenuli smo s ponosom u školu. Bilo je to iskustvo puno neizvjesnosti ali i radosti. Ti počeci bili su prožeti mislima: Konačno i u ovom gradu ima kutak za djecu kao što je Filip!

Bili su to skromni počeci. Novo iskustvo za nas u obitelji, a naravno i za ove divne ljude koji su tako nesbično prihvatili dijeliti našu sudbinu i pomagati nam.

Danas nakon 4 godine, uzajamnog truda i tolerancije, možemo samo reći: Veliko Vam HVALA ! Naše živote učinili ste kvalitetnijima, a živote naše dece ispunjenijima!

Svaki novi dan donosi nam novo iskustvo i novu nadu u još veselije sutra.

Hoće li naša dijeca sutra dobiti diplomu? Pa zar je to bitno! Zar je važno imati napisano nešto kao propusnicu u vanjski svijet, koji ionako od sebičnosti ne vidi sitne radosti i uspijehe naše djece.

Ništa nije toliko važno, kao ono što dobivaju dolazeći ovamo i primajući. Niti jedna diploma ne može ocijeniti naučenu sreću i primljenu ljubav!

I zato dragi moji,dobili smo u životu puno, trebamo to njegovati i radovati se!

Svima nama preostaje još jedino da naučimo vanjski svijet, što znači živjeti život naše djece, radovati se malim stvarima i imati pored sebe tako divne ljude, koji im ispunjavaju život.

NEKA BOŽJI BLAGOSLOV BUDE UVIJEK UZ SVE NAS, A NAD NAŠOM DJECOM NEKA NEPRESTANO BDIJU ANĐELI !

Veliko hvala svima vama u Centru za odgoj i obrazdjece i mladeži,Banija, što su ovdje uz nas i što svoj život dijele s nama!

S velikom ljubavlju pisano za sve vas.

Gordana Taras, Filipova mama