Prije nekoliko godina, na paraolimpijskim igrama u Seattlu, bilo je 9 atletičara, svi s mentalnim i fizičkim oštećenjima, spremnih na startnoj liniji od 100 metara. Na pucanj pištolja započelo je natjecanje, ne šprintom, ali kod svih sa željom da stignu do cilja i pobjede.

Dok su trčali, jedan je dečkić posrnuo, pao, nekoliko se puta prevrnuo i počeo plakati. Ostalih osam trkača čulo je dječakov plač. Usporili su i okrenuli se. Zaustavili su se i vratili nazad. SVI!

Jedna djevojčica s Downovim sindromom sjela je pored njega i počela ga ljubiti govoreći: Je li ti sada bolje? Nakon toga su ga podigli i sva devetorica su zagrljeni odšetali do cilja.

Svi su na stadionu ustali sa svojih mjesta i nekoliko minuta od srca pljeskali. Ljudi, koji su bili tamo, još uvijek pričaju o tome...
Zašto?
Jer ipak znamo da najvažnija stvar u životu, za nas same, ide dalje od pobjede.
U ovom životu je veoma važno pomagati drugima da pobijede - iako to ponekad znači usporiti ili promijeniti naš vlastiti trk...