Osnovna škola Suhopolje

Naši učenici o Vukovaru

Vodotoranj ponosno stoji

U   Vukovaru  ljude  broji

Kada  vidi  svoje  heroje

Odmah  mu  suza  radosnica  krene

Više  se  ne  boji

A u svome srcu

Radosno  ih nosi

Dubravko i Gabriel Mandić PŠ Levinovac

Vukovar lijep grad.

U srcu mom ćeš biti.

Kada se krv prolila ,bila je tuga.

O ti si dobar,vjerujem u tebe ja.

A ti samo nježan budi.

Rat je bio jak i snažan.

Luka Nikić 4.b Podrućna škola Cabuna

MOJA DOMOVINA 

Moja domovina morsku vodu pije, 

moja domovina svakakve zgode krije. 

 Ja svoju domovinu od svega najviše volim,

a da ne bude ratom razorena Boga molim. 

Moja domovina more i ravnice ima,

 ima i gora i divim se njima svima. 

Moja domovina u jesen lišće nema, 

jer tada se već hladna zima sprema.

 U mojoj domovini narodne nošnje su se nosile,

a kosama oštrim mnoge trave kosile.

 Moja domovina je raj,

 i njoj nikada neće biti kraj.

Marko Šamec, 4. razred PŠ Borova

MOJ POSJET VUKOVARU

PRIJE DVIJE GODINE IŠLA SAM U VUKOVAR. JAKO SAM SE VESELILA ŠTO ĆU GA POSJETITI.KADA SMO DOŠLI DO  VELIKOG TENKA  SAZNALA SAM DA SE TO ZOVE GROBLJE TENKOVA, A PRVI PUTA SAM GA VIDJELA UŽIVO.BIO JE JAKO VELIK.HTJELA SAM ĆUTI JOŠ PUNO TOGA O TENKOVIMA I JEDVA SAM ČEKALA DA VIDIMO JOŠ NEKIH DRUGIH STVARI.

KRENILI SMO DALJE I DOŠLI DO VODOTORNJA.OSIJEĆALA SAM SE JAKO RADOZNALO.BILA SAM JAKO SRETNA.SLIKALA SAM SE POKRAJ VODOTORNJA.PROLAZILA SAM POKRAJ BOLNICE,ALI TATA JE REKAO DA SAM JOŠ PREMALA DA BI IŠLA UNUTRA. KADA SMO DOŠLI NA GROBLJU  OSIJEĆALA SAM SE TUŽNO KADA SAM VIDJELA JAKO PUNO BIJELIH KRIŽEVA. IŠLA SAM U TRI MUZEJA TAMO JE BILO SVAŠTA O RATU,TATA MI JE PRIČAO O RATU JER JE I ON BIO TAMO. U PAMČENJU ĆE MI OSTATI JEDNA TAMNA SOBA S PUNO IMENA. TAKO JE PROLAZIO DAN I BILA SAM POSPANA I POMALO TUŽNA JER SAM VIDJELA ŠTO SU NAŠI RATNICI PROŽIVJELI. VRATILI SMO SE KUĆI.TADA JE BILO JAKO KASNO.JAKO SAM BRZO ZASPALA,I TAKO JE DOŠAO NOVI DAN. 

MAGDALENA ZUBIĆ, 2.R PŠ CABUNA

VUKOVAR

  Te davne 1991. godine, pao je jedan od po meni najljepših gradova u Lijepoj našoj.

  Toga dana cijeli život Vukovaraca preokrenuo se naopako. Neprijateljska vojska ušla je u bolnicu. Iz nje je izvela sve pacijente, ranjenike te civile koji su se u njoj skrivali. Žene i djeca išli su na jednu stranu, dok su muškarce slali na drugu i neprimjetno ih stavljali u autobuse koji vode ravno na Ovčaru. Među njima i njega- Sinišu Glavaševića. Siniša je bio spiker na hrvatskom radio Vukovaru, ali za te duge ratne godine bio je ratni izvjestitelj. Gotovo iz sata u sat slao je izvještaje iz svoga rodnog Vukovara. Žene i djecu naknadno su stavili u autobuse i odveli put Zagreba. Vjerujem da je Vukovarcima u tom trenu bilo grozno. Nisu znali gdje su im sinovi, očevi, muževi... U Vukovaru je tih dana bilo strašno. Sve više ljudi je stradavalo, sve više ih je dolazilo u vukovarsku bolnicu. Na koju je isto tako padalo puno bombi. Mislim da je najteže bilo majkama sa malom djecom koje su na onoj hladnoći, morale stajati vani sa njima u naručju. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo djeci koja su tada bila mojih godina, a ostajala bez bližnjih. Neke od ljudi još uvijek se traži. Na neki način mi je i drago što to sve nisam proživjela. Kako god zamišljala to sve nikada si ne mogu složiti neku pozitivnu sliku u glavi. Uvijek su to neka polja po kojima se skrivaju ljudi, kolone ljudi koje izlaze iz grada i bježe, beživotna tijela na cestama, ljudi u uniformama sa puškama u rukama i još mnoge druge. Kada se o tome priča uvijek su mi emocije pomiješane. Osjećam tugu zbog svega što se desilo, ali i duboko u sebi sreću jer vjerujem da se tako što više neće dogoditi. Jedno pitanje mi se uvijek vrti po glavi- Zašto? Zašto baš Hrvatska, zašto baš Vukovar? Mislim da sam još i premala da bi shvatila neke stvari, ali nadam se da ću s godinama uspjeti. U te četiri godine ne samo Vukovarci već i ljudi diljem Hrvatske svašta su proživjeli. Vukovar se obnovio u još ljepši grad nego što je bio. Ljudi se jesu promijenili, ali su se naučili živjeti s tim bolom u sebi.

Koliko god im bilo teško, mislim da su iz svega toga izašli puno jači nego što su bili. A ako se pitate za Sinišu, njega su pronašli 1997. godine na dnu masovne grobnice na Ovčari.

Antonela Takač   8.c

Klara Butka 4.r - klinki i pogledaj rad