Gimnazija Jurja Barakovića Zadar

Životopis
Sveti Juraj (lat. GEORGIUS, grč. GEORGIOS), jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga države štuju kao svoga sveca zaštitnika. Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.

Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik - član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.

Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. "Vidi dobro", kazao mu je konzul, "drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da e car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: "Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću." Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime.

Kazne za kršćane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastične. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.

Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona - nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost.

Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: "Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?"

Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.

Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?" Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.

Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.

Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.



Ikonografski prikazi

Na likovnim prikazima, Sveti Juraj u Istočnoj i Zapadnoj crkvi, najčešće se može vidjeti sa zmajem. U počecima kršćanstva zmaj je simbol zla, što se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo. Prema legendi Sveti se Juraj na plaži borio sa zmajem, poput Perzeja u antičkoj mitologiji, izvan gradskih zidina kako bi spasio kraljevu kći koju je trebalo žrtvovati. U tom obliku nastala je priča prvi put spomenuta u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) iz 13. stoljeća koja je radnju smjestila u grad Silenu u Libiji. Neka druga vrela spominju grad Bejrut u Libanonu, gdje se je isto dogodilo Perzeju.

Sveti Juraj prikazuje se u odori rimskog vojnika (u srednjem vijeku viteškom oklopu) na bijelom konju (simbol čistoće) kako zamahuje mačem. Već prije, koplje je bacio u neman. Na mjestu događaja katkad se prikazuju ostaci žrtava stradalih u borbi s nemani, a ponekad se u kutu prizora vidi i sama princeza kako moli Boga da sveti Juraj pobijedi. Na gradskim zidinama nerijetko su prikazani i promatrači borbe. Zmaj je prikazan kao biće prekriveno ljuskama, rašljasta jezika i tankog repa.

No, ponekad imamo i prikaze svetog Jurja koji pomoću princezina pojasa vezuje zmaja i uvodi ga u grad, te ga pred kraljem i građanima ubija mačem / kopljem.

Ikonografski prikazi svetoga Jurja na temu njegova mučeništva rijetki su. Prikazuju se razna iskušenja mučeništva (ispijanje otrova, mučenje na kotaču s čavlima, bacanje u kotao vrele vode) i konačno odsijecanje glave. Te kompozicije u ciklusima nailazimo u crkvama kojima je on zaštitnik (npr. Altichiero, Avanzo, Oratorio di S.Giorgio, Padova).

Ovaj slavni mučenik uvijek je bio glasovit u Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Njegovo štovanje kao sveca jedno je od najstarijih u Crkvi. Već u IV stoljeću neke crkve u Siriji posvećene su njemu, a u Carigradu, svecu u čast, crkvu je podigao sam car Konstantin. Legenda kaže da je sv. Klotilda, žena franačkog kralja Klodovika podizala oltare u čast sv. Jurju. Sv. German, pariški biskup, jedan od najglasovitijih prelata šestog stoljeća mnogo je pridonio štovanju ovoga sveca na tlu Francuske. On je dao sagraditi kapelu u čast svetom Jurju u crkvi Sv. Vinka koja se danas zove crkva Sv. Germana. No njegova popularnost u zapadnoj Europi masivnije započinje u 13. stoljeću tijekom križarskih ratova.

Kako je on po zvanju bio vojnik, nekoliko vojničkih viteških redova nosi njegovo ime. Kršćanske vojske za vrijeme križarskih ratova stavljaju se pod Svečevu zaštitu.

U vrijeme križarskih ratova koji su pokrenuti u svrhu oslobađanja Kristova groba i Svete zemlje od Saracena, križarske su vojske imale svoga sveca zaštitnika. Načelno, to su bili oni sveci koji su na bilo koji način vezani za oružje, vojsku, rat. Među njima je i Sveti Juraj, svetac - ratnik, ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti u kršćanskoj vjeri. Posredstvom vitezova križara, koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetoj zemlji, štovanje Svetoga Jurja u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Europi velikom se brzinom proširilo, tako daje on jedan od najštovanijih svetaca.

Postojalo je i nekoliko vojničkih redova koji su nosili njegovo ime kao npr. onaj što ga je 1470. osnovao car Friderich IV., u gradu Genovi - Red Sv. Jurja, pa onda u Aragonu osnovan 1200. godine.

Prema G. Croisehi: "Mučili su ga na svaki način ako bi vjerovali svemu onome što najstarija djela o mučeništvu našeg sveca donose o njegovim patnjama. Sve ono najokrutnije, što može smisliti nečovječno barbarstvo, bijes tiranina, zloća pakla, upotrijebljeno je u mučenju nepobjedivoga mučenika; ali sve to poslužilo je da zbuni pogane i očituje slavu svemogućeg Boga, kojega je Juraj častio. Željezo, vatra i živo vapno, upotrijebljeni su da slome njegovu odlučnost u vjeri. Ustrajnost i veselje koje se moglo vidjeti na njegovu licu usred tolikog mučenja, čudesan sjaj koji je okruživao njegov lik rušio je tminu groznoga zatvora. Mnoga čudesa koja je učinio u prilog onih koji su pridonijeli da trpi, učinila su da se slavi njegova vjera.
Protolije i Anatolije, obojica pretori, uzalud su vikali, čarali, magijali -Jurjeva herojska strpljivost usred najvećih muka i čudesa koje je činio, slomili su i najtvrdokornije i učinili da se uplaši i sam car. Govori se da se obratila i sama carica Aleksandra i zaslužila slavu mučeništva."
Papa Zakarije (741.-752.) u grad Velabro (Italija) prenosi u veličanstvenoj procesiji relikvije njegove glave pronađene u Lateranu. Relikvija se čuva u srebrnom poprsju sveca koje je darovano od strane kardinala Hanibalda de Ceccano (umro 1350.). Poprsje je prenijeto u crkvu Sv. Petra u Vatikanu. 16. siječnja 1408. god. ponovno je preneseno u crkvu Sv. Jurja u Velabru, gdje se i danas može vidjeti. 1600. godine dio relikvije poklonjen je gradu Ferarri.

Životopis
Sveti Juraj (lat. GEORGIUS, grč. GEORGIOS), jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga države štuju kao svoga sveca zaštitnika. Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.

Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik - član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.

Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. "Vidi dobro", kazao mu je konzul, "drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da e car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: "Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću." Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime.

Kazne za kršćane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastične. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.

Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona - nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost.

Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: "Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?"

Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.

Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?" Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.

Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.

Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.



Ikonografski prikazi

Na likovnim prikazima, Sveti Juraj u Istočnoj i Zapadnoj crkvi, najčešće se može vidjeti sa zmajem. U počecima kršćanstva zmaj je simbol zla, što se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo. Prema legendi Sveti se Juraj na plaži borio sa zmajem, poput Perzeja u antičkoj mitologiji, izvan gradskih zidina kako bi spasio kraljevu kći koju je trebalo žrtvovati. U tom obliku nastala je priča prvi put spomenuta u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) iz 13. stoljeća koja je radnju smjestila u grad Silenu u Libiji. Neka druga vrela spominju grad Bejrut u Libanonu, gdje se je isto dogodilo Perzeju.

Sveti Juraj prikazuje se u odori rimskog vojnika (u srednjem vijeku viteškom oklopu) na bijelom konju (simbol čistoće) kako zamahuje mačem. Već prije, koplje je bacio u neman. Na mjestu događaja katkad se prikazuju ostaci žrtava stradalih u borbi s nemani, a ponekad se u kutu prizora vidi i sama princeza kako moli Boga da sveti Juraj pobijedi. Na gradskim zidinama nerijetko su prikazani i promatrači borbe. Zmaj je prikazan kao biće prekriveno ljuskama, rašljasta jezika i tankog repa.

No, ponekad imamo i prikaze svetog Jurja koji pomoću princezina pojasa vezuje zmaja i uvodi ga u grad, te ga pred kraljem i građanima ubija mačem / kopljem.

Ikonografski prikazi svetoga Jurja na temu njegova mučeništva rijetki su. Prikazuju se razna iskušenja mučeništva (ispijanje otrova, mučenje na kotaču s čavlima, bacanje u kotao vrele vode) i konačno odsijecanje glave. Te kompozicije u ciklusima nailazimo u crkvama kojima je on zaštitnik (npr. Altichiero, Avanzo, Oratorio di S.Giorgio, Padova).

Ovaj slavni mučenik uvijek je bio glasovit u Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Njegovo štovanje kao sveca jedno je od najstarijih u Crkvi. Već u IV stoljeću neke crkve u Siriji posvećene su njemu, a u Carigradu, svecu u čast, crkvu je podigao sam car Konstantin. Legenda kaže da je sv. Klotilda, žena franačkog kralja Klodovika podizala oltare u čast sv. Jurju. Sv. German, pariški biskup, jedan od najglasovitijih prelata šestog stoljeća mnogo je pridonio štovanju ovoga sveca na tlu Francuske. On je dao sagraditi kapelu u čast svetom Jurju u crkvi Sv. Vinka koja se danas zove crkva Sv. Germana. No njegova popularnost u zapadnoj Europi masivnije započinje u 13. stoljeću tijekom križarskih ratova.

Kako je on po zvanju bio vojnik, nekoliko vojničkih viteških redova nosi njegovo ime. Kršćanske vojske za vrijeme križarskih ratova stavljaju se pod Svečevu zaštitu.

U vrijeme križarskih ratova koji su pokrenuti u svrhu oslobađanja Kristova groba i Svete zemlje od Saracena, križarske su vojske imale svoga sveca zaštitnika. Načelno, to su bili oni sveci koji su na bilo koji način vezani za oružje, vojsku, rat. Među njima je i Sveti Juraj, svetac - ratnik, ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti u kršćanskoj vjeri. Posredstvom vitezova križara, koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetoj zemlji, štovanje Svetoga Jurja u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Europi velikom se brzinom proširilo, tako daje on jedan od najštovanijih svetaca.

Postojalo je i nekoliko vojničkih redova koji su nosili njegovo ime kao npr. onaj što ga je 1470. osnovao car Friderich IV., u gradu Genovi - Red Sv. Jurja, pa onda u Aragonu osnovan 1200. godine.

Prema G. Croisehi: "Mučili su ga na svaki način ako bi vjerovali svemu onome što najstarija djela o mučeništvu našeg sveca donose o njegovim patnjama. Sve ono najokrutnije, što može smisliti nečovječno barbarstvo, bijes tiranina, zloća pakla, upotrijebljeno je u mučenju nepobjedivoga mučenika; ali sve to poslužilo je da zbuni pogane i očituje slavu svemogućeg Boga, kojega je Juraj častio. Željezo, vatra i živo vapno, upotrijebljeni su da slome njegovu odlučnost u vjeri. Ustrajnost i veselje koje se moglo vidjeti na njegovu licu usred tolikog mučenja, čudesan sjaj koji je okruživao njegov lik rušio je tminu groznoga zatvora. Mnoga čudesa koja je učinio u prilog onih koji su pridonijeli da trpi, učinila su da se slavi njegova vjera.
Protolije i Anatolije, obojica pretori, uzalud su vikali, čarali, magijali -Jurjeva herojska strpljivost usred najvećih muka i čudesa koje je činio, slomili su i najtvrdokornije i učinili da se uplaši i sam car. Govori se da se obratila i sama carica Aleksandra i zaslužila slavu mučeništva."
Papa Zakarije (741.-752.) u grad Velabro (Italija) prenosi u veličanstvenoj procesiji relikvije njegove glave pronađene u Lateranu. Relikvija se čuva u srebrnom poprsju sveca koje je darovano od strane kardinala Hanibalda de Ceccano (umro 1350.). Poprsje je prenijeto u crkvu Sv. Petra u Vatikanu. 16. siječnja 1408. god. ponovno je preneseno u crkvu Sv. Jurja u Velabru, gdje se i danas može vidjeti. 1600. godine dio relikvije poklonjen je gradu Ferarri.

Životopis
Sveti Juraj (lat. GEORGIUS, grč. GEORGIOS), jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga države štuju kao svoga sveca zaštitnika. Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.

Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik - član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.

Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. "Vidi dobro", kazao mu je konzul, "drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da e car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: "Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću." Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime.

Kazne za kršćane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastične. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.

Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona - nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost.

Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: "Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?"

Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.

Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?" Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.

Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.

Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.



Ikonografski prikazi

Na likovnim prikazima, Sveti Juraj u Istočnoj i Zapadnoj crkvi, najčešće se može vidjeti sa zmajem. U počecima kršćanstva zmaj je simbol zla, što se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo. Prema legendi Sveti se Juraj na plaži borio sa zmajem, poput Perzeja u antičkoj mitologiji, izvan gradskih zidina kako bi spasio kraljevu kći koju je trebalo žrtvovati. U tom obliku nastala je priča prvi put spomenuta u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) iz 13. stoljeća koja je radnju smjestila u grad Silenu u Libiji. Neka druga vrela spominju grad Bejrut u Libanonu, gdje se je isto dogodilo Perzeju.

Sveti Juraj prikazuje se u odori rimskog vojnika (u srednjem vijeku viteškom oklopu) na bijelom konju (simbol čistoće) kako zamahuje mačem. Već prije, koplje je bacio u neman. Na mjestu događaja katkad se prikazuju ostaci žrtava stradalih u borbi s nemani, a ponekad se u kutu prizora vidi i sama princeza kako moli Boga da sveti Juraj pobijedi. Na gradskim zidinama nerijetko su prikazani i promatrači borbe. Zmaj je prikazan kao biće prekriveno ljuskama, rašljasta jezika i tankog repa.

No, ponekad imamo i prikaze svetog Jurja koji pomoću princezina pojasa vezuje zmaja i uvodi ga u grad, te ga pred kraljem i građanima ubija mačem / kopljem.

Ikonografski prikazi svetoga Jurja na temu njegova mučeništva rijetki su. Prikazuju se razna iskušenja mučeništva (ispijanje otrova, mučenje na kotaču s čavlima, bacanje u kotao vrele vode) i konačno odsijecanje glave. Te kompozicije u ciklusima nailazimo u crkvama kojima je on zaštitnik (npr. Altichiero, Avanzo, Oratorio di S.Giorgio, Padova).

Ovaj slavni mučenik uvijek je bio glasovit u Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Njegovo štovanje kao sveca jedno je od najstarijih u Crkvi. Već u IV stoljeću neke crkve u Siriji posvećene su njemu, a u Carigradu, svecu u čast, crkvu je podigao sam car Konstantin. Legenda kaže da je sv. Klotilda, žena franačkog kralja Klodovika podizala oltare u čast sv. Jurju. Sv. German, pariški biskup, jedan od najglasovitijih prelata šestog stoljeća mnogo je pridonio štovanju ovoga sveca na tlu Francuske. On je dao sagraditi kapelu u čast svetom Jurju u crkvi Sv. Vinka koja se danas zove crkva Sv. Germana. No njegova popularnost u zapadnoj Europi masivnije započinje u 13. stoljeću tijekom križarskih ratova.

Kako je on po zvanju bio vojnik, nekoliko vojničkih viteških redova nosi njegovo ime. Kršćanske vojske za vrijeme križarskih ratova stavljaju se pod Svečevu zaštitu.

U vrijeme križarskih ratova koji su pokrenuti u svrhu oslobađanja Kristova groba i Svete zemlje od Saracena, križarske su vojske imale svoga sveca zaštitnika. Načelno, to su bili oni sveci koji su na bilo koji način vezani za oružje, vojsku, rat. Među njima je i Sveti Juraj, svetac - ratnik, ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti u kršćanskoj vjeri. Posredstvom vitezova križara, koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetoj zemlji, štovanje Svetoga Jurja u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Europi velikom se brzinom proširilo, tako daje on jedan od najštovanijih svetaca.

Postojalo je i nekoliko vojničkih redova koji su nosili njegovo ime kao npr. onaj što ga je 1470. osnovao car Friderich IV., u gradu Genovi - Red Sv. Jurja, pa onda u Aragonu osnovan 1200. godine.

Prema G. Croisehi: "Mučili su ga na svaki način ako bi vjerovali svemu onome što najstarija djela o mučeništvu našeg sveca donose o njegovim patnjama. Sve ono najokrutnije, što može smisliti nečovječno barbarstvo, bijes tiranina, zloća pakla, upotrijebljeno je u mučenju nepobjedivoga mučenika; ali sve to poslužilo je da zbuni pogane i očituje slavu svemogućeg Boga, kojega je Juraj častio. Željezo, vatra i živo vapno, upotrijebljeni su da slome njegovu odlučnost u vjeri. Ustrajnost i veselje koje se moglo vidjeti na njegovu licu usred tolikog mučenja, čudesan sjaj koji je okruživao njegov lik rušio je tminu groznoga zatvora. Mnoga čudesa koja je učinio u prilog onih koji su pridonijeli da trpi, učinila su da se slavi njegova vjera.
Protolije i Anatolije, obojica pretori, uzalud su vikali, čarali, magijali -Jurjeva herojska strpljivost usred najvećih muka i čudesa koje je činio, slomili su i najtvrdokornije i učinili da se uplaši i sam car. Govori se da se obratila i sama carica Aleksandra i zaslužila slavu mučeništva."
Papa Zakarije (741.-752.) u grad Velabro (Italija) prenosi u veličanstvenoj procesiji relikvije njegove glave pronađene u Lateranu. Relikvija se čuva u srebrnom poprsju sveca koje je darovano od strane kardinala Hanibalda de Ceccano (umro 1350.). Poprsje je prenijeto u crkvu Sv. Petra u Vatikanu. 16. siječnja 1408. god. ponovno je preneseno u crkvu Sv. Jurja u Velabru, gdje se i danas može vidjeti. 1600. godine dio relikvije poklonjen je gradu Ferarri.

Životopis
Sveti Juraj (lat. GEORGIUS, grč. GEORGIOS), jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga države štuju kao svoga sveca zaštitnika. Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.

Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik - član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.

Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. "Vidi dobro", kazao mu je konzul, "drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da e car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: "Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću." Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime.

Kazne za kršćane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastične. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.

Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona - nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost.

Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: "Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?"

Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.

Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?" Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.

Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.

Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.



Ikonografski prikazi

Na likovnim prikazima, Sveti Juraj u Istočnoj i Zapadnoj crkvi, najčešće se može vidjeti sa zmajem. U počecima kršćanstva zmaj je simbol zla, što se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo. Prema legendi Sveti se Juraj na plaži borio sa zmajem, poput Perzeja u antičkoj mitologiji, izvan gradskih zidina kako bi spasio kraljevu kći koju je trebalo žrtvovati. U tom obliku nastala je priča prvi put spomenuta u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) iz 13. stoljeća koja je radnju smjestila u grad Silenu u Libiji. Neka druga vrela spominju grad Bejrut u Libanonu, gdje se je isto dogodilo Perzeju.

Sveti Juraj prikazuje se u odori rimskog vojnika (u srednjem vijeku viteškom oklopu) na bijelom konju (simbol čistoće) kako zamahuje mačem. Već prije, koplje je bacio u neman. Na mjestu događaja katkad se prikazuju ostaci žrtava stradalih u borbi s nemani, a ponekad se u kutu prizora vidi i sama princeza kako moli Boga da sveti Juraj pobijedi. Na gradskim zidinama nerijetko su prikazani i promatrači borbe. Zmaj je prikazan kao biće prekriveno ljuskama, rašljasta jezika i tankog repa.

No, ponekad imamo i prikaze svetog Jurja koji pomoću princezina pojasa vezuje zmaja i uvodi ga u grad, te ga pred kraljem i građanima ubija mačem / kopljem.

Ikonografski prikazi svetoga Jurja na temu njegova mučeništva rijetki su. Prikazuju se razna iskušenja mučeništva (ispijanje otrova, mučenje na kotaču s čavlima, bacanje u kotao vrele vode) i konačno odsijecanje glave. Te kompozicije u ciklusima nailazimo u crkvama kojima je on zaštitnik (npr. Altichiero, Avanzo, Oratorio di S.Giorgio, Padova).

Ovaj slavni mučenik uvijek je bio glasovit u Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Njegovo štovanje kao sveca jedno je od najstarijih u Crkvi. Već u IV stoljeću neke crkve u Siriji posvećene su njemu, a u Carigradu, svecu u čast, crkvu je podigao sam car Konstantin. Legenda kaže da je sv. Klotilda, žena franačkog kralja Klodovika podizala oltare u čast sv. Jurju. Sv. German, pariški biskup, jedan od najglasovitijih prelata šestog stoljeća mnogo je pridonio štovanju ovoga sveca na tlu Francuske. On je dao sagraditi kapelu u čast svetom Jurju u crkvi Sv. Vinka koja se danas zove crkva Sv. Germana. No njegova popularnost u zapadnoj Europi masivnije započinje u 13. stoljeću tijekom križarskih ratova.

Kako je on po zvanju bio vojnik, nekoliko vojničkih viteških redova nosi njegovo ime. Kršćanske vojske za vrijeme križarskih ratova stavljaju se pod Svečevu zaštitu.

U vrijeme križarskih ratova koji su pokrenuti u svrhu oslobađanja Kristova groba i Svete zemlje od Saracena, križarske su vojske imale svoga sveca zaštitnika. Načelno, to su bili oni sveci koji su na bilo koji način vezani za oružje, vojsku, rat. Među njima je i Sveti Juraj, svetac - ratnik, ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti u kršćanskoj vjeri. Posredstvom vitezova križara, koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetoj zemlji, štovanje Svetoga Jurja u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Europi velikom se brzinom proširilo, tako daje on jedan od najštovanijih svetaca.

Postojalo je i nekoliko vojničkih redova koji su nosili njegovo ime kao npr. onaj što ga je 1470. osnovao car Friderich IV., u gradu Genovi - Red Sv. Jurja, pa onda u Aragonu osnovan 1200. godine.

Prema G. Croisehi: "Mučili su ga na svaki način ako bi vjerovali svemu onome što najstarija djela o mučeništvu našeg sveca donose o njegovim patnjama. Sve ono najokrutnije, što može smisliti nečovječno barbarstvo, bijes tiranina, zloća pakla, upotrijebljeno je u mučenju nepobjedivoga mučenika; ali sve to poslužilo je da zbuni pogane i očituje slavu svemogućeg Boga, kojega je Juraj častio. Željezo, vatra i živo vapno, upotrijebljeni su da slome njegovu odlučnost u vjeri. Ustrajnost i veselje koje se moglo vidjeti na njegovu licu usred tolikog mučenja, čudesan sjaj koji je okruživao njegov lik rušio je tminu groznoga zatvora. Mnoga čudesa koja je učinio u prilog onih koji su pridonijeli da trpi, učinila su da se slavi njegova vjera.
Protolije i Anatolije, obojica pretori, uzalud su vikali, čarali, magijali -Jurjeva herojska strpljivost usred najvećih muka i čudesa koje je činio, slomili su i najtvrdokornije i učinili da se uplaši i sam car. Govori se da se obratila i sama carica Aleksandra i zaslužila slavu mučeništva."
Papa Zakarije (741.-752.) u grad Velabro (Italija) prenosi u veličanstvenoj procesiji relikvije njegove glave pronađene u Lateranu. Relikvija se čuva u srebrnom poprsju sveca koje je darovano od strane kardinala Hanibalda de Ceccano (umro 1350.). Poprsje je prenijeto u crkvu Sv. Petra u Vatikanu. 16. siječnja 1408. god. ponovno je preneseno u crkvu Sv. Jurja u Velabru, gdje se i danas može vidjeti. 1600. godine dio relikvije poklonjen je gradu Ferarri.

Životopis
Sveti Juraj (lat. GEORGIUS, grč. GEORGIOS), jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga države štuju kao svoga sveca zaštitnika. Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.

Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik - član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.

Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. "Vidi dobro", kazao mu je konzul, "drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da e car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: "Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću." Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime.

Kazne za kršćane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastične. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.

Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona - nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost.

Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: "Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?"

Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.

Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?" Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.

Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.

Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.



Ikonografski prikazi

Na likovnim prikazima, Sveti Juraj u Istočnoj i Zapadnoj crkvi, najčešće se može vidjeti sa zmajem. U počecima kršćanstva zmaj je simbol zla, što se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo. Prema legendi Sveti se Juraj na plaži borio sa zmajem, poput Perzeja u antičkoj mitologiji, izvan gradskih zidina kako bi spasio kraljevu kći koju je trebalo žrtvovati. U tom obliku nastala je priča prvi put spomenuta u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) iz 13. stoljeća koja je radnju smjestila u grad Silenu u Libiji. Neka druga vrela spominju grad Bejrut u Libanonu, gdje se je isto dogodilo Perzeju.

Sveti Juraj prikazuje se u odori rimskog vojnika (u srednjem vijeku viteškom oklopu) na bijelom konju (simbol čistoće) kako zamahuje mačem. Već prije, koplje je bacio u neman. Na mjestu događaja katkad se prikazuju ostaci žrtava stradalih u borbi s nemani, a ponekad se u kutu prizora vidi i sama princeza kako moli Boga da sveti Juraj pobijedi. Na gradskim zidinama nerijetko su prikazani i promatrači borbe. Zmaj je prikazan kao biće prekriveno ljuskama, rašljasta jezika i tankog repa.

No, ponekad imamo i prikaze svetog Jurja koji pomoću princezina pojasa vezuje zmaja i uvodi ga u grad, te ga pred kraljem i građanima ubija mačem / kopljem.

Ikonografski prikazi svetoga Jurja na temu njegova mučeništva rijetki su. Prikazuju se razna iskušenja mučeništva (ispijanje otrova, mučenje na kotaču s čavlima, bacanje u kotao vrele vode) i konačno odsijecanje glave. Te kompozicije u ciklusima nailazimo u crkvama kojima je on zaštitnik (npr. Altichiero, Avanzo, Oratorio di S.Giorgio, Padova).

Ovaj slavni mučenik uvijek je bio glasovit u Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Njegovo štovanje kao sveca jedno je od najstarijih u Crkvi. Već u IV stoljeću neke crkve u Siriji posvećene su njemu, a u Carigradu, svecu u čast, crkvu je podigao sam car Konstantin. Legenda kaže da je sv. Klotilda, žena franačkog kralja Klodovika podizala oltare u čast sv. Jurju. Sv. German, pariški biskup, jedan od najglasovitijih prelata šestog stoljeća mnogo je pridonio štovanju ovoga sveca na tlu Francuske. On je dao sagraditi kapelu u čast svetom Jurju u crkvi Sv. Vinka koja se danas zove crkva Sv. Germana. No njegova popularnost u zapadnoj Europi masivnije započinje u 13. stoljeću tijekom križarskih ratova.

Kako je on po zvanju bio vojnik, nekoliko vojničkih viteških redova nosi njegovo ime. Kršćanske vojske za vrijeme križarskih ratova stavljaju se pod Svečevu zaštitu.

U vrijeme križarskih ratova koji su pokrenuti u svrhu oslobađanja Kristova groba i Svete zemlje od Saracena, križarske su vojske imale svoga sveca zaštitnika. Načelno, to su bili oni sveci koji su na bilo koji način vezani za oružje, vojsku, rat. Među njima je i Sveti Juraj, svetac - ratnik, ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti u kršćanskoj vjeri. Posredstvom vitezova križara, koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetoj zemlji, štovanje Svetoga Jurja u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Europi velikom se brzinom proširilo, tako daje on jedan od najštovanijih svetaca.

Postojalo je i nekoliko vojničkih redova koji su nosili njegovo ime kao npr. onaj što ga je 1470. osnovao car Friderich IV., u gradu Genovi - Red Sv. Jurja, pa onda u Aragonu osnovan 1200. godine.

Prema G. Croisehi: "Mučili su ga na svaki način ako bi vjerovali svemu onome što najstarija djela o mučeništvu našeg sveca donose o njegovim patnjama. Sve ono najokrutnije, što može smisliti nečovječno barbarstvo, bijes tiranina, zloća pakla, upotrijebljeno je u mučenju nepobjedivoga mučenika; ali sve to poslužilo je da zbuni pogane i očituje slavu svemogućeg Boga, kojega je Juraj častio. Željezo, vatra i živo vapno, upotrijebljeni su da slome njegovu odlučnost u vjeri. Ustrajnost i veselje koje se moglo vidjeti na njegovu licu usred tolikog mučenja, čudesan sjaj koji je okruživao njegov lik rušio je tminu groznoga zatvora. Mnoga čudesa koja je učinio u prilog onih koji su pridonijeli da trpi, učinila su da se slavi njegova vjera.
Protolije i Anatolije, obojica pretori, uzalud su vikali, čarali, magijali -Jurjeva herojska strpljivost usred najvećih muka i čudesa koje je činio, slomili su i najtvrdokornije i učinili da se uplaši i sam car. Govori se da se obratila i sama carica Aleksandra i zaslužila slavu mučeništva."
Papa Zakarije (741.-752.) u grad Velabro (Italija) prenosi u veličanstvenoj procesiji relikvije njegove glave pronađene u Lateranu. Relikvija se čuva u srebrnom poprsju sveca koje je darovano od strane kardinala Hanibalda de Ceccano (umro 1350.). Poprsje je prenijeto u crkvu Sv. Petra u Vatikanu. 16. siječnja 1408. god. ponovno je preneseno u crkvu Sv. Jurja u Velabru, gdje se i danas može vidjeti. 1600. godine dio relikvije poklonjen je gradu Ferarri.

Životopis
Sveti Juraj (lat. GEORGIUS, grč. GEORGIOS), jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga države štuju kao svoga sveca zaštitnika. Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.

Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik - član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.

Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. "Vidi dobro", kazao mu je konzul, "drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da e car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: "Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću." Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime.

Kazne za kršćane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastične. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.

Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona - nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost.

Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: "Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?"

Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.

Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?" Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.

Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.

Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.



Ikonografski prikazi

Na likovnim prikazima, Sveti Juraj u Istočnoj i Zapadnoj crkvi, najčešće se može vidjeti sa zmajem. U počecima kršćanstva zmaj je simbol zla, što se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo. Prema legendi Sveti se Juraj na plaži borio sa zmajem, poput Perzeja u antičkoj mitologiji, izvan gradskih zidina kako bi spasio kraljevu kći koju je trebalo žrtvovati. U tom obliku nastala je priča prvi put spomenuta u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) iz 13. stoljeća koja je radnju smjestila u grad Silenu u Libiji. Neka druga vrela spominju grad Bejrut u Libanonu, gdje se je isto dogodilo Perzeju.

Sveti Juraj prikazuje se u odori rimskog vojnika (u srednjem vijeku viteškom oklopu) na bijelom konju (simbol čistoće) kako zamahuje mačem. Već prije, koplje je bacio u neman. Na mjestu događaja katkad se prikazuju ostaci žrtava stradalih u borbi s nemani, a ponekad se u kutu prizora vidi i sama princeza kako moli Boga da sveti Juraj pobijedi. Na gradskim zidinama nerijetko su prikazani i promatrači borbe. Zmaj je prikazan kao biće prekriveno ljuskama, rašljasta jezika i tankog repa.

No, ponekad imamo i prikaze svetog Jurja koji pomoću princezina pojasa vezuje zmaja i uvodi ga u grad, te ga pred kraljem i građanima ubija mačem / kopljem.

Ikonografski prikazi svetoga Jurja na temu njegova mučeništva rijetki su. Prikazuju se razna iskušenja mučeništva (ispijanje otrova, mučenje na kotaču s čavlima, bacanje u kotao vrele vode) i konačno odsijecanje glave. Te kompozicije u ciklusima nailazimo u crkvama kojima je on zaštitnik (npr. Altichiero, Avanzo, Oratorio di S.Giorgio, Padova).

Ovaj slavni mučenik uvijek je bio glasovit u Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Njegovo štovanje kao sveca jedno je od najstarijih u Crkvi. Već u IV stoljeću neke crkve u Siriji posvećene su njemu, a u Carigradu, svecu u čast, crkvu je podigao sam car Konstantin. Legenda kaže da je sv. Klotilda, žena franačkog kralja Klodovika podizala oltare u čast sv. Jurju. Sv. German, pariški biskup, jedan od najglasovitijih prelata šestog stoljeća mnogo je pridonio štovanju ovoga sveca na tlu Francuske. On je dao sagraditi kapelu u čast svetom Jurju u crkvi Sv. Vinka koja se danas zove crkva Sv. Germana. No njegova popularnost u zapadnoj Europi masivnije započinje u 13. stoljeću tijekom križarskih ratova.

Kako je on po zvanju bio vojnik, nekoliko vojničkih viteških redova nosi njegovo ime. Kršćanske vojske za vrijeme križarskih ratova stavljaju se pod Svečevu zaštitu.

U vrijeme križarskih ratova koji su pokrenuti u svrhu oslobađanja Kristova groba i Svete zemlje od Saracena, križarske su vojske imale svoga sveca zaštitnika. Načelno, to su bili oni sveci koji su na bilo koji način vezani za oružje, vojsku, rat. Među njima je i Sveti Juraj, svetac - ratnik, ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti u kršćanskoj vjeri. Posredstvom vitezova križara, koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetoj zemlji, štovanje Svetoga Jurja u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Europi velikom se brzinom proširilo, tako daje on jedan od najštovanijih svetaca.

Postojalo je i nekoliko vojničkih redova koji su nosili njegovo ime kao npr. onaj što ga je 1470. osnovao car Friderich IV., u gradu Genovi - Red Sv. Jurja, pa onda u Aragonu osnovan 1200. godine.

Prema G. Croisehi: "Mučili su ga na svaki način ako bi vjerovali svemu onome što najstarija djela o mučeništvu našeg sveca donose o njegovim patnjama. Sve ono najokrutnije, što može smisliti nečovječno barbarstvo, bijes tiranina, zloća pakla, upotrijebljeno je u mučenju nepobjedivoga mučenika; ali sve to poslužilo je da zbuni pogane i očituje slavu svemogućeg Boga, kojega je Juraj častio. Željezo, vatra i živo vapno, upotrijebljeni su da slome njegovu odlučnost u vjeri. Ustrajnost i veselje koje se moglo vidjeti na njegovu licu usred tolikog mučenja, čudesan sjaj koji je okruživao njegov lik rušio je tminu groznoga zatvora. Mnoga čudesa koja je učinio u prilog onih koji su pridonijeli da trpi, učinila su da se slavi njegova vjera.
Protolije i Anatolije, obojica pretori, uzalud su vikali, čarali, magijali -Jurjeva herojska strpljivost usred najvećih muka i čudesa koje je činio, slomili su i najtvrdokornije i učinili da se uplaši i sam car. Govori se da se obratila i sama carica Aleksandra i zaslužila slavu mučeništva."
Papa Zakarije (741.-752.) u grad Velabro (Italija) prenosi u veličanstvenoj procesiji relikvije njegove glave pronađene u Lateranu. Relikvija se čuva u srebrnom poprsju sveca koje je darovano od strane kardinala Hanibalda de Ceccano (umro 1350.). Poprsje je prenijeto u crkvu Sv. Petra u Vatikanu. 16. siječnja 1408. god. ponovno je preneseno u crkvu Sv. Jurja u Velabru, gdje se i danas može vidjeti. 1600. godine dio relikvije poklonjen je gradu Ferarri.