Osnovna škola Juršići

Učenici od 5. do 8. razreda zajedno sa svojim učiteljicama Kristinom Petričević-Čuturilo, Jelenom Benčić, Majom Mišljenović, Svjetlanom Milotić i učiteljem Igorom Buićem krenuli su 17. veljače 2016. godine na izvanučioničku nastavu u Memorijalni centar „Lipa pamti“ u općini Matulji i u Prirodoslovni muzej u Rijeci. Pri povratku smo prošetali Opatijom.

Tematiku Drugog svjetskog rata učenici osmog razreda proširili su na zavičajnu povijest. Spomenuta su stradanja sela Šajini, Bokordići, Juršići, Boškari, Mala Gajana. U siječnju smo kao i svake godine obilježili Dan sjećanja na Holokaust. Posjeta Memorijalnom centru „Lipa pamti“ naše je učenike dirnula i inspirirala da napišu pismo jednom djetetu čije su ime pronašli među stradalima u Lipi. Svi su zaključili da se takva stradanja više nikada ne smiju ponoviti.

Više fotografija pogledajte u FOTOGALERIJI.

Dragi Stanko Simčić,
tvoje je djetinjstvo vjerojatno bilo lijepo. Bio si sretan dječak.
Igrao si se i družio sa svojim prijateljima. A onda je došao rat.
No život se nastavio dalje. Bilo je teško i ružno živjeti, ali nadam se da si i dalje bezbrižno uživao s prijateljima.
Do toga dana kada se desilo uništenje Lipe …
No, ne brini. Zločinci neće proći nekažnjeno. Lipa će se izgraditi i život će se nastaviti.
Ali svih Vas baš nikada neću zaboraviti.
                                                   Antonio Drandić, 8. razred

Draga Bosiljka Iskra,
Rođena si 1943., godinu dana prije tragedije. Bila si jako mala da bi nešto znala. Za vrijeme napada sigurno si bila prestrašena i osjećala da nešto nije u redu.
Bila si u majčinom naručju. Zbog zločinaca nisi mogla nastaviti svoj život u miru i slobodi.
Nisi ni proživjela svoj život, zločinci ti nisu dopustili. Nažalost, nisi jedina kojoj su to napravili.
Ti si jedna od brojnih…
Ne razumijem kako nisu imali milosti pred malom djecom kao što si ti bila.
Ni tebi se to nije trebalo dogoditi. Voljela bih da nisi morala sve to proživjeti i da si mogla u miru i slobodi živjeti svojim dječjim životom.
Uvijek ću se sjećati sela Lipe i tvoga imena na crnom zidu, kućica broj 19 …
                                              Andrea Butković, 8. razred

Dragi Alfredo Ujčić,
U vrijeme tragedije imao si samo četiri godine. Da si danas živ možda bi se i upoznali.
U slobodno vrijeme igram nogomet. Sigurno si i ti igrao nogomet sa svojim prijateljima jer je u Lipi bilo puno djece. Ne razumijem zašto su vam to napravili, nedužnom stanovništvu. 
Bilo bi mi jako drago da smo se upoznali.
                                        Toma Bilić, 8. razred
 

Dragi Adame, moji prijatelji i ja stalno igramo nogomet, družimo se i uživamo u životu, možda bi i ti, da si rođen u neko drugo vrijeme, bio dio naše ekipe …
                                       Fabijan Matijaš, 8. razred
 

Dragi Antune Simčić,
bio sam u posjeti tvome rodnom mjestu Lipi i vidio sam kakva Vam je nepravda nanijeta.
Tužno je kako zbog razmirica ljudi može nastati rat koji će ugroziti živote puno nevinih ljudi.
Ti i tvoji vršnjaci iz sela i diljem svijeta nisu bili krivi i ne zaslužuju takvu nepravdu. 
Strašno je kako zbog netrpeljivosti može nastati takva tragedija kao u Lipi.
Lipljani su sami svojim rukama podigli novo obnovljeno selo. Rat je završio, ali i nakon toga se u svijetu vode ratovi u kojima također stradavaju nevini ljudi. 
Mislim da bi ljudi trebali živjeti mirno i složno u svijetu bez ratova.
                                    Filip Bilić, 8. Razred
 

Draga Bosiljka,
Tužno je da su morali biti tako zlobni, da ti oduzmu mali život. Nisi upoznala svijet. Jednostavno si bila premlada.
Niko nema pravo oduzimati živote- ja imam 14 godina i ne mogu zamisliti da mi netko oduzme život. Nisi ti kriva što se ne ponašaju kao ljudi. Nisi kriva što ne znaju za ljubav.
Nadam se da si na nekom ljepšem mjestu …
    
                                Matea Buršić, 8. Razred
 

Draga Antice Puharić,
Znam da imaš 16 godina. To što ti se dogodilo nije fer. Tebi se djetinjstvo naglo prekinulo, a ja ti ne mogu pomoći, ne mogu pomoći nikome od Vas. Vi ste nam pomogli da se prisjetimo što je bilo i da se ne smije ponoviti, više nikada. Nadam se da ste nas nečem podučili, mene jeste. 
Nažalost, to se moralo dogoditi, netko je trebao umirijeti da bi se dokazalo da je rat loš.  Nadam se da si ponosna na sebe jer ja na tebe jesam!
                                        Leina Pilat, 8. razred