Osnovna škola Visoka Split

Bojan Glavašević, sin Siniše Glavaševića - preneseno sa stranica www.tportal.hr

Pozdrav. Zovem se Bojan Glavašević, i moj tekst stoji ovdje jer je moj tata prije 20 godina radio neke stvari zbog kojih su ga ljudi kasnije prozvali ratnim herojem.

Preporuka pročitati!

Klik na opširnije

Rođen sam u Vukovaru prije 27 godina, završio sam Privatnu klasičnu gimnaziju, a nešto kasnije lingvistiku i sociologiju. Volim Ramonese, Jethro Tull i Bulgakova - tek toliko, da imate neke osnovne informacije o meni. Živim u Zagrebu, imam najbolju suprugu na svijetu i sina od godinu i pol koji će, ako budem imao sreće, pokupiti najbolje i od mame i od tate. Prije nekoliko dana nazvao me novinar tportala i pitao da li bih želio napisati tekst o situaciji u Vukovaru 20 godina nakon rata, a ja sam pristao.

Iskreno, nekako se nadam da ste do sada napravili neku matematiku u glavama i zapitali se: 'Što ovaj balavac može reći o ratu i o životu u Vukovaru?'. Nadam se tome jer bi to bilo vrlo zdravorazumski - iz Vukovara sam otišao par dana prije nego su pale prve granate na Namu, a u Zagrebu živim od 1991. godine - drugim riječima, niti sam doživio rata niti života u poslijeratnom Vukovaru. U biti, jedino što me sa svim tim povezuje činjenica je da mi je tata netko za koga ste, ovisno o tome koliko godina imate, možda čuli.

Neću vas lagati, u pravu ste. Neću se pretvarati da znam kako je bilo u Vukovaru za vrijeme rata, niti kako izgleda vukovarska svakodnevica 20 godina poslije. Umjesto toga, htio bih vam ponuditi nešto što možda ima jednu drugačiju vrijednost - mišljenje izvana.
 

Bojan Glavašević

Ono što ćete čitati u redovima koji slijede moje je mišljenje. Ono nema ambiciju autoriteta - ne trebate se uhvatiti za njega i reći da sam u pravu iz kojih god razloga, dapače; bilo bi mi draže da ga u sebi pokušate osporiti, dokazati i sebi i meni da nisam u pravu.

To kažem zato što mislim da stvari u Vukovaru nisu dobre. No krenimo ispočetka.

U Vukovar sam prvi put nakon rata došao 2001. godine, 19. studenog, s prijateljem Igorom Sarnavkom. Njemu je bio rođendan (koji datum, ha?), a bila je i godišnjica pada (oslobođenja?) grada. Moja kuća je tada još uvijek bila gomila spaljenog kamenja posutog čahurama (sjećam se da sam se zapitao čijih). U dnevnoj sobi, koja je svojevremeno bila centar mojeg svijeta, bila je gomila otpada na vrhu koje je bio bačen, pazite sad, čamac. Spavali smo kod teta Johane, naše susjede koja se vratila nedugo nakon reintegracije. Igor i ja smo oko deset navečer otišli u šetnju. Vukovar je bio grad duhova. Nije bilo žive duše vani, a javna rasvjeta je upadljivo nedostajala na mnogim mjestima. Hodali smo kroz ruševine mojeg djetinjstva dok nismo došli do Dunava. Nije bilo daška vjetra, ni mjesečine. Noć je bila vedra, i zvijezde su se odražavale u rijeci. Imao sam 17 godina i vratio sam se kući. Bio sam uvjeren da je to početak vraćanja stvari na njihovo prirodno mjesto - za par godina, Vukovar će postati mjesto na koje ću se moći vratiti i, kao što je moj tata napisao, početi ulagati u budućnost.

Deset godina je prošlo od te noći. Ruševine su raščišćene, mnoge i obnovljene, ljudi su se vratili, javna rasvjeta je posvuda (ima je čak i previše za moj ukus), a Vukovar još uvijek nije postao mjesto u koje bih se želio vratiti. Dvadeset godina nakon rata, Vukovar izgleda ljepše (iako, budimo realni, to i nije bilo osobito teško za postići) ali mislim da nije dobro mjesto za život. Zašto? Zato što se nisu dogodile one stvari koje su bile ključne za, opet ću citirati tatu, nekakav dobar početak.
 

U borbi za oslobođenje Hrvatske, svi su čekali Vukovar. Svi su čekali naredbu da Vukovar vratimo na isti način na koji je oduzet - oružjem. Nakon Okučana i Knina, Vukovar je trebao biti krunski dragulj hrvatske borbe za povratak otuđenog. I on se nije dogodio. Naredba nikad nije stigla. Dvije godine nakon Oluje, Vukovar je mirno reintegriran. Nije bilo slavodobitnog ulaska u grad tenkovima i oklopnim vozilima, dečki i cure u uniformama nisu ginuli i bili ranjavani. Nije bilo velike pobjede izvojevane oružjem. Umjesto toga, par potpisa i - opa - Vukovar je zaspao u Krajini, a probudio se u Hrvatskoj. Umjesto očekivane katarze, dogodila se birokracija. Nemojte me krivo shvatiti, mislim da je svaki život izgubljen u ovom prokletom ratu bio jedan život previše. Ali treba to reći jasno i glasno, činjenica da Vukovar nije vraćen oružjem izazvala je osjećaj nezadovoljstva kod mnogih. To nezadovoljstvo ostavilo je trag koji se još uvijek osjeća, jer mnogi povratnici nemaju osjećaj da je pravda zadovoljena.

Kada su se prognanici počeli vraćati, dočekali su ih bivši prijeratni susjedi, ali i jako puno ljudi koji su se doselili nakon okupacije. Malo je reći da je situacija bila čudna. Kako komunicirati s ljudima koji su izabrali krivu stranu? A s reintegracijom došli su i političari (domaći i strani) i počeli pričati o pomirenju, i to na takav način kao da je riječ o dječjoj svađi i sad trebamo reći 'mir mir mir, nitko nije kriv' i nastaviti se družiti. Suluda ideja, dakako, jer, eto, tu je Ovčara, i to nije dječja svađa. Komunikacija sa Srbima nije dolazila u obzir. I tako je Vukovar postao podijeljeni grad: oni koji su ostali i oni koji su se vratili počeli su živjeti odvojenim životima, koji se dodiruju samo u najnužnijim od situacija.

Treba razumjeti i jedne i druge. Ako ne znate što je vaš susjed radio za vrijeme rata, ne želite se izložiti riziku da komunicirate sa zločincem. A isto tako, ako ne znaš je li tvoj susjed povratnik netko tko bi najradije pobio i tebe i tvoju obitelj, bolje se maknuti s puta. Nakon toga je logika jasna: treba razdvojiti život u svim segmentima, od vrtića do posla. Postoji i naziv za to, segregacija. Neki kažu da je dobra, neki da je loša. Ja mislim da je to samo vrlo profinjen alat za izbjegavanje suočavanja s traumom.
 

I sada dolazimo do onog bitnog. Suočavanje s traumom u Vukovaru nije se dogodilo jer je to jedna ružna stvar. Svi bismo trebali biti politički korektni i paziti da se netko ne nađe uvrijeđenim, a nema lijepog načina da se objasni činjenica da je bio rat i da su ljudi ubijeni. To je posao koji bi trebale obaviti institucije, država. Da bi suočavanje s traumom bilo uspješno mora se individualizirati krivnja za zločine koji su počinjeni. Moramo znati imena ljudi koji su ubijali nedužne, dokazati njihovu krivnju i kazniti ih. Ako se to ne dogodi, zločin se mistificira i ostavlja se prostor za nestručne interpretacije. A nestručne interpretacije imaju tendenciju postajati stereotipima. 'Svi Srbi su četnici', 'Svi Hrvati su ustaše' i tome slično. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi se prenose s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije.

Djeca nisu i ne mogu biti kriva za zločine svojih roditelja, isto kao što jedan narod u cjelini ne može biti kriv za zločine nekih njegovih pripadnika. Čovjek je prije svega živo biće, koje pati kada ga se mlati čeličnim šipkama, i koje umire kada se u njega ispali rafal iz automatskog oružja. Potpuno je svejedno gdje je rođen, je li govorio 'mleko' ili 'mlijeko' i pripadnikom kojeg naroda se smatrao. Kada ga bacite u masovnu grobnicu, on ostaje lišen svega osim pripadnosti ljudskom rodu. Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno je s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s 'naše' i 'njihove' strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života.

U toj priči postoji jedan veliki problem, a to su političari. Ljudi koji se jako vole pokazati u Vukovaru svake godine oko godišnjice, govoriti velike riječi, biti plemeniti i suosjećajni za medije i svoje biračko tijelo, a nakon toga potpuno zaboraviti na Vukovar. Dogodine.

Političari već 20 godina Vukovar i Vukovarce etiketiraju kao žrtve. Govore o Vukovaru jedino kao o problemu. Nema greške, Vukovar i Vukovarci jesu žrtve - ali prije 20 godina. To je skoro četvrtina stoljeća, ljudi moji. Ne mislite li da bi se nakon toliko vremena trebalo početi čuti neke lijepe vijesti? Reći neke pozitivne stvari?

Bit ću iskren: budućnost Vukovara ne može se graditi na mimohodima i paljenjima svijeća, nego na novim radnim mjestima, funkcionalnoj javnoj upravi i kvalitetnom, za sve jednakom obrazovanju. Vukovar treba prestati etiketirati kao žrtvu, i početi razmišljati kako da rješavamo probleme koje ljudi imaju u svakodnevnom životu. Kada se Vukovarci maknu iz pozicije žrtve i počnu razmišljati kako da poprave situaciju u sredini u kojoj žive, dogodit će se pomaci.

Moj tata je znao reći da je naša zemlja takva da kad bi u nju bacio dugme, izrastao bi ti kaput. I to je živa istina. Vukovar je nekad bio pojam uspješne zajednice, u svakom smislu. Potencijal je tu, čeka na realizaciju. Oni koji ga trebaju realizirati su Vukovarci, uz potporu svih ljudi dobre volje.

Dvadeset godina kasnije, Vukovar još uvijek nije mjesto gdje bih volio odgajati svoje dijete, ali zbilja bih volio da to postane. Mojih sedam godina djetinjstva bile su veličanstvene, i nikakav rat ne može mi uništiti tu uspomenu. Problemi s kojima se Vukovar suočava proizlaze iz konkretnih razloga, i neće nestati ako zažmirimo i pretvaramo se da nisu tu.

Treba širom otvoriti oči i uhvatiti se s njima u koštac. Neće biti lako, ali ako se potrudimo, možda će netko za neku buduću okruglu godišnjicu djeljivu s pet ili deset moći napisati kako je ponosan na to kamo je Vukovar stigao. Možda će moći reći 'Siniša bi bio sretan da ovo vidi.'