Osnovna škola Nikole Tesle

(izvor: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48704)

Ples, umjetnost harmonična pokreta tijela u ritmičkom slijedu; oblik neverbalnog izražavanja i komunikacije. U društveno-kulturnom okružju ima različita simbolička značenja. – Najstarija svjedočanstva o plesu nalaze se na paleolitičkim špiljskim crtežima. Najraniji oblici plesa često su bili magijskoga značaja; u plesnim ritualima plesač je molio bogove da mu podare kišu, bogatiji urod, povećanje plemena i dr. U gotovo svim sačuvanim plemenskim kulturama nalaze se plesovi kao uobličene, ritmizirane sekvence koje se izvode na odabranome mjestu s nakanom da proizvedu osobit dojam na gledatelja. S obzirom na njihovu funkciju, postoji cijeli niz različitih plesova, lovačkih, ratničkih, kultnih, pogrebnih, egzorcističkih i dr., kod kojih plesači često boje lice i tijelo, nose posebnu odjeću i maske. – U mnogim je starim kulturama ples imao značajnu ulogu u obredima i ceremonijama. Plesni motivi na slikarijama i urezanim crtežima u hramovima i grobnicama upućuju na razvijenu plesnu kulturu u starom Egiptu. Uz plesove u čast bogova, bilo je i ritmičkih i lirskih, dvorskih ceremonijalnih, gozbenih i pogrebnih plesova. Postojale su i plesne škole, npr. pri hramu u Memfisu. Ples se spominje i u nekim biblijskim tekstovima, npr. Davidov ples pred zavjetnim kovčegom. Stare indijske knjige o kazalištu(Naṭasūtra) bilježe mnoštvo pojedinosti o plesnim kretnjama i njihovim kombinacijama. U indijskim plesovima posebno su važni karakteristični pokreti ruku i prstiju. Pod utjecajem starih indijskih plesova razvili su se plesovi na Javi, Tajlandu i u Kambodži. Među plesovima drugih azijskih naroda ističu se demonski plesovi lama u Tibetu, egzorcistički plesovi na Ceylonu, ekstatični na Baliju (sanghyang) i obredni plesovi muslimanskih derviša. Konfucijanističko rigorističko shvaćanje života nije pogodovalo razvoju plesa u Kini; popularan je bio »ples na tanjurima«. U Japanu gotovo svako selo ili hram stoljećima čuva svoj posebni ples, poneku pantomimu ili plesnu dramu. Mnogi su plesovi preuzeti iz Kine, Koreje, Indije i drugih zemalja. Ples je i čest motiv japanske mitologije. Stil plesa i njegovo stapanje s drugim umjetnostima (npr. starogrčki ditiramb, prikazivanje koje se sastojalo od pjesme i plesa; orkestika, kor s pantomimičkim plesnim pokretima u starogrčkoj drami) ovisi o drugim kulturnim značajkama nekoga naroda. – U antičkoj Grčkoj ples nije imao samo simboličku i vjersku funkciju nego je bio u tijesnoj vezi s općim shvaćanjem čovjeka i života, u kojem se cijenila tjelesna ljepota i harmoničnost fizičkih aktivnosti. O značenju plesa govori i činjenica da su Grci među svojim muzama imali i predstavnicu plesa, Terpsihoru. Ostatci etrurske umjetnosti, freske i reljefi, svjedoče o razvijenoj plesnoj kulturi u Etruriji. Profesionalni ples razvio se u Rimu, gdje se pantomimom željelo nešto priopćiti, pokazati, objasniti ili objaviti. Rimljani su se plesom najčešće koristili u odgoju djece iz povlaštenih staleža. – Početkom srednjega vijeka Katolička je crkva neko vrijeme tolerirala plesove, prisutne i u crkvenim obredima. Međutim, sa zabranom svetkovanja poganskih običaja od VII. st., ples nestaje iz obreda, s groblja i procesija, a oko 1400. Crkva je branila i svjetovne plesove, smatrajući ih opasnima za moral i gledajući u njima elemente erotike i poganstva. Unatoč crkvenim zabranama, ples se u narodu održao kroz cijeli srednji vijek: pri svetkovanju blagdana, žetve, berbe, svadbe. U doba haranja velikih epidemija kuge Europom, sredinom XIV. st., došlo je do masovnih pojava histeričnih plesnih orgija, osobito u Njemačkoj i Italiji. Temelj društvenih plesova stvoren je u XIV. st., osobito na talijanskim i francuskim dvorovima. Ples je poprimio oblik kruženja i plesanja u paru (danse royale). Iz XV. st. sačuvani su zapisi dvorskih, mirnih i odmjerenih tzv. niskih plesova (basse danse) francusko-burgundskoga podrijetla. Traktati o plesu u Italiji, osim polaganoga (bassa danza), opisuju živahne plesove (saltarello, quadernaria, piva). U renesansi, kada je obnovljeni kult ljepote tijela doveo do oživljavanja društvenih zabavnih plesova, uz dvorske plesove promenadna značaja (passamezzo, pavana, allemande, ronde) plesali su se i življi, tzv. visoki plesovi s poskocima (cascarda, tourdion, espringale, Hupftanz, Hupflaut, gaillarde, courante, gavota, passepied, contredanse, poloneza, quadrilla). Renesansom plesa može se nazvati XVI. st., kada su se plesovi udruživali u parove pa je nakon polagana plesa redovito slijedio brzi (pavana-gagliarda, passamezzo-saltarello i sl.). Značajan je izvor podataka o plesovima XVI. st. »Orchésographie« Jeana Tabourota (objavljeno 1589. pod pseudonimom Thoinot Arbeau). Do sredine XVII. st. najistaknutiji ples u parovima bila je pavana, na koju se nadovezivala brža gagliarda. U prvoj polovici XVII. st. francuski su plesovi bili uzor dvorskim i građanskim krugovima ostalih zemalja; uz mnogobrojne plesove u parovima, uvelike su se plesala i kola, osobito francuski branle. Francuski se društveni ples nakon 1650. više nije izvodio u kolu; plesalo se u otvorenim parovima u koloni. Menuet je bio novi vodeći ples, dok ga kao dvorski ples, jačanjem građanstva, nije ukinula Francuska revolucija. Postali su popularni veliki balovi i plesovi pod maskama. U Parizu je 1662. bila osnovana Académie royale de la danse, iz koje je potekao niz plesnih teoretičara koji su se bavili plesnom tehnikom, notacijom plesnih koraka i koreografijom. Ples je našao novu snažnu afirmaciju kao oblik scenske umjetnosti u dvorskom baletu i plesnim točkama francuske opere. U Engleskoj se u XVII. st. razvio country dance, koji se poslije u Francuskoj u izmijenjenu obliku pretvorio u contredanse. U XIX. st., osim izrazito popularnoga valcera, plesali su se vedri parovni plesovi pristupačni širim građanskim slojevima poput polke, mazurke, galopa, quadrille (četvorke). U XX. st. izvor novih društvenih plesova bile su Sjeverna i Južna Amerika, a među prvima je u Europu stigao tango. Razvoj plesa u XX. st. povezan je s pojavom i razvojem jazza. Nakon I. svjetskog rata u Europu su pristigli plesovi crnačkoga podrijetla cakewalk, twostep, onestep, a zatim i ragtime te njemu srodan fokstrot, shimmy, swing i boogie-woogie, koji je oko 1950. poprimio različita imena: jitterbug, be-bop, rock’n’roll. Ti su plesovi nastali u sjevernoameričkoj industrijskoj civilizaciji, a stvorilo ih je urbanizirano crnačko stanovništvo. Južnoamerički plesovi kreolskih Crnaca strastveniji su: rumba, samba, merengue, kalipso, ča-ča-ča. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. pojavio se, kao odgovor klasičnomu baletu, moderni ples koji dopušta slobodnije pokrete i više osobnog izraza. Razvio se kao pobuna, kao umjetnost revolucionarna i nemirna duha, a odlikuju ga česte promjene u stilu koje donosi gotovo svaki novi naraštaj. Moderni ples u svojem se izričaju bavi sadašnjošću u sociološkom, kulturološkom i političkom smislu te prije svega ljudskim emocijama. Predvodnici su Isadora Duncan, Loie Fuller, Ruth Saint Denis, Rudolf von Laban i Mary Wigman. Značajna imena hrvatskoga modernoga plesa u razdoblju između dvaju svjetskih ratova bila su Alma Jelenska, Fritzi Vall, Mirjana Janeček-Stropnik, Mercedes Goritz-Pavelić, koja je 1932. osnovala Zagrebačku komornu plesnu grupu, i Mia Čorak-Slavenska. Posebno se isticala Ana Maletić. Iz njezine privatne škole u Zagrebu nastali su Studio za suvremeni ples te Škola za ritmiku i ples, koja je 1954. dobila državni status i iz koje je potekao niz velikih hrvatskih plesača i koreografa. Milana Broš, potekla iz klasične škole, osnovala je 1962. Eksperimentalnu grupu slobodnog plesa (poslije Komorni ansambl slobodnog plesa, KASP), a Lela Gluhak-Buneta pokrenula je 1970. Zagrebački plesni ansambl (ZPA). Nada Kokotović prva je postavljala koreodrame. Postmodernističkim pristupom plesu ističu se Tihana Škrinjarić, Vera Maletić, Vlasta Kaurić, Zaga Živković-Prijić, Mirjana Preis, Desanka Virant, Branka Kolar, Jasminka Neufeld-Imrović, Suzana Sliva, Katja Šimunić-Jocić, Ksenija Zec, Mare Sesardić, Nives Šimatović, Ljiljana Zagorac, Vesna Mimica, Iva Nerina Gattin i dr. Neke od njih pokreću i osnivaju nove plesne skupine. Godine 1984. pokrenut je Tjedan suvremenog plesa, koji ugošćuje mnogobrojne hrvatske i svjetske ansamble i autore, a ubraja se među vodeće u Europi. Hrvatsku amatersku plesnu scenu organizacijski okuplja Hrvatski sabor kulture. Međunarodni odbor za ples ustanovio je 1982. Međunarodni dan plesa (29. travnja) sa svrhom promicanja plesne umjetnosti, koji se od 1999. obilježava i u Hrvatskoj.