Konstruktivizam - učimo stvaralački, kroz socijalnu interakciju!

Za razliku od biheviorističkog i kognitivističkog pristupa u kojima je posebno važna uloga učitelja koji oblikuju proces učenja manipulirajući okolinom, sadržajima, potrebama i mogućnostima pojedinog učenika, u konstruktivističkom pristupu do izražaja dolazi aktivnost samog učenika u njegovu socijalnom kontekstu. Konstruktivizam nije samo nova znanstvena teorija učenja, već je to prije filozofski pristup koji se bavi problemom čovjekovog učenja (Schunk, 2012, str. 23).

Pedagoške implikacije konstruktivističke filozofije ogledaju se u drugačijem razumijevanju procesa učenja: „Kao teorija, konstruktivizam ističe kako učenje nije fenomen koji se svodi na podražaj-reakciju niti pasivni proces usvajanja znanja; umjesto toga, kao adaptivna aktivnost ono zahtijeva stvaranje pojmovne strukture i samoregulaciju kroz refleksiju i apstrakciju. Učenje je aktivan proces stvaranja znanja na koji utječe interakcija i interpretacija novih ideja i događaja“ (Yilmaz, 2008, str. 165). Konstruktivistički usmjerena nastava trebala bi omogućiti što veću samostalnost i aktivnost učenika, poticati njihovo kritičko mišljenje, postavljanje pitanja i uočavanje problema, rasprave, eksperimentiranje, istraživanje i rješavanje životnih problema (Pritchard i Woollard, 2010, str. 45). To znači da učenje više nije moguće svesti na vođenu aktivnost učenika koja se odvija uz pomoć unaprijed pripremljenih materijala kao što su udžbenici, knjige i multimedijski sadržaji, ili izlaganja učitelja, već ono podrazumijeva stalnu socijalnu interakciju između onih koji uče te onih koji im u tome pomažu. Dakle, učenje nije transfer znanja, već se ono događa u odnosima između ljudi i sudjelovanjem u praktičnim aktivnostima. Morphew (2009, str. 418) ističe kako je za konstruktivističko učenje važno osigurati iskustva koja imaju smisla za učenike. Isto je tako važno uvažavati prethodno znanje učenika koje služi kao polazište za nove konstrukcije koje stvaraju sami učenici međusobnom interakcijom i interakcijom s učiteljima.

(Uvod u aktivizam)

Premda konstruktivistička teorija naglasak stavlja na znanje koje učenici sami stvaraju putem suradničkog učenja, u konstruktivistički oblikovanom nastavnom okruženju (Leonard, 2002, str. 37) ona nije usmjerena toliko na stvaranje novih ideja. Međutim, za čovjeka je specifično stvaralaštvo koje izlazi izvan okvira povijesno dosegnute razine kulturne proizvodnje. Učenje koje je utemeljeno na stvaralaštvu svoj pogled usmjerava prema onome što još ne postoji, ali bi moglo postati kao rezultat produktivnog priviđenja i stvaralačkog djelovanja kreativnih pojedinaca i grupa. U okviru konstruktivizma orijentacija na stvaralaštvo svodi se uglavnom na interpretaciju svijeta u kojem oni koji uče participiraju (ne nužno na stvaralački način). Međutim, radi se o tome da se taj svijet izmijeni (Marx, 1989, str. 339).

Aktivizam - Učimo zajedno, baveći se stvarima koje su nam važne, mijenjajući svijet oko sebe!

Aktivističko učenje – učenje usmjereno na promjene

Učenje u kojemu se polazi od promjene svijeta i koje je sastavni dio stvaralaštva teško je objasniti jednim teorijskim pristupom. Naime, postoji više pristupa u kojima se naglasak stavlja na praksu kao povijesno, sustvaralačko djelovanje ljudi udruženih u zajednice autonomnih pojedinaca koji svoju svrhu ne vide samo u prilagodbi postojećim kulturnim obrascima, već u osmišljavanju i stvaranje novih kulturnih dostignuća.

Analizom različitih pristupa učenju koji su utemeljeni na ostvarivanju promjena možemo učiti sljedeće značajke:

• Učenje usmjereno na promjene najčešće se povezuje s učenjem odraslih. Za razliku od djece, odrasli imaju mogućnost odgovornog i legitimnog sudjelovanja u različitim oblicima društvene prakse, pri čemu su rezultati njihova djelovanja društveno relevantni. Dakle, učenje nije priprema ili dodatak praksi, već njezin sastavni dio, odnosno učenje i akcija su međusobno povezani (Revans, 2011). Učenicima treba dati mogućnost da apliciraju naučeno znanje na praktičan način, što se ne mora zadržati unutar razredne domene, već se može realizirati putem terenske nastave i raznih praktičnih akcija ili sudjelovanja u izvannastavnim akcijskim aktivnostima.
• Učenje polazi od životnih problema koji su jedinstveni i važni za specifični društveni kontekst u kojemu ljudi žive i djeluju. Raskorak između postojeće situacije i vizije drugačije i kvalitetnije prakse predstavlja problem. Probleme često biraju i definiraju sami praktičari/učitelji, polazeći od svojih vrijednosti. Interes praktičara/učitelja bi trebalo biti unapređenje postojeće situacije.
• Na temelju utvrđenih problema nastoje se osmisliti i provesti aktivnosti koje bi mogle doprinijeti ostvarivanju suštinskih promjena. Planirane aktivnosti mogu biti preuzete iz literature, upoznate na temelju razmjene iskustava s drugim praktičarima ili mogu nastati kao plod kreativnosti samih praktičara. Za stvaranje kreativnih ideja važna je komunikacija s drugim ljudima. Naime, vrlo rijetko se do uistinu kreativnih rješenja dolazi na temelju samostalnog proučavanja i bavljenja nekim problemom. Za inovaciju je potrebna socijalna interakcija. Dakle, temeljna pretpostavka za učenje koje proizlazi iz procesa ostvarivanje suštinskih promjena u praksi su zajednice učenja. Zajednicu učenja možemo definirati kao grupu dobrovoljno udruženih osoba koje u dužem vremenskom razdoblju (od nekoliko mjeseci do nekoliko godina) komuniciraju svoje vrijednosti, stvaraju zajedničku viziju, surađuju s ciljem unapređivanja prakse i osobnog učenja, kritički promišljaju svoje djelovanje i njegove uvjete. Zajednica učenja, u svojem najosnovnijem obliku je vaš kolektiv, učitelji u školi - povezujući se i izmjenjujući iskustva i znanja, utiremo put stvaralaštvu i novim idejama, koje prenosimo učenicima, usmjeravajući ih na zajednički rad na njima zanimljivim zadacima, projektima. Učinimo nastavu suradničkom, kreativnom, aktivističkom.
• Prilikom ostvarivanja promjena (npr. aktivistička istraživanja), potrebno je da praktičari vode računa o rezultatima svog djelovanja. Kako bi to postigli, oni prikupljaju podatke i traže povratne informacije od korisnika svoje prakse i od svojih kritičkih prijatelja. U svakom slučaju, evaluacija i kritička refleksija sastavni su dio procesa učenja i one se ostvaruju na temelju prikupljenih podataka.
• Ostvarene promjene su suštinske, a to znači da se ne mijenja samo izvedba prakse, već „se mijenja ponašanje, stavovi, a vjerojatno i osobnost učenika“ (C. Rogers, 1969, str. 5). Suštinske promjene posebno su uočljive u akcijskom učenju i akcijskom istraživanju.

Ukratko, dobra organizacija i kvalitetno vođenje pretpostavke su uspješnog preuzimanja uloge učitelja – akcijskog istraživača koja je utemeljena na učenju usmjerenom na promjene. Put do suštinskih promjene nije pravocrtan i jednostavan. On podrazumijeva velik osobni angažman svih sudionika tog procesa.

Izvor: Bognar, B.  (2016.) Teorijska polazišta e-učenja, Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje, 18 (1), 2016., str. 225-256. Preuzeto 19.01.2021. s https://hrcak.srce.hr/file/229424