Osnovna škola Žnjan-Pazdigrad

" Čini se kako su još jučer nesigurnim korakom prvi put ušli u prostorije nove škole s golemim torbama na leđima, strahom u očima i srcem u petama. Tako mali, a tako veliki.

Prošetavajući se širokim hodnicima, osvrtali su se oko sebe i promatrali zapanjujuće zdanje nove građevine, potpuno nesvjesni činjenice da je budućnost već ispisala brojne događaje rezervirane za njih koji će se odvijati među tim zidovima narednih osam godina. Prve ljubavi, snažna prijateljstva, uspjehe i razočarenja, uspone i padove, krupne suze i glasan smijeh... (nastavak pod opširnije)

Ovo je bila prva od osam i premda im je bilo rečeno da je škola lijepa, učitelji dragi, a prijatelji veseli, zalogaj je bio velik. Nije uvijek sve bilo lijepo, drago i veselo. Povremeno je bilo teško, zamorno pa čak i strašno, no to ih nije obeshrabrilo. Smijeh je redovito zamijenio suze, radost tugu, a dobri prijatelji su uvijek bili spremni pružiti ruku podrške. Mali klinci pustili su korijenje u novoj okolini i nadogradili razna znanja. Pritom ne mislimo samo na 30 slova abecede i zbrajanje do 20. Uvještili su oni i neke puno vrjednije vještine od tih  - kako ne činiti razliku među djecom, kako uočiti prijatelja u nevolji, kako prihvatiti djecu drugačiju od njih samih, kako pomoći, kako ljubiti, kako voljeti. Znanja koja će ponavljati i nadograđivati iz godine u godinu, u teoriji i u praksi – tu na školskim hodnicima.

Nismo se ni okrenuli, a zazvonilo je zvono koje doziva  ljetnu bezbrižnost, sol na koži i miris borovine. Mali klinci su još jednom stavili svoje teške torbe na leđa i krenuli u suprotnom smjeru na zasluženi odmor. Ruku pod ruku sa svojim parom, gledajući se u oči i smijući se iz srca.

Grlati i vedri. Umorni i sretni.

Tako mali, a tako veliki. "

Petra Slišković