Učenici 4. razreda OŠ dr. Branimira Markovića koji pohađaju dodatnu nastavu iz engleskog jezika vrijedno su nastavili raditi na projektu i u travnju. Osnivačice projekta razmišljale su o tome koje bi aktivnosti vezane uz pojam drva djeca mogla provesti od kuće te došle na ideju da svaki učenik odabere svoje najdraže drvo iz neposrednog okoliša, opiše zašto mu je baš to drvo najdraže i fotografira se s njim.

Pa je tako Borni Tadeju najdraže stablo mlada kruška koju je zasadio zajedno sa svojim djedom, a Jani Vančini jedan veliki hrast koji njoj i njezinim prijateljima služi kao kuća za igru. Katja Kauzlarić voli šljivu iz svog dvorišta na kojoj se može sjediti i relaksirati, a ujesen uživa i u njenim sočnim plodovima. Stoljetni hrast iz djedovog dvorišta na čijim se granama voli ljuljati najdraže je drvo Dorotee Stepić, dok Sabini Pongereiter njeno drvo šljive služi kao inspiracija za rast. Tonka Šćuka također ima svoje posebno drvo lješnjaka koje je staro isto koliko i ona, naime, njen djed posadio ga je kad se rodila. Nika Kolenc najviše voli drvo jabuke pored kuće zato što joj svake godine daje svježe i sočne plodove, dok je Leona Šimunović odabrala obližnje drvo bazge od njenih cvjetova i bobica sprema fini i zdravi sirup.

Komunicirajući na daljinu s učenicima i roditeljima, spontano se razvila svijest o tome kako i mi odrasli imamo svoje najdraže drvo. Pa je pala odluka da i roditelje malo uključimo u projekt i da nam otkriju nešto o sebi za što možda nismo ni znali. Tako se Sabinina mama Tamara Pongereiter prisjetila svoje stare slavonske trešnje ispod koje se s društvom nalazila na zidiću, a u proljeće častila ukusnim krupnim tamno-crvenim plodovima. Bornina mama Kristina Tadej odabrala je staru jabuku pored koje je uživala u svim fazama svog života: kao beba igrala se na dekici ispod jabuke, kao djevojčica ljuljala se na ljuljački pričvršćenoj na jabuku, a kad je još malo narasla, počela se penjati i vješati po njenim granama. Nikina mama Loren Kolenc nije imala drva blizu kuće, no zato je često s društvom odlazila na igru u obližnji školski voćnjak i penjala se na drvo šljive koje ih je svake godine častilo ukusnim ljubičastim voćem. Doroteina mama Monika Bajt Stepić prisjetila se svoje lipe koja joj je bila naslonjena na kuću i čiji je cvijet sušila i od njega kuhala fini čaj. Nažalost, lipe više nema, ali sačuvan je njezin stari panj na kojem se još uvijek rado odmara. Katjina mama Nataša Možgon Kauzlarić također se igrala u voćnjaku škole na jednom njoj posebnom drvu koje se i dan danas tamo nalazi.

Kroz ovu aktivnost projekta, djeca su osvijestila svoju ljubav prema drvu i koliko im baš to jedno drvo znači dok su se svi roditelji složili kako su se kroz razmišljanje o drvu rado vratili u vesele i bezbrižne dane djetinjstva.

Više slika u fotogaleriji!