Osnovna škola Breznički Hum

     Predavanje je započelo predstavljanjem gosta koji je ušao u našu školu u invalidskim kolicima. Već to potresno je djelovalo na učenike. Ispričao im je da mu se prije 25 godina, kad je imamo samo 17, dogodila teška prometna nesreća. Ipak, vjera u Boga pomogla mu je da počne živjeti bez poroka. Kutiju cigareta zamijenio je Biblijom. Kako kaže: „Nije problem u cigaretama, drogi i alkoholu, već je problem u nama. Problem je što mladi obično žele nešto što drugi imaju jer misle da je to bolje, zanimljivije. A nije, vjerujte mi!“

Ovo je njegova priča, bez cenzure i uljepšavanja.

„Bila je normalna subotnja večer i frend i ja smo izašli van na motoru. Bili smo na tulumu gdje smo se napili i bezazleno krenuli dalje. Nisam računao da će mi to biti zadnja vožnja na motoru. Nakon dva tjedna probudiosam sam se u bolnici iz polukome. U bolnici sam proveo četiri mjeseca, nisam se mogao kretati, zaradio sam dekubitus i jedino što me držalo bile su riječi doktora da me poslije liječenja šalje u toplice i da ću prohodati ako budem dovoljno vježbao. U toplicama sam proveo sedam mjeseci i svu energiju i vrijeme ulagao sam u vježbanje i oporavak. No, pomaka nije bilo.

Kući sam se vratio u invalidskim kolicima. I ne možeš vjerovati što sve trebaš naučiti. Od toga kako otvoriti vrata, kako se sagnuti jer sam izgubio trbušnjake, do toga da trebam paziti da ne opečem noge na radijator. Trebao sam se prilagoditi na jedan potpuno novi način života i morao sam početi razmišljati o stvarima o kojima prije nisam trebao razmišljati. A imao sam samo 17 godina!

Roditelji su mi bili ogromna podrška i ne želim ni razmišljati kako je njima bilo. Iako sam veseljak i optimist, te sam dane loše podnosio. Bilo je brutalno; tipa budiš se svaki dan u pomokrenim gaćama i ne osjećaš ništa od prsa na dolje. Postaješ svjestan da najvjerojatnije nikada nećeš moći imati djecu. Shvatiš da te ljudi drugačije gledaju i da te žale. Misle da, ako si u kolicima, ne možeš imati kvalitetan život. No to, naravno, nije točno.

Nakon godinu dana što sam proveo kod kuće i nekako se pomirio s tim kolicima, opet sam počeo izlaziti. Znao sam hrpetinu ljudi i sa svima sam bio super, a upoznao sam i jednu novu ekipu. Počeli smo brijati po partijima i tamo je bilo vrh, dođeš u kolicima, svi te vole i nitko te ne gleda drugačije zbog tvojeg invaliditeta.

Prije nesreće sam jako volio čagati i ti partiji su mi bili super. Moja ekipa bi divljala po deset sati, a ja bih sjedio pored njih u kolicima. Onda smo malo pomalo počeli i s drogom. Nakon tri godine takvog života, osjećao sam konstantan nemir. Kao horor film bez kraja i bez pauze. Bila je to posljedica života kakvog sam vodio i sve sam dublje tonuo u to. Na kraju sam s dvadeset i tri godine postao psihički bolesnik u invalidskim kolicima.

Shvatio sam da ne mogu više tako dalje

Dane sam počeo sve više provoditi u kvartovskom parkiću i u tom jadu počeo sam razmišljati. Život me išamarao i shvatio sam da ne mogu više tako živjeti. Mislio sam kako sam super krenuo, završio školu, bavio se sportom i kroz nekoliko godina završio mentalno i fizički skršen. Izvana sam možda i izgledao OK, ali iznutra sam vrištao.

Kroz parkić su često prolazila tri dečka. Bili su naši vršnjaci i djelovali su nam čudno. Bili su drukčiji, molili su se Bogu, nisu spavali s curama, ali mi smo ih nekako poštovali. Tu i tamo bi se zaustavili pored naše klupice i započeli razgovor. Počeli su dolaziti sve češće, donijeli bi kokice, pričali s nama i molili se Bogu. Nisam prije bio vjernik, ali sam im rekao da se možemo moliti, iako ja u to ne vjerujem.

Kako sam ostavio stari život iza sebe

S vremenom smo postali prijatelji, a danas mi je jedan od njih među najbližim ljudima u životu. Sjećam se trenutka kad sam gledao jednog od njih i pomislio ‘Čekaj malo, pa ja imam više para od njega, imam bolji auto, imam, nazovi, bolje ime u kvartu od njega, a on djeluje puno sretnije od mene’.

I tada sam se dublje zapitao. Prihvatio sam neke njegove savjete, puno mi je pričao o Isusu. Počeo sam čitati i prakticirati Novi zavjet i razgovarati s Bogom svojim riječima. Počeo sam se više družiti s njima i krenuo sam na Biblijske sastanke.

Tamo sam se nanovo rodio, potpuno ozdravio od psihičke bolesti i došao k sebi. Ne govorim o sakramentima, Crkvi i onome što ljudi danas misle kada spomeneš riječ vjera, već sam osobno upoznao Isusa. Droga, alkohol i partiji su ubrzo i bez puno muke otpali. Počeo sam drugačije gledati na svijet i život mi je konačno postao ispunjen i smislen."

Danas po školama mladima pričam svoju priču

Danas više uopće ne pije i ne puši, no još uvijek se druži s nekim starim prijateljima, ali im pokušava pomoći i odvratiti ih od poroka, no ne uspijeva mu. Otkad je počeo vjerovati, život mu je ljepši, više nije zavidan.

"Prije dvanaest godina osjetio sam poziv odozgo i preko udruge Stijena koja pomaže ovisnicima, krenuo sam u osnovne i srednje škole mladima pričati svoju životnu priču. Držim im predavanja pod nazivom „Kako reći ne?“, o štetnosti droge, posljedicama i smislenom životu. I uglavnom super reagiraju.

Imao sam priliku održati predavanja u Americi i u Africi po školama i to je krenulo potpuno spontano, kada sam jedne godine pratio frendicu na njezino vjenčanje u Keniju. Iduće godine sam s grupom Amerikanaca otišao u misiju po Keniji gdje sam bio mehaničar za invalidska kolica. Pomagao sam siromašnoj ekipi prilagoditi kolica prema njihovim potrebama.

Danas radim kao grafički i web dizajner. Nakon što sam nastradao odustao sam od posla terenskog fotografa i uz posao u foto-studiju kod staraca, prebacio se na kompjuter i počeo učiti te vještine. I to mi je bila jako dobra odluka jer od toga danas živim. Trenutno radim i na projektu Motivacija.hr u sklopu kojeg mladima i roditeljima pomažemo savjetima i razgovorima, ako se nađu u nekom problemu.“

Predavanje je inicirala i organizirala razrednica 8. r. Ana Skuhala.

Tekst i fotografije: Novinarska grupa, 8. r.