Osnovna škola "Blaž Tadijanović" Slavonski Brod

1. Možete li nam reći kada i zašto ste odlučili postati defektolog?

Još dok sam bila dijete voljela sam pomagati drugima i drugačijima. Odrasla sam u ulici u kojoj su živjele obitelji od kojih su neki članovi bili ovisni o heroinu. Fascinirala me borba mladog tijela za životom, apstinencijom od droge, i već tada sam osjetila koliko želim pomoći i sudjelovati u toj borbi dobra i zla.

2.  Što sve obuhvaća vaš posao, odnosno koje su zadaće školskog defektologa?

Školski defektolog pomaže svim učenicima koji imaju neke posebne potrebe (učenje, ponašanje, odrastanje). Brine se o učenicima da što sretnije i bezbolnije prođu kroz osnovnu školu i trudi se ostvariti im što bolje uvjete za sretnije odrastanje.

Moja zadaća, ona u kojoj se najviše trudim, je učiti djecu kako biti uspravni, moralni, etični i humani, kako biti dobar čovjek i pomagati slabijima od sebe.

3.  Volite li svoj posao?

Jako volim svoj posao i toliko ga radim sa srcem, da ponekad nemam osjećaj da mi je posao.

4.  Koji vam je najteži, a koji najdraži dio vašeg posla?

Najteži mi je rad s roditeljima, kako reći roditelju da nešto nije u redu, a ne stvoriti im probleme. Najviše volim raditi preventivne poslove (radionice, razgovori s učenicima).

5. Koji su to učenici s posebnim potrebama?

Svi mi imamo neke posebne potrebe. Voljela bih upoznati čovjeka koji ih nema! Svaka životna dob nosi svoje potrebe. Ne volim ljude, pa tako ni učenike, dijeliti po bilo kojim kriterijima ili kategorizirati na bilo koji način. Svi smo jednaki!

6.  Što učenici rade kada dođu kod Vas?

Učimo, smijemo se, plačemo, povjeravamo se jedni drugima, veselimo se jedni drugima! Mnogi misle da defektolog ima čarobni štapić i učenik će se od defektologa vratiti „kao nov“. Ili, što mi najviše smeta, ako učenik ide defektologu sigurno s njim nešto nije u redu ili je problematičan. To su predrasude!

Često učenici dođu da podijelimo prvo zaljubljivanje pa i prve poljupce, sitnice poput nove odjeće ili frizure... Najsretnija sam ako učenici u meni vide osobu od povjerenja, prijateljski raspoloženu i dobronamjernu.

7. Kako Vam je raditi u našoj školi?

Već sam rekla da često nemam osjećaj da radim, a to je dobar znak!

8.  Kakav Vam je bio prvi dojam o učenicima, učiteljima i školi ovdje?

Prije sam radila na odjelu neuro-psihijatrije u općoj bolnici. Radila sam sa teškim ovisnicima i duševnim bolesnicima. Kada sam došla u školu, sve mi se činilo kao pjesma.

9.  Smatrate li da su se djeca promijenila od kada ste došli u ovu školu do danas?

Djeca se nisu promijenila, nego smo mi odrasli promijenili uvjete njihovog života (računala, Facebook, ne provodimo dovoljno vremena s našom djecom, ne družimo se i ne pričamo dovoljno s njima).

10.  Da li biste promijenili nešto u našoj školi?

Da! Imam osjećaj da smo često gladni pa bi bilo dobro da u školi možemo kupiti nešto fino, zdravo ili jednostavno nešto što najviše volimo. A i neka cedevita, limunada, ledeni čaj ne bi bili višak!

       11.  Što ste željeli postati kada ste bili dijete?

Pjevačica.

12.   Kakva učenica ste bili u osnovnoj školi?

Bila sam odlična učenica.

13.   Koji vam je predmet bio omiljen, a koji niste voljeli?

Omiljeni su mi bili hrvatski jezik i glazbena kultura, a nisam voljela matematiku.

14. Kako bi se opisali u 3 riječi?

To prepuštam učenicima.

15.  Da li posjećujete školsku web-stranicu i kako Vam se sviđa?

Da, odlična je.

16.  Hoćete li pogledati ovaj intervju na web- stranici?

Naravno.

17. Imate li kakav savjet za nas učenike?

Budite ono što jeste, jer se osmijeh ne može odglumiti do kraja!

18.  Želite li još nešto dodati?

Da – pišite više u sandučić povjerenja.