AKCIJA „KNJIGE I SPORT“
Vladimir Vujnović i Mirza Džomba u školskoj knjižnici
Suvremena školska knjižnica trebala bi, uz svoju temeljnu ulogu i standardne zadaće, raznim akcijama pomicati granice i pronalaziti neke nove alate zahvaljujući kojima bi svojim malim korisnicima postajala što dražom i zanimljivijom. U školici „Sveti Matej“ to tradicionalno činimo u Mjesecu hrvatske knjige, kada spajamo (samo) naizgled nespojivo - knjige i sport!
Riječ je o akciji kojom spajamo obilježavanje Hrvatskog olimpijskog dana i Mjeseca hrvatske knjige. Sama ideja druženja s poznatim hrvatskim sportašima, članovima Hrvatskoga kluba olimpijaca, potekla je od Vali Božić, nastavnice TZK-e u našoj školi, koja je i glavni organizator druženja. Akcija Knjiga i sport proteklih godina je u školsku knjižnicu dovela brojne olimpijce, trenere i sportske novinare: košarkaša Aramisa Naglića, rukometaše Alvara Načinovića i Valtera Matoševića, paraolimpijku Milku Milinković, nogometnog trenera Miroslava Ćiru Blaževića te novinara Orlanda Rivettija.
18. listopada 2016. u goste su nam došli Vladimir Vujnović, istaknuti rukometni sudac i novinar te proslavljeni riječki olimpijac Mirza Džomba. Dočekalo ih je gromoglasnim pljeskom stotinjak malih sportaša i knjigoljubaca, naoružanih velikim brojem zanimljivih pitanja o njihovim uspješnim karijerama.
Pravi užitak bio je slušati Vladimira Vujnovića kako nam prepričava svoj životni put. U svijetu rukometa bio je 50 godina, od toga 45 kao aktivni sudac, poznat po svojoj strogoći. Sudio je i na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, kada je Hrvatska uzela zlatnu medalju. Bio je proglašen najboljim sucem svijeta, a devet je puta bio najbolji rukometni sudac u Hrvatskoj. Proglašen je počasnim građaninom nekoliko gradova i vlasnik je velikog broja priznanja vezanih uz sport i novinarstvo. „Uz Državnu nagradu za sport "Franjo Bučar", najdraža nagrada mi je orden Reda Danice Hrvatske s likom Franje Bučara, kojeg mi je 2011. godine uručio Ivo Josipović, tadašnji predsjednik Republike Hrvatske“, kazao nam je naš gost.
Vladimir Vujnović je do sada napisao pet knjiga, a našoj je knjižnici u znak sjećanja na ovaj susret poklonio dvadesetak primjeraka knjige "50 godina rukometa u Rijeci" te knjige "4 rukometna asa" i "Ambasador sa zviždaljkom". Poklonio nam je i pregršt dobrih savjeta! „U životu si trebate postaviti velike ciljeve, dajte si veliki zadatak! Morate željeti u nečemu biti najbolji, bilo da je to matematika, rukomet ili nešto treće. Treba imati ideju i upustiti se u avanturu, ali bez truda, bez napora i bez učenja nema napretka! I ljubav je bitna, morate voljeti ono što radite“.
Mirza Džomba je druženje s gomilom znatiželjnih klinaca započeo osobnom istinitom pričom o pravoj upornosti. Šest puta je s različitim klubovima igrao finale Lige prvaka i tek je taj posljednji, šesti put osvojio prestižnu nagradu. Ta upornost u kombinaciji s talentom i marljivim radom donijela mu 2004. godine, kao članu Hrvatske rukometne reprezentacije, najvišu Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar". Osim toga, s hrvatskom rukometnom reprezentacijom, za koju je odigrao 173 utakmica i postigao 667 golova, osvojio je zlata na Svjetskom prvenstvu 2003. u Portugalu i Olimpijskim igrama 2004. u Ateni te srebro na Svjetskom prvenstvu 2005. u Tunisu. Za olimpijsko zlato Džomba kaže da je kruna njegove karijere, nagrada za sav trud i odricanja tijekom godina treniranja. „To je fenomenalan osjećaj i veliko zadovoljstvo koje se ne zaboravlja jer evo i sad tu s vama pričam o tome. Ali ne treba zaboraviti da je rukomet momčadski sport i za sve nagrade koje sam dobio moram zahvaliti svojoj ekipi i suigračima, naročito suigračima iz reprezentacije“, skromno je naš gost prokomentirao svoje sportske uspjehe.
Naravno da smo se tijekom druženja s gostima dotakli i pitanja najdraže školske lektire pa smo tako saznali da se Džombi u djetinjstvu najviše svidjela Kušanova knjiga „Koko u Parizu“. Vujnović je odmah priznao da je oduvijek volio čitati te da i danas mnogo čita, čime je potvrdio da je pravi gost za „našu kuću“! J „Najdraža knjiga iz djetinjstva mi je Snjeguljica i sedam patuljaka jer govori o vrijednosti rada, a pošten rad je bitan!“, poučio je naše mališane za kraj.
Ovogodišnji susret sa sportašima koji su dio vrhunskog hrvatskog sporta ponovno je našim učenicima bio prilika za proširiti interese i naučiti nešto novo. Kući su otišli zadovoljni i puni novih spoznaja. Neki će možda početi trenirati rukomet, neki će se uhvatiti pisanja knjiga, a ono što je najbitnije - većina će se s guštom ponovno vratiti u svoju lijepu, plavu školsku knjižnicu!
Druženje s Vladimirom Vujnovićem i Mirzom Džombom u knjižnici OŠ „Sveti Matej“ medijski su popratili: RiTv, Novi list, Glasnik Općine Viškovo i sportski portal SportCom.hr. Fotografije je izradio Vladimir Sušanj.
Fotogalerija Video zapis RiTV-a
KNJIŽEVNI SUSRET S BOJANOM MEANDŽIJA
Mjesec hrvatske knjige pravo je vrijeme za druženje s piscima! U našu lijepu školsku knjižnicu, direktno s Međunarodnog sajma knjiga u Frankfurtu, došla je 26. listopada 2016. suvremena hrvatska spisateljica Bojana Meandžija. Pred stotinjak učenika osmih razreda predstavila je autobiografski roman pod naslovom „Trči! Ne čekaj me...“, koji je napisala sa šesnaest godina u vlažnim prostorijama atomskog skloništa za vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj, u njenom rodnom Karlovcu.
Osmaši u pratnji Tatjane Makovac, profesorice hrvatskoga jezika i književnosti te Ive Gržinčić Aurer, profesorice povijesti, gošću su dočekali velikim pljeskom. Josip Crnić, ravnatelj škole, uputio je Bojani tople riječi dobrodošlice, a školska knjižničarka Jasminka Bertović Pupić poklonila joj je za uspomenu na današnji dan nova izdanja školskih listova „Tratinčica“ i „Matej – bilten Mladih knjižničara“.
Bojana je roman predstavila vodeći nas kroz svoje djetinjstvo pričom, dok su se iza nje na velikom platnu izmjenjivale slike njenog odrastanja i zvukovi ratnog Karlovca. Saznali smo da je prve rečenice romana zapisivala u sitnim, noćnim satima na drvenim letvicama drvarnice dok su tišinu narušavale detonacije granata. Ti zapisi na letvicama stoje tamo i dan danas.
„Knjigu sam počela pisati jedne noći kada se strahovito pucalo i granate su nemilosrdno padale po gradu. Pogođena je i naša zgrada i požar se sve više širio. Dim je počeo ulaziti u atomsko sklonište. Zaista sam mislila da je to naš kraj i kroz glavu mi je prošla misao: uzmi olovku, ostavi trag, ako zaista ne preživimo da jednog dana – za 10, 20 godina, kad netko uđe u to isto sklonište, može saznati kako su tu živjele dvije sestre, Bojana i Marija. Da sazna kako je ovdje bilo neko dijete, neka djeca koja nisu uspjela proživjeti svoje djetinjstvo. I tako sam zapisala na zidu poručicu koja stoji i dan danas. To je zapravo bio početak moje knjige, a od tih mojih crtica nastao je jedan veliki sastavak od 230 stranica“, ispričala nam je Bojana.
„Trči! Ne čekaj me...“ je roman o djevojčici kojoj je rat oduzeo svu bezbrižnost djetinjstva. Umjesto igre, proslava rođendana, prvih ljubavi i poziva na ples tu je višegodišnji boravak u skloništu, a tu su i granate, suze, neizvjesnost i strah. To ukradeno djetinjstvo opisano je očima djevojčice pa je zato roman izrazito blizak tinejdžerima, njihovom rječniku i pogledima na život.
U trenutku kada je započeo rat u Karlovcu, naša je književna gošća imala iste godine kao i mnogobrojni učenici u publici. Govoreći o svome romanu, a zapravo o svome odrastanju, Bojana je druženje s učenicima prožela duhovitošću, suptilno ih potičući na kritičko promišljanje današnjih vrijednosti. U to se savršeno uklapa priča o rođendanskim bombonima:
„4.10.1991. trebala sam proslaviti trinaesti rođendan. Bila sam uzbuđena i sretna jer je to bio moj dan. Ujedno, tog je dana bio i prvi, najveći napad na Karlovac. Nastava je počela u 13 i 30, prvi sat je bila povijest. Pripremila sam slatkiše za svoje prijatelje u razredu i veselila se kako ću ih podijeliti pod velikim odmorom. Svega 20 minuta nakon početka sata počelo je bombardiranje. Granate su padale posvuda. Nadam se da i vi danas dijelite bombone za rođendan!“
Predstavljajući knjigu, autorica je naglasila da u životu svakog pojedinca veliku ulogu ima obitelj. Njezina obitelj bila je jača od metaka i granata, bila je utočište koje joj je dalo potrebnu snagu u trenutku kada se sve raspadalo.
U romanu se također spominje zajedništvo, kao i određene životne vrijednosti koje danas tako brzo i lako zaboravljamo i zanemarujemo. Bez obzira na sve nedaće i strahote koje rat donosi sa sobom, Bojana nas uči da često u ovom okrutnom svijetu ima i ljudi koji znaju pružiti ruku kad je to najpotrebnije.
Znakovito je da, bez obzira na ukradeno djetinjstvo, Bojana u sebi ne nosi mržnju i ne osuđuje. Pišući knjigu o odrastanju u ratom razorenom Karlovcu, napisala je djeci primjeren antiratni roman s jasnom porukom odraslima: ne uništavajte nam djetinjstvo sivilom razaranja!
Bio je to vrlo emotivan književni susret u kojem su se u jednakoj mjeri ispreplitali i smijeh i suze. Naša je gošća na najbolji mogući način pružila primjer osmašima kako zajedno možemo izgraditi svijet u kojem su dobrota, praštanje, pažnja, toplina srca, obitelj i ljubav najznačajnije životne vrijednosti.
Do nekog novog druženja s Bojanom, koja osmijehom dočekuje svaki novi dan, u školskoj knjižnici možete posuditi njezin roman „Trči! Ne čekaj me...“!
FOTOGRAFIJE JE IZRADIO VLADIMIR SUŠANJ.
Jasminka Bertović Pupić, prof.,
školska knjižničarka
« Listopad 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 |
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |