Najmanji razred u školi

Viđate nas na hodniku. A znate li tko smo mi? Mi smo najmanji razred u školi.

U našem razredu nema učenica, samo smo nas tri učenika, asistent i naša učiteljica Maja. Ona nije prava učiteljica, ona je rehabilitator i poučava nas malo drugačijim stvarima nego vas vaše učiteljice.

Kao što smo rekli, nas su trojica. Dvojica u prvom razredu, a jedan u trećem. Nas dvojica, iako smo u prvom razredu ne učimo isto gradivo.

Zbunjeni ste? Učiteljica koja to nije, isti razred,  a ne učimo isto gradivo? Objasnit ćemo.

Mi smo učenici kojima je dijagnosticiran poremećaj iz autističnog spektra.  Za autizam su karakteristični neobični interesi i aktivnosti , teže uspostavljanje prijateljstava i ograničena komunikacija.  To što mi imamo poremećaj iz autističnog spektra znači da imamo samo neke elemente iz autizma, ne sve što je nabrojano. I zato se međusobno  vrlo razlikujemo.

Jedan od nas ne priča. Uočili smo da vam je to neobično. Vi pričate? I Kinezi  isto. Biste li se razumjeli? Donekle, ako si mašete rukama i nogama i crtate. Dakle, to što netko ne priča ne znači da s njime ne možete komunicirati.  Možemo se razumjeti gestom, dodirom, slikom...

Možda se ponekad čudno ponašamo. Ljuljamo se, glasno pričamo, mašemo rukama...

To radimo kad smo nervozni. Znate, mi svijet oko sebe doživljavamo na drugačiji način. Neki su preosjetljivi na buku, pa pričaju kako bi "izbacili" druge zvukove iz okoline, ponekad nam smeta svjetlo pa idemo kroz hodnik rukom prekrivenih očiju, ponekad ne volimo da nas drugi diraju, pogotovo ne iznenada!

Neki od nas su stalno u pokretu, imamo nagle trzaje ili se volimo nasloniti na zid ili leći na pod. To je zato jer smo slabije svjesni svog tijela pa pokretima osvještavamo svoje tijelo u prostoru.

Kada i zašto to činimo?

Kada smo nervozni jer nas to opušta.

Napravite jedan mali pokus. Promatrajte prijatelja ili prijateljicu dok odgovara za ocjenu. Ljulja se, grize usnicu s unutarnje strane, stalno maše rukama kao da objašnjava njima, a ne jezikom...

A sada ih pogledajte dok pričaju sa simpatijom. Koje zamuckivanje, ne znaju kamo s rukama, izbjegavaju pogled...  Presmiješno.  A sada bi bilo u redu da pogledate i sebe što to radite kada ste nervozni. Jeste?

Dakle, svi mi imamo čudno ponašanje kada smo nervozni. Mi smo ipak malo osjetljiviji na podražaje iz okoline, pa se teže i privikavamo na njih i zato su naša ponašanja malo više upadljiva.

A  zašto smo u onom malom razredu? Znate da svako dijete ima pravo na obrazovanje.

I sad kada znate što nam sve smeta, zamislite kako bismo učili u razredu s 25 učenika. Stalno bi netko hodao, šuškao papirima, dizao ruku,  pričao a to je puno podražaja koji nam smetaju.

A sada znate i što radimo kad smo nervozni - lupamo, pričamo glasno kako bismo se opustili i naravno sada mi ometamo vas.

Kako biste i vi i mi mogli što bolje i mirnije  učiti, mi smo u manjem razredu gdje je i manje podražaja koji nam smetaju.

Svatko od nas ima svoje gradivo koje uči i mora usvojiti. To radimo s našom učiteljicom i asistentom. Zašto imamo asistenta?  Za pomoć. Pa zamislite kako bi bilo vašoj učiteljici da istovremeno prepričava priču, pjeva pjesmu i piše na ploču zadatke iz matematike...

Kao i vi učimo stvari koje će nam pomoći da se što lakše pripremimo za situacije u svakodnevnom životu. A naš svakodnevni život činite i vi. Sada kada smo vam se predstavili, nadamo se da ćemo se i družiti u školi.

Pozdravlja vas ekipa iz najmanjeg razreda!