Osnovna škola Sokolovac

Ruksak (pun) kulture je umjetničko-edukativni program namijenjen vrtićima, osnovnim i srednjim školama vezan uz umjetnost i kulturu, a provode  ga stručnjaci, odnosno autori različitih umjetničkih praksi. Predložene radionice i programi trebaju pokrivati područje izvedbenih umjetnosti, likovnu umjetnost, filmsku umjetnost, književnost i kulturnu baštinu.

Naša je škola imala tu sreću da nas izaberu za provedbu jednog od ponuđenih područja. Svi učenici od 5.-8.razreda odslušali su predavanje gospodina Stjepana Večkovića,  predsjednika Centra za tradicijska glazbala Hrvatske. Osim prekrasnog predavanja, učenici su imali prilike i čuti nekolicinu glazbala kao što su: diplica, gajde, mih, hercegovački mih, dalmatinski mih, šurle, sopile, jedinka, dvojnice, roženice, ljerica. Nakon predavanja, 30-ak učenika se okušalo i u izradi diplica od bambusove trstike. (slike možete pogledati u našoj galeriji)

Cilj Ruksaka je uspostaviti doticaj umjetnika s djecom i učenicima kako bi se djeca tijekom školovanja upoznala sa svim vrstama umjetnosti te razvijala kreativnost i stjecala samopouzdanje te slobodu izražavanja vlastitoga identiteta. Osim toga, ovaj će projekt omogućiti da kulturni sadržaji djeci dođu u školu i tako im postanu dostupniji.

                                                                                                          NNS

Hrvatska tradicijska glazbala

Jednom davno, dok su na zemlji još živjeli divovi, hodao je neki čovjek obalom Rijeke. Bio je sam. Samo se vjetar poigravao oko njegovih ramena, zalijećući se povremeno među stabljike trstike koja je rasla uz obalu. Odjednom je začuo čudan zvuk, drugačiji od svih koje je do tada čuo. Tišina, pa opet zvuk. Tišina … pa opet. Svakim naletom vjetra začuo bi se zvuk koji je prestajao kako bi vjetar slabio. Čovjek se približio trstici, ne bi li otkrio kakav se to stvor glasa na tako čudan način. Nije vidio ništa, samo je jedna šuplja i napukla stabljika trstike stršala drugačije od ostalih. Vjetar je ponovno puhnuo, trstika je zatitrala i zvuk se opet začuo. Čovjeku srce zaigra od veselja, uzme slomljenu trstiku i puhne … Od tada više nikada nije bio sam.

Bilo je to davno, jako davno, još tamo negdje u praskozorje ljudskoga roda, ali to druženje između vjetra, trstike i čovjeka traje do dana današnjega.

Tako počinje moja priča. Prije davnih dvadesetak godina nisam ni slutio da će mi prastara, gotovo zaboravljena glazbala, postati životna preokupacija. Do tada nisam ni čuo, a još manje vidio, niti jedno od ovih glazbala koja ću vam sada prezentirati. Nisam ni znao da postoje, a sada ih izrađujem, sviram, pišem o njima, pokušavam ih vratiti u “život” i ne mogu zamisliti svoj život bez njih. Zahvaljujući njima proputovao sam gotovo cijeli svijet, vidio prekrasne krajeve, upoznao puno dobrih ljudi, i još više, zavirio sam duboko u ljudsku prošlost, kroz naraštaje onih “čudaka” koji su uvijek živjeli negdje na granici između vidljivog i nevidljivog svijeta i koji su tisućama godina, s koljena na koljeno, prenosili ova glazbala do dana današnjega.

Premda je danas drugačije vrijeme i drugačiji svijet, vjerujem da i dan danas, negdje duboko u šumi, vile zaigraju kada netko zasvira gajde, dvojnice ili barem diplicu.

Stjepan Večković

preuzeto sa www.gajde.com