S velikom radošću i nestrpljenjem iščekivali smo susret s književnicom Bojanom Meandžija koja nam je predstavila svoj autobiografski roman Trči! Ne čekaj me. Znali smo već otprije da je počela pisati kao trinaestogodišnja djevojčica početkom Domovinskog rata u skloništu svojega nebodera, u rodnome Karlovcu.

Sastavak je napisan, pretočen u roman, a djevojčica „veća od rata“, kako kaže književnik Božidar Prosenjak u predgovoru njezine knjige, našla se pred nama i uspjela plijeniti našu pažnju punih sat vremena. I sami smo se kasnije čudili kako se na zvuk školskog zvona nitko od nas nije osvrnuo. Posebnom bojom glasa, zanimljivim iznošenjem svojih sjećanja, čitanjem ulomaka i uključivanjem nas samih u svijet rata koji je prekinuo mirno odrastanje ne samo nje nego i sve djece diljem Hrvatske, uspjela nam je približiti i prenijeti na nas dio proživljenih osjećaja djevojčice koja je odjednom morala postati odrasla.

U znak zahvalnosti i sjećanja na ovaj književni susret Bojani smo uručili prigodan dar i pripremili pano s radovima bivših osmaša koji su tada poželjeli da se ovaj roman nađe na popisu lektirnih djela. Njihova se želja ostvarila, a mi jedva čekamo da se knjiga nađe i u našim rukama.

Sa susreta smo izlazili s ponosom u srcu, ponekom suzom u oku te obogaćeni mnogim lijepim mislima koje nam je Bojana uputila jer, kako joj je naša Edina Seferagić,7.c napisala: “Potakli ste me da budem zahvalna na svemu.“