Za mjesec i pol u školu polazi nova generacija učenika. Velika je to promjena u životima djece, roditelja te samih učiteljica. U redu je dati si vremena da dok prilagodba ne postane navika, nova rutina. To će trajati par mjeseci, a možda i više. Nisu sva djeca ista. I to je također u redu. Važno je ponašanje svih nas koji ćemo okruživati dijete dok prolazi proces prilagodbe. Učiteljica će trebati upoznati svako dijete, a svako dijete trebat će upoznati učiteljicu. U razredu će biti i starih i novih prijatelja. Neka poznanstva nastavit će se iz vrtića, ali bit će i novih iskustava. Dosadašnja cjelodnevna igra bit će zamijenjena obvezama. Više nije dovoljan samo boravak u školi, potreban je i rad kod kuće. Taj dio navike neka djeca usvoje brzo, neka ne usvoje uopće.
Veći problem od neusvojenosti radnih navika je kada te iste navike umjesto djeteta obavljaju roditelji, a dijete „skupi“ uspjehe koje nije samo postiglo. Roditelji u dobroj namjeri jednom, dvaput, triput napišu zadaću umjesto djeteta i onda to postane nova navika, dijete je teško odviknuti od navike u kojoj mu je lagodno (kratkoročno). Dugoročno je to velika šteta za dijete. Prvo, dijete će teško radnu naviku steći u kasnijoj dobi, ako nema temelje dok je manje. Pisanjem, vježbanjem čitanja, računanja dijete stječe brzinu, naviku razmišljanja, ispravljanja pogrešaka, kritičkom mišljenju. Sve to dijete gubi radi li roditelj umjesto njega zadaću. Nakon par godina takve rutine, dijete shvati da mu je potrebno previše vremena da bi napisao zadaću (koju da je kontinuirano radio kada je trebao, sada bi mogao odraditi u realnom vremenu) i potpuno prestaje biti zainteresirano za školu. A do tada su se gomilale petice, četvorke i troje (koje nisu bile posljedica djetetova rada). Odjednom, više se taj ritam ne može pratiti, gradivo postaje teže i šire. Odustaje i roditelj. I na kraju se dobije problem da dijete već u petom ili šestom razredu nema volje niti motivacije završiti školu.
Nažalost, ovakve situacije nisu česte. S razlogom je škola organizirana tako da djeca imaju obveze i u školi i poslije škole. Obvezama se dijete može samo na bolje izgrađivati. Neće se dijete pokvariti ako „puno“ uči, pomaže roditeljima, bakama ili djedovima. Nemojte dijete štititi od njegovih obveza, od učenja. Neki roditelji znaju reći „jadno dijete, po cijeli dan samo uči“. Slažem se, nije dobro ako dijete cijeli dan uči, tu postoji onda problem. Ili dijete ne zna kako učiti pa gubi previše vremena ili dijete zapravo uopće ne uči, ali je anksiozno ii zabrinuto i onda sjedi u sobi za knjigom, a misli lutaju na ono što ga muči. Važno je upoznati i poznavati svoje dijete kroz sva razdoblja koja će prolaziti tijekom odrastanja. Važno je pomoći djetetu ako nešto ne zna, ako s nečim ima poteškoću. Ali najvažnije je dati djetetu priliku da se izgradi. Ne pisati zadaće umjesto njega, ne raditi njegove projekte, plakate, likovne radove. Time ne pomažete niti djetetu niti sebi. Pustite dijete da naučiti učiti, nauči pogriješiti. Nauči što voli, a što ne voli, upozna svoje interese. Takvo će dijete znati koju srednju školu želi upisati, s kime se družiti, koju knjigu želi pročitati, koji će film pogledati, kada će reći „da“, kada će reći „ne“. Imat će jasno izražene stavove i kritičko mišljenje. Svako dijete ima pravo učiti i obrazovati se prema svojim sposobnostima i taj dio trebaju poštovati svi koji su dio odgojno-obrazovnog procesa (kako roditelji, tako i učitelji). A suradnjom tih dvaju svjetova, čini se dobro za najvažniji subjekt obrazovanja, a to je dijete.
Marija Filipović, mag. ped.
18.7.2022.
.jpg)
Slavonski Brod
