Jednoga jutra na sat Hrvatskoga jezika u učionicu 3. razreda OŠ Stjepana Cvrkovića teta spremačica je donijela tajnovito pismo naslovljeno upravo na 3.a razred i njihovu učiteljicu Ivanu Gačić. Nestrpljivo su otvorili pismo i jedva čekali pročitati što piše. Iznenađen je bio i pripravnik Dario (učiteljica mu nije
otkrila da je ona smislila ovu malu avanturu).

„Dragi prijatelji iz 3.a, znamo…“ započela je čitati učiteljica. Da skratimo, pišu kako vole lektiru i šegrta Hlapića te da su ih jako rastužili Mrkonjini postupci prema njemu. Trebaju pomoć upravo 3.a da omekšaju njegovo hladno srce i tako ovaj svijet učine boljim. Ali kako??? U parovima treba napisati i poslati pisma na neke adrese. Kome? Pa onima s kojima se „druže“ u školi ovih dana: prof. Baltazaru, sijaču sreće, majstorici, šegrtima, sv. Nikoli, učiteljici…
Raspravljalo se, smišljalo, dogovaralo, ispitivalo učiteljicu i Darija, ali pisma su do kraja sata bila gotova.

Učiteljica Ivana je tog trenutka bila potpuno sigurna da se njen tečaj na Cipru „isplatio“ jer je upravo tamo naučila kako izgraditi pozitivno okruženje u učionici te kako kod učenika izazvati preuzimanje odgovornosti za svijet oko sebe. Naziv našeg projekta “Uspjeh je veći kad učimo u sreći” danas je potpuno opravdao svoj naziv. A pisma? I pisma su ispunila svoju zadaću i sigurna sam da će pronaći put do onih koji će učiniti ovaj svijet barem malo boljim…