U našoj je školi ovih dana iznimno veselo i svečano. Naša kolegica, učiteljica, Branka Puškadija slavi velikih 40 godina rada. Posebno smo ponosni i zahvalni što je naša učiteljica provela svih 40 godina svoga rada u našoj školi. Od dana zaposlenja do danas djelatnik je Osnovne škole dr. Mate Demarina što govori o njezinoj posvećenosti i ljubavi prema obrazovanju i radu s djecom. Učiteljice i učitelji imaju važnu ulogu u oblikovanju života mladih ljudi. Svojim ustrajnim radom, učiteljica Branka ostavila je i ostavlja trajni utjecaj na mnoge generacije učenika.
Evo što kaže učiteljica Branka o sebi i svom radu:
“Moje ime je Branka Puškadija. Živim u Medulinu s obitelji. Učiteljica sam u OŠ dr. Mate Demarina. Sretna sam što imam sina Vanju, kćerku Mateu, snahu Darju, unuku Katju i supruga Slavka. Učiteljica sam u OŠ dr. Mate Demarina već četrdeset godina. Počela sam raditi kad mi se rodio sin na zahtjev bivših učiteljica koje su mi postale kolegice. Moje prvo radno mjesto bilo je u Ližnjanu gdje sam radila punih dvadeset i četiri godine. To vrijeme pamtim po prekrasnoj djeci i roditeljima te prijateljstvima s istim koji traju i danas.
Na moj zahtjev, bivši je ravnatelj udovoljio mojoj želji te sam počela raditi u matičnoj školi. Moram priznati da je to za mene bilo neponovljivo iskustvo jer sam iz jedne sredine s manjim brojem učenik došla u veliki razred i školu s mnogo učitelja. Veoma sam se brzo prilagodila novoj sredini i svemu što se od mene zahtjeva.
Biti učiteljica za mene nije zanimanje već poziv zbog toga što nastojim pristupiti svakom učeniku ponaosob uzimajući u obzir svaku njihovu sposobnost, mogućnost, ali i strah i poteškoću. Svaki problem nastojimo rješavati zajedno primjereno učenicima na najbolji mogući način što me posebno veseli jer smo zajedno u tome uspješniji.
Tijekom godina bilo je i perioda u kojem mi je pomogla podrška moje cijele obitelji i vjera u Isusa Krista koja me učila da u svakoj osobi gledam ono pozitivno i tako gradim pozitivno okruženje oko sebe.
Osvrćući se unatrag, moram napomenuti da su mi snagu za rad davali moji učenici, jer ukoliko bi došla tužna u školu, čim bi ušla u razred ista je nestala. Tijekom godina počela sam biti sve veće dijete i učila od njih.
Kao mala djevojčica htjela sam postati liječnica, ali je moj p. tata želio da postanem učiteljica na čemu mu, danas, neizmjerno zahvaljujem jer, čini mi se, ništa drugo više ne bih željela raditi osim posla učitelja gdje imam priliku obrazovati ali i odgajati moralne mlade ljude.
Najveća sreća i postignuće nije u nagradama i plaketama već kad me bivši učenici posjete, prepoznaju na ulici, sjete se rođendana, posjete u maškarama i sl.
Na kraju bih željela reći da sam zahvalna što sam cijeli život radila najljepši posao na svijetu.”
Od srca želimo našoj učiteljici da do kraja svog radnog vijeka ostane vesela, pozitivna i dobri duh našeg kolektiva kao i do sada!
