Osnovna škola Ivan Lacković Croata Kalinovac

Svake godine na rođendan Hansa Christiana Andersena, 2. travnja, sjetimo se koliko su knjige za djecu važne u njihovu odrastanju, a kako ljubav prema čitanju treba razvijati od najranije dobi. 

Upravo iz tog razloga datum rođenja ovoga velikog književnika, autora nekih od najljepših svjetskih bajka, proglašen je Međunarodnim danom dječje knjige, koji se obilježava na različite načine u mnogim zemljama svijeta.

Svake godine, jedan poznati književnik piše Poruku djeci svijeta, a ove godine Poruku je napisao slovenski književnik Peter Svetina.

PORUKA DJECI SVIJETA

Glad za riječima

Tamo gdje živim, grmovi postaju zeleni krajem travnja ili početkom svibnja, a onda ih naseljavaju čahure leptira. Prvo izgledaju kao štapići za uho ili lizalice, proždiru list za listom dok grmovi ne budu ogoljeni. Kad se razviju, leptiri lete. Međutim, grmlje nije uništeno. Kad dođe ljeto, ono se svaki put iznova zeleni.

To je kao slika pisca, slika pjesnika.
Pojede ih se, prokrvare svojim pričama i poezijom, a kad završe, odlete, povuku se u knjige i pronađu svoju publiku. Uvijek iznova.

A što se događa s pjesmama i pričama?

Znam dječaka koji je morao na operaciju oka.
Dva tjedna nakon operacije smio je ležati samo na desnoj strani i nakon toga mjesec dana nije smio ništa čitati. Kad je napokon uzeo knjigu nakon mjesec i pol, osjećao se kao da žlicom vadi riječi iz zdjelice. Kao da ih jede. Zapravo ih je i jeo.

A znam i djevojku koja je postala učiteljica.
Rekla mi je: „Djeca kojoj nisu čitali njihovi roditelji, siromašna su.“

Riječi u poeziji i u pričama su hrana. Nije to hrana za tijelo, nije hrana koja vam može napuniti želudac. Ali je hrana za duh i hrana za dušu.

Kad je netko gladan ili žedan, želudac mu se steže i usta postaju suha. On traži nešto za jelo, komad kruha, zdjelu riže ili kukuruza, ribu ili bananu. Gladniji je što više raste, uži postaje njegov fokus, postaje slijep za sve osim za hranu koja bi ga mogla zasititi.
Glad za riječima očituje se drukčije: kao potištenost, nesvjestica, oholost. Ljudi koji pate od ove vrste gladi ne shvaćaju da im duše drhte od hladnoće, da prolaze pored samog sebe, a da to ni ne primijete. Dio njihovog svijeta bježi od njih, a da toga nisu svjesni.
Ova se glad može utažiti pjesmama i pričama.
Ali, ima li nade da oni koji se nikada nisu predali riječim ikad mogu zadovoljiti ovu glad?
Ima.
Dječak čita, gotovo svaki dan.
Djevojčica je odrasla i sada kao učiteljica čita svojim učenicima priče. Svakog petka. Svaki tjedan. Zaboravi li, djeca će je sigurno podsjetiti.

A što je s piscem i pjesnikom?
Kad dođe ljeto, oni će ponovno pozelenjeti.
I opet će ih pojesti njihove priče i pjesme koje će tada odletjeti u svim smjerovima.
Opet i opet.

Povodom Međunarodnog dana dječje knjige poslušajte priču „Vera među knjigama“ književnice i knjižničarke Davorke Premec  na ovom linku:

https://tinyurl.com/utq5yt6

Svake godine na rođendan Hansa Christiana Andersena, 2. travnja, sjetimo se koliko su knjige za djecu važne u njihovu odrastanju, a kako ljubav prema čitanju treba razvijati od najranije dobi. 

Upravo iz tog razloga datum rođenja ovoga velikog književnika, autora nekih od najljepših svjetskih bajka, proglašen je Međunarodnim danom dječje knjige, koji se obilježava na različite načine u mnogim zemljama svijeta.

Svake godine, jedan poznati književnik piše Poruku djeci svijeta, a ove godine Poruku je napisao slovenski književnik Peter Svetina.

PORUKA DJECI SVIJETA

Glad za riječima

Tamo gdje živim, grmovi postaju zeleni krajem travnja ili početkom svibnja, a onda ih naseljavaju čahure leptira. Prvo izgledaju kao štapići za uho ili lizalice, proždiru list za listom dok grmovi ne budu ogoljeni. Kad se razviju, leptiri lete. Međutim, grmlje nije uništeno. Kad dođe ljeto, ono se svaki put iznova zeleni.

To je kao slika pisca, slika pjesnika.
Pojede ih se, prokrvare svojim pričama i poezijom, a kad završe, odlete, povuku se u knjige i pronađu svoju publiku. Uvijek iznova.

A što se događa s pjesmama i pričama?

Znam dječaka koji je morao na operaciju oka.
Dva tjedna nakon operacije smio je ležati samo na desnoj strani i nakon toga mjesec dana nije smio ništa čitati. Kad je napokon uzeo knjigu nakon mjesec i pol, osjećao se kao da žlicom vadi riječi iz zdjelice. Kao da ih jede. Zapravo ih je i jeo.

A znam i djevojku koja je postala učiteljica.
Rekla mi je: „Djeca kojoj nisu čitali njihovi roditelji, siromašna su.“

Riječi u poeziji i u pričama su hrana. Nije to hrana za tijelo, nije hrana koja vam može napuniti želudac. Ali je hrana za duh i hrana za dušu.

Kad je netko gladan ili žedan, želudac mu se steže i usta postaju suha. On traži nešto za jelo, komad kruha, zdjelu riže ili kukuruza, ribu ili bananu. Gladniji je što više raste, uži postaje njegov fokus, postaje slijep za sve osim za hranu koja bi ga mogla zasititi.
Glad za riječima očituje se drukčije: kao potištenost, nesvjestica, oholost. Ljudi koji pate od ove vrste gladi ne shvaćaju da im duše drhte od hladnoće, da prolaze pored samog sebe, a da to ni ne primijete. Dio njihovog svijeta bježi od njih, a da toga nisu svjesni.
Ova se glad može utažiti pjesmama i pričama.
Ali, ima li nade da oni koji se nikada nisu predali riječim ikad mogu zadovoljiti ovu glad?
Ima.
Dječak čita, gotovo svaki dan.
Djevojčica je odrasla i sada kao učiteljica čita svojim učenicima priče. Svakog petka. Svaki tjedan. Zaboravi li, djeca će je sigurno podsjetiti.

A što je s piscem i pjesnikom?
Kad dođe ljeto, oni će ponovno pozelenjeti.
I opet će ih pojesti njihove priče i pjesme koje će tada odletjeti u svim smjerovima.
Opet i opet.

Povodom Međunarodnog dana dječje knjige poslušajte priču „Vera među knjigama“ književnice i knjižničarke Davorke Premec  na ovom linku:

https://tinyurl.com/utq5yt6