Osnovna škola Bukovac Zagreb

„Draga Ana,

ja sam Ana Dujmović iz Zagreba i pišem ti pismo jer sam nedavno pročitala tvoj dnevnik. Moj razred dobio je zadatak da za lektiru pročita tvoj dnevnik i tako sam saznala o tebi i tvojoj obitelji.

U svom si dnevniku podrobno opisala svoj život i boravak u skloništu. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo teško živjeti u tako skučenom prostoru. Žao mi je što si živjela u strahu da će nacista otkriti vaše sklonište i odvesti tebe i tvoju obitelj u logor. Vjerujem da ti je bilo teško što nisi mogla ići u školu i družiti se sa svojim vršnjacima. osobito me se dojmila tvoja upornost da svaki dan pišeš dnevnik. Svidjelo mi se što su vam prijatelji donosili hranu, novine i knjige te druge stvari. Bez obzira na prijetnje nacista, oni su vam i dalje pomagali. Divim se tvojoj strpljivosti i smatram da ne bih mogla izdražti toliko vremena u skloništu.

Zahvaljujem ti što si vodila dnevnik i na taj nečin mene i ostale ljude upoznala sa strahotama rata i nepravdama koje su nanesene Židovima. Tvoj dnevnik će nas uvijek podsjećati na tebe i tvoj narod. Nadam se da ćemo izvući pouku i da se nešto slično više nikada neće ponoviti.

Hvala ti na svemu,

tvoja Ana

Draga Ana!

Možda se pitaš tko sam ja i zašto ti pišem ovo pismo. Ja sma Lea, imam 13 godina i živim u Zagrebu. Nedavno sam pročitala tvoj dnevnik i jako me se dojmio. Bilo mi ga je lako za čitati jer smo slične po starosti.

Saznala sam dosta o tebi i o tvojoj obitelji s kojom si se, drago mi je zbog toga, makar na kraju zbližila.  Otac ti se čini kao pametna i smirena osoba što je baš bilo ono što ti je trebalo s obzirom na to da se često nisi slagala s majkom i sestrom.

Ti mi se činiš kao zanimljiva osoba s kojom bi se rado družila i satima pričala. Kad razmišljam o tome što si proživjela, osjećam mržnju prema čovječanstvu koje ti je nanijelo toliko muke i nije ti omogućilo normalan život. Nidanas ljudi nemaju mira. Iz Sirije odlaze ljudi koji su tamo živjeli cijeli život. Sirijska djeca umjesto normalnoga djetinjstva sada gladuju. Možda i među njima postoji neka Ana koja piše dnevnik i navodi svoja razmišljanja. Možda i ona mrzi ljude zbog kojih je u tom položaju. Možda ta Ana, također, shvati kako mržnjom neće ništa postići i odluči se izboriti za svoje ciljeve. No, vatimo se na tvoju priču. zamislila sam bezbrižnu djevojčicu koja ide u školu i druži se s prijateljicama. Jednog dana saznaje da je Židov netko tko nije cijenjen u društvu i mora se odvojiti od drugih ljudi. Upravo ta djevojčica je Židovka. U njezinu kuću uskoro dolazi poziv za njezinu sestru u kojem se navodi da mora otići, vjerojatno zauvijek. netom poslije cijela obitelj donosi odluku o odlaskuu skrovište. kada napokon dođu tamo, prilagošavaju taj prostor najviše što mogu jer su svjesni da će dugo morati boraviti tamo. Da stvar bude još složenija, taj mali prosto četveročlana obitelj je moraladijeliti s još jednom obitelji. Živjeti u tako malom prostoru  je naporno i dosadno jer se ukućani ne slažu. Ta djevojčica uskoro postaje djevojka, naglo i iznenada. Zbog malog prostora…zbog ljudi u  njemu…ja ne znam kako big izdržala ono što si ti morala prolaziti cijelo to vrijeme. Sigurna sam da bi mi bilo teško.

Draga Ana, drago mi je što si nekad hodala Zemljom i što si potaknula barem jedan dio svijeta da ne ponovi taj strašni događa. Hvala ti!

Tvoja Lea Stanarević