Osnovna škola Milna Brač

Vukovaru

Na ovome svijetu tada još nisam bila,

nisam se još ni rodila, ali čula sam bezbrojne priče,

u glavi mi tužna slika niče

jer dok još zora sviće

kroz grad se čuje pucanj, jad...

Koliko je junaka poginulo tad...

Ali ljudi, nemojte plakati,

prošle su brojne godine,

već bijelom cvijeću

i vi ostavite svijeću,

nek svjetošću grije,

neka srcu bude toplije.

                           Sara Poklepović, 7.r.

Vukovar

Bio je sunčan dan u mirnom gradiću na Duvanu.

Grad je bio pun ljudi, djece, parkova, cvijeća...

Lišće je polako počelo otpadati sa zelenih grana.

Osjećalo se da dolazi jesen.

Lišća je na granama bilo sve manje...

Djeca se više ne igraju...nema ih...

Tmurne ulice bez smijeha pružale su se Vukovarom.

Kuće bez duše...Parkovi bez cvijeća...

Ruže bez latica, samo sa trnjem...

A nebo...Krilo je sudbinu grada.

Krilo je sudbinu nevinih ljudi. Njihov teški teret.

Samo su veseli dječji snovi bili snivani u mraku...

Danas je drugačije.

Grad kao da izranja iz mrtvog sna.

Nad Vukovaromje sada mirno zvjezdano nebo,

opominje da do one jeseni više nikada ne smije doći.

                                                   Paula Filipić, 8.r.

Pjesma za Vukovar

Vukovar heroj - grad

pretrpio je veliki jad.

Golubica mira

pokazala je hrabrost mušketira.

Razrušen ti si bio,

hrabre Hrvate po svijetu pronosio.

Sve svijeće postat će cvijeće.

Grobovi bijeliu sjećanju

će biti život cijeli.

Uz Dunav stoji grad,

hrabri i ponosni Vukovar.

                       Ante Butorović, 7.r.

Vukovar

Oj, Vukovare, heroju grade,

na tvojoj je zemljibilo mrtvih velikog broja,

na tvomtlu proliveno je krvi,

iz velike žrtve i ljubavi.

Sve su to bili jaki i hrabri borci

i svake godine za njih palimo svijeće u svakoj luci.

I ja ću za njih zapaliti svijeću

jer ovoj našoj zemlji donijeli su sreću.

Ti si dokaz ljudske hrabrosti

jer u tim trenucima nije bilo mjesta slabosti.

Ni u jednom trenutku nisu se predavali

da bismo mi slobodno našom zemljom koračali.

Veliko im HVALA, nikad neće biti zaboravljeni,

a svi ti trenuci ne mogu biti obrisani.

                                      Lara Rakela, 7.r.

Vukovarska pjesma

Vukovare, grade čvrsti,

vojnike od pucanja bole prsti.

Čvrsti su bili

i život izgubili.

Da te spase

i da u tebi cvijeće raste.

Bio si pao,

ali si se uzdigao.

Danas beremo cvijeće

i palimo svijeće.

Za branitelje se molimo,

za tebe pjesme pjevamo.

                  Petar Josipović, 5.r.

Pozdrav Vukovaru

Čujte ljudi

crni, bijeli

čuj me i ti 

svijete cijeli.

Hrvatska je zemlja mala

crveno je bijelo-plava.

U toj zemlji maloj

stoji velik grad.

Stoji kao neba dar

naš VUKOVAR.

Grad RANJENIK,

grad POBJEDNIK.

Pozdrav ti šaljem grade, 

ljubavi i nade.

Živi sada i ti, 

grade veliki.

Zlatno sunce

nek' te grije,

dok te plavi

Dunav mije.

Vjetrovi s mora

nek' ti pozdrav nose.

Svi krajevi Lijepe naše

s tobom se ponose.

Hvala ti od srca,

ponosni naš grade.

Hvala dragom Bogu

što nam tebe dade!

                Lukrecija Nora Trevižan

Crkvu svetog Josipa malu

sjajne zvijezde obasjavaju.

Svjetlost pada po Žalu

dok brodići spavaju.

Ribari u tišini čekaju zoru

love ribe u srebrenom moru.

Ljuljaju se barke male,

mreže su u more pale.

Noću spavaju borovi i kapelice,

dok djevojčica raspleće pletenice.

Ljepotu gleda, hvata je san,

na počinak mora jer sutra je novi dan.

                                                  Gabrijela Banović, 7.r.

Ptice su utihnule.Prva zvijezda blista na obzoru.

Dan još sklapa oči. Noć se tiho šulja.

Kao tiha glazba, negdje iz dubina, propuhuje noćni vjetrić.

Utihnuli su glasovi, sklapaju se vjeđe.

U daljini šumi more i blista na mjesečini. Kaići su ostali sami.

Zvijezde i mjesec sada caruju nebom.

Sve je tiho. Nad mjesto se nadvio mrak. Ponegdje još samo uči poneki đak.

A u kući, tiho. tiho, titra stari kamin.

Zaspao je stari mačak. Nema više svjetla ni tračak.

                                                                     Sara Poklepović, 7.r.

Milnarska noć, kako je lijepa,

šteta što će proć.

Mjesec od gore gleda u more,

sjenama ga šara i oblake para.

Male se brodice na moru ljuljaju

dok im se sjene polako šuljaju.

Stari zvonik tuče ure,

na obližnjoj kući škripe škure.

Lavež pasa odzvanja u noći,

odaje dojam neke moći.

Tako je lijepa, šteta što će proć...

Ali, sutra je novi dan, a sa njim i nova milnarska noć.

                                                                      Frane Košutnik, 7.r.

Nakon dugo vremena i potrošene umorne tinte, koju sam potrošila s namjerom da promijenim svijet, uočila sam da moje korice i sadržaj koji se krije iza njih već dugo spava zimski san. Pisah vam o ljubavi s namjerom da oživim ulice i gradove, ali zamijetila sam da se u njima ništa ne mijenja. Pozivam vas da otjerate prašinu s korica knjige. Ona će vam otvoriti put ka izgubljenoj ljubavi koja se krije duboko u vama, u vrijeme kad ste osjetili prve leptiriće poznate kao simbol ljubavi. Napijte se s izvora mojih tekstova, odlijepite glavu od zemljanih stvari. Prigrlite ono vaše što novac ne poznaje i sjetite se da ste ljudsko biće koje za ljubav i od ljubavi živi. Ne krijete se od ljubavi kao što se pod kišobranom krijete od kiše. Moć same ljubavi je neopisiva. Zamislite koliko bi moćni bili da živite od ljubavi i za ljubav. Zašto da živite zbilju kad možete živjeti snove?  

Sara Domić, 7.razred

Priče, priče, priče. Prate nas od najranijeg djetinjstva i malo tko nije njima fasciniran. Priče su svuda oko nas i svakodnevno ih živimo. Svoje proživljavamo, u tuđe se uživljavamo. Gotovo svakoj priči koju čujemo pridodajemo vlastite emocije i neko osobno značenje. Zato ih tako dobro pamtimo. Osim što nas zabavljaju, priče nas i koječemu poučavaju. Pa krenimo…. pričati priče…u nadi da će nas osnažiti, učiniti poštenijima, svjesnijima i savjesnijima….

U drevnoj je Indiji jedan  čovjek bio osuđen  na smrt. Kada je kazna bila izrečena, bacio se kralju pod noge  i zatražio milost. »Gospodaru, ako mi poštedite život«, rekao je, »u roku od godinu dana naučit ću vašeg konja letjeti.“
»Privremeno si slobodan, ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti presuda će biti izvršena.« reče kralj.

Kada su ga kasnije članovi obitelji zabrinuto pitali kako misli ostvariti svoje obećanje, čovjek je spokojno odgovorio: »Za godinu dana može umrijeti kralj, ili konj, ili ja, a na kraju krajeva, možda taj konj stvarno i poleti!«

Ne budite malodušni. I kada usmeno odgovaraš češće ćeš bolje proći bubneš li bilo što nego ako samo šutiš (ajd, ne baš bilo što…). Svakako, nemoj reći „ne znam“.

Jedna od mnogih poučnih priča iz knjige Jorge Bucaya :"Ispričat ću ti priču"

Kad sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila…..nevjerojatna kombinacija veličine i snage… Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Osim toga, kolac je bio malen komadić drva zabijen jedva nekoliko centimetara u zemlju. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životinja koja je u stanju iščupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi kolca i pobijeći. Što ga onda drži? Zašto ne pobjegne?

Kad mi je bilo pet, šest godina, još sam vjerovao u mudrost odraslih . Pa bih pitao učitelja, oca ili strica za taj misterij sa slonom. Netko od njih mi je objasnio da slon nije pobjegao jer je istreniran. Postavio sam pitanje koje se samo nametalo:“Ako je istreniran, zašto su ga vezali?“ Ne sjećam se da sam dobio ikakav smislen odgovor…..I tako sam vremenom zaboravio na misterij sa slonom. Prije nekoliko godina otkrio sam da je netko bio dovoljno mudar da pronađe odgovor:

Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen!

Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna, tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. Unatoč svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega. Zamislio sam ga kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao, i sljedećeg, i sljedećeg… Sve dok jednog dana, jednoga za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini. Taj golemi, moćni slon kojeg vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik, misli da ne može. Urezala  mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja. Najgore je što nikada više nije ozbiljno preispitao to sjećanje. Nikada, nikada više nije pokušao iskušati svoju snagu.

Nismo li svi mi pomalo poput cirkuskog slona? Hodamo svijetom i životom vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu. Živimo misleći kako ne možemo učiniti gomilu stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili mali, pokušali i nismo uspjeli.

Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovo pokušaš, svim srcem!