Osnovna škola Bukovac Zagreb

„Draga Ana,

moje ime je Tina Bakula i pišem ti ovo pismo da nisi sama. Čula sam o tebi u školi, slušala sam profesore kako pričaju o tebi i pročitala sam tvoj dnevnik.

…U dnevniku sam saznala da si imala četrnaest godina kada si ga počela pisati. Imala si puno prijatelja i  pohađala si židovsku školu.

…U vrijeme skrivanja svoje si osjećaje i događanja zapisivala u dnevnik. Iz njega sam saznala da ti je najdraža osoba bio tvoj otac Otto.

…Neki dijelovi dnevnika su me se osobito dojmili. Bila si zaljubljena u dečka starijega od sebe, ali ti nisi odustajala.Svidjelo mi se kako si opisala sklonište jer sam ga mogla predočiti.

Ana, divim ti se jer si bila hrabra. Ne mogu vjerovati da si to sve proživjela.“

„Draga Ana,

prije dva tjedna sam s roditeljima posjetila prijatelje. S kćeri naših prijatelja otišla sam na tavan gdje smo pronašle staru bilježnicu. Bio je to tvoj dnevnik.

Od tada ne prestajem misliti na tvoj dnevnik. Ja sam djevojčica koja ima isto godina kao i ti kada si se morala skrivati sa svojim roditeljima kako biste sačuvali svoje živote.

Ja idem u školu, imam puno prijatelja, bezbrižna sam i sretna. Ne mogu razumjeti ljude koji mrze druge samo zato što pripadaju nekom drugom narodu ili rasi, vjeri…

Tvoj dnevnik je nešto najtužnije što sam pročitala. Dvije godine si se morala skrivati, živjeti u strahu, a ništa loše nisi napravila. Bila si samo djevojčica, vesela i iskrena, koja je htjela sretno djetinjstvo.

Ne mogu zamisliti kako si provodila dane u kojima se ništa ne događa. Te beskrajne sate u kojima si pisala dnevnik pretvarajući listove papira u svoj svijet u kojem makar na trenutak možeš pobjeći od neizvjesnosti i straha. Ne mogu zamisliti kako je živjeti u mraku i tišini, nečujno, kao da ne postojiš. Takav život nitko ne zaslužuje. Takve stvari se ne bi smjele događati. Svi smo isti i svi zaslužujemo jednako odrastati.

Draga Ana, ti si najhrabrije djevojčica za koju znam. Moja želja je da tvoja priča bude posljednja tužna priča koja se dogodila jer sva djeca ovoga svijeta zaslužuju svjetlo i boje.“

Ivona Alibegović

„Draga Ana,

moje ime je Lara Heim i imam četrnaest godina. Za tebe sam čula i prije nego što smo u školi obilježavali Dan sjećanja na holokaust, znam što si prošla i kakvo ti je bilo djetinjstvo. Srećom, iza tebe je ostao tvoj dnevnik koji mi se jako svidio.

Mogla si postati novinarka ili književnica kako si i željela.

Čitajući dnevnik, upoznala sam tebe i tvoju obitelj. Ja isto imam sestru s kojom se ponekad svađam, ali je ipak volim.

Divim ti se što si dvije godine uspjela preživjeti u zatvorenom prostoru s ljudima koji ti nisu bili dragi. Ostala si normalna bez prijatelja, zabave, bez hrane i u tišini.

Najviše me se dojmilo to što si optimistična, imaš nadu i vjeruješ da će sutra biti bolje. Nisam sigurna da bih ja izdržala toliko u strahu za vlastiti život.

Teško mi je vjerovati da su tebe i ostale Židove proganjali samo zato što si  bila druge vjere i da su vas zato smatrali „neljudima“.

Na početku dnevnika bila si bezbrižna djevojčica, a kasnije si počela dublje razmišljati, bila si zrelija i samostalnija. Drago mi je što si u sebi pronašla još jednu Anu, nježniju, topliju i ranjiviju koja se dugo skrivala ispod površine one čvrste, bezbrižne i pomalo drske Ane.

Ne znam gdje se sada nalaziš, ali znam da ćeš zauvijek ostati u našim sjećanjima.

Nataša Gaščić Đurkan, prof.