Osnovna škola "Blaž Tadijanović" Slavonski Brod - Naslovnica - Susret s književnicom Nadom Mihoković-Kumrić

> Naslovnica

Vijesti

Susret s književnicom Nadom Mihoković-Kumrić

Autor: kristina daković, 27. 11. 2011.

Književnica Nada Mihoković-Kumrić posjetila je 4. studenog 2011. godine našu školu. Učenicima četvrtih razreda govorila je o knjizi „Tko vjeruje u rode još“ koja je dijelom autobiografska. Predstavila je i ostale svoje knjige. Otkrila je kada je počela pisati, koji je njen prvi uradak, koliko dugo piše jedan roman i još puno toga. Nakon predstavljanja knjige, druženje je nastavila s našim novinarima u školskoj knjižnici.

Slike pogledajte u Foto-galeriji

Opširnije u nastavku...

Završili ste farmaceutski fakultet. Možete li nam reći kako ste se usprkos tomu odlučili na pisanje knjiga?
Ja sam kao djevojčica htjela biti samo književnica i ništa drugo samo književnica. Ispričala sam što me odvelo na studij farmacije. Upoznala sam jednoga dečka. Zaključili smo da je za naš zajednički život bolja farmacija. Književnosti sam se vratila u zrelijoj dobi, tek s 28 godina.
Kako se zove vaša prva knjiga?
Prva objavljena knjiga bila je „Lastin rep“. Ona je dobila nagradu „Mato Lovrak“ 1995. godine.
Gdje ste našli inspiraciju za pisanje te knjig?
Uvijek me neki lik iz života, neka osoba, neki događaj potakne da pišem o njoj, onda malo da maštam, da mislim pa nekoliko događaja ili karaktera iz života povežem u jedan lik.
Gdje inače pronalazite inspiraciju?
U svakodnevnom životu.
Koji je zapravo posao književnice? Samo pisanje ili nešto više?
E pa nije dosta samo htjeti napisati knjigu. Treba najprije zamisliti ideju, pa razmisliti kako tu ideju realizirati, osmislit poglavlja… Puno se čita, razmišlja, već kad se krene pisati to je završni dio. Potrebno je puno čitati i razmišljati, a ponekada podsvijest radi sama.
Što ste htjeli postat kad ste bili dijete?
Književnica.
Kakva učenica ste bili u osnovnoj i srednjoj školi?
Mala štreberica J , ali štreberica koja nije učila zbog ocjena, nego koja je voljela učiti i znati.
Imate li ljekarnu?
Imam.
Što vam je draže? Raditi u ljekarni ili pisati knjige?
Pa ja sam uspješno pomirila i jedno u drugo i mogu reći da se i jedno i drugo nadopunjuje.
Pričate li koji strani jezik?
Engleski, francuski i ruski pasivno.
Kada ste napisali roman „Tko vjeruje u rode još“ ?
Roman „Tko vjeruje u rode još“ izašao je 1998. godine kao dar mojim kćerima za 18. rođendan. O njemu sam razmišljala još od 1980. kada sam ga pisala u obliku dnevnika dok sam i sama čekala blizankinje. Počela sam ga pisati 1995. godine, a za njega mi je trebalo dosta godina da ga osmislim.
Zašto romani „Lastin rep“ i „Rep, ali ne i lastin“ nisu spojeni u jedan? Koja je glavna razlika?
Nisu mogli biti spojeni zato što je „Lastin rep“ nastao 10 godina prije. Vjerojatno da „Lastin rep“ nije postao lektira i da me učenici nisu počeli pitati što se dogodilo s likovima poslije toga, ja ne bih napisala „Lastin rep“.
U nekim od svojih romana opisali ste djetinjstvo. Što kažete na Vaše djetinjstvo u odnosu na naše današnje?
Ima velike razlike. Mi smo otkrivali prirodu igrajući se i osmišljavali igračke u prirodi. Uglavnom su nam životinje oko nas, cvijeće oko nas i neki primitivni alati bili igra. Mi smo vrlo rado svoje igrače i igre osmišljavali maštom i vlastitim rukama. Nismo toliko gledali televiziju, jer je nije ni bilo i više se slušao radio. Ja ne kažem da je ona danas nešto što nije dobro, ima tu prednost moderna tehnologija. Sve vam je otvoreno, brže se stiže do informacija, ali možda se ipak prebrzo živi.
Koja je zadnja knjiga koju ste napisali?
Zadnja knjiga je „Kroz staklene oči“ koja će izaći sljedeći tjedan za Interliber.
Pročitala sam vašu knjigu „Lastin rep“ . Da ste na mjestu Dunje biste li i Vi čekali svoga muža da dođe kući ili biste za to vrijeme pronašli drugoga?
Ako si primijetila, Dunju i Nikolu povezuje neka veza, ljubav i djeca. Oona je odlučila njega čekati. Ja sam isto osoba koja bi čekala. Ako si primijetila, knjiga je napisala u doba kada su komunikacije bile teške i nemoguće. Bilo je vrlo skupo nekada razgovarati s inozemstvom. Ovdje nije da se tata nije javio i nije da nije pokušao nazvati nekoliko puta, ali postojao je splet okolnosti da se to nije dogodilo. Danas je sasvim neko drugo vrijeme. Treba reći da je ova knjiga izašla 1995. to je bila stvarno teška komunikacija.
Temelji li se knjiga na istinitom događaju ili je sve izmišljeno?
Djelomično se temelji na više likova koji su tako ostali bez tate, tj. kojima se tata nije javljao. Pojedinačni život nekoga lika je vrlo dosadan. Kada pisac spoji nekoliko događaja, nekoliko crtica od više likova iste sudbine, stvori svoj lik, onda je to puno dinamičnije i zanimljivije čitati.
Jeste li posvetili ikada ikome napisanu knjigu?
Posvetila sam jednino Rode svojoj obitelji i ostalim malim znatiželjnicima, to sam na prvoj stranici romana i napisala.
Je li zanimljivo biti pisac za mlade?
Ja to još uvijek uživam raditi, uživam, volim i veseli me.
Imate li što dodati za kraj?
Pa poruka vama: „Ne činite drugima ništa loše, što ne želite da se čini vama“.