Osnovna škola prof. Filipa Lukasa Kaštel Stari

Vukovar je grad kojeg hrvatski narod još naziva i gradom herojem. Zašto? Zato što je Vukovar grad na granici sa Srbijom i grad koji je braneći našu domovinu zadobio najviše udaraca. Upravo zato često ga ljudi posjećuju. Napokon došao je red i na mene. Idem i ja u Vukovar. Naša škola zajedno s HVIDROM Kaštela organizira put u Vukovar za četvero učenika po razredu u pratnji učiteljica: Sande Matas, Finke Ivanović, Fani Ševo i Nives Vilić.

                        Krenuli smo, pet sati i trideset minuta je. Mašemo i šaljemo poljupce svojim roditeljima. Većina nas djece odspavala je barem pola sata u autobusu. Stajali smo svaka dva sata po dvadeset minuta. Atmosfera je bila odlična. Pričali smo, zafrkavali se i zadirkivali jedni druge. Napokon nakon deset sati vožnje stigli smo u Vukovar. Odmah nakon ručka u Županji otišli smo na Memorijalno groblje. Prolazim kroz visoke borove kao kroz dugi kućni hodnik kojemu nema kraja kada ga moraš detaljno usisati. Odjednom ugledam tisuće i tisuće grobova i križeva. Pitam se čime je ovo zaslužio hrvatski narod, zašto je proživio i još proživljava ovoliko boli. Ne znam hoću i podignuti glavu i ponosno koračati ili ću pognuti glavu i šutjeti. Tako ispunjena tim čudnim osjećajima ponosno sam stajala i očima punim suza promatrala sve oko sebe. Nakon Memorijalnog groblja idemo u muzej Ovčaru. Tamo se na sredini u krug jezivo vrte imena, a okolo na zidu slike ubijenih branitelja na Ovčari. Najmlađi branitelj imao je tek šesnaest godina. Stvari pronađene s braniteljima postavljene su na podu prekrivene staklom, a to su bili: satovi, novčanice, svjedodžbe, sličice Blažene Djevice Marije, svetaca, Isusa, anđela, krunice i sl.  Nakon toga dolazimo do spomenika i palimo svijeće. Pogledam oko sebe i ugledam grmove. Pitam se što ovdje rade grmovi. Srećom s nama je išao hrvatski branitelj koji nam je rekao da je svaki grm jedno pronađeno tijelo. Počinjem se ježiti gledajući sve te spomenike. Nešto me sve više steže u grlu, suze počinju teći same od sebe, ali brzo sam se smirila. Idemo do križa. Prelazimo most preko rijeke Vuke i počinje sniježiti, no snijeg se odmah topi. Križ je jako velik i čudesan.

Nakon napornog dana napokon smo stigli u hostel, ostavili stvari i krenuli na večeru. U hostelu nam je bilo jako lijepo i do kasno u noć izmjenjivali smo doživljaje i zabavljali se. Ujutro nakon doručka šetali smo do vodotornja. Mislim da je vodotoranj odraz hrvatskog naroda. Iako je zadobio najviše udaraca još i danas čvrsto stoji, odupire se vjetrovima i nadgleda svoj grad kako postaje dom mladima koji neće gajiti mržnju prema drugom narodu već se s vremenom zacijeliti svoje rane.

Šetamo do kolone sjećanja. Kamere su posvuda, a kolona kreće. Priključujemo se u tišini, u suosjećanju. Razmišljamo kako je sve to bilo. Sudjelujemo na misi, a nakon mise krećemo na ručak i onda, nažalost, kući.

            Do sada nisam znala što znači i zašto Vukovar zovu gradom herojem, ali sada mogu reći da svi barem jednom tijekom svog života moraju vidjeti i doživjeti Vukovar na svoj način.                       

Ivana Dundić, 6.b