Život i mašta

Svake godine u našoj školi održava se književni susret s ponajboljim piscima naše lektire. Ove godine, 6. listopada, organiziran je susret s književnikom Mirom Gavranom.
Miro Gavran jedan je od najpopularnijih i najpoznatijih književnika u Hrvatskoj. Dobitnik je mnogih književnih nagrada kako u Hrvatskoj, tako i u velikim europskim državama.

Učenici su se ozbiljno pripremili za taj susret: čitali su knjige, pretraživali internet, izrađivali plakate. Svi su bili znatiželjni i zainteresirani. Nakon susreta zamolili smo ga za intervju.

Koja Vam je bila najdraža knjiga u djetinjstvu?
Ja sam odabrao pisce koje sam volio, a kad bih morao odabrati jednu knjigu odabrao bih knjigu Junaci Pavlove ulice. Pisce koje sam volio su bili: Mark Twain, Ivan Kušan, Carl Mayn, Mato Lovrak i Ferenc Molnar.

Koja Vam je glavna inspiracija pri pisanju knjiga?
Život i mašta.

Što mislite o sadašnjim lektirama?
Ima dobrih knjiga u lektiri. Ima i loših. Ja sam o lektirama drugačije mislio sve dok moj sin nije krenuo u osnovnu i srednju školu. Ja sam volio sve čitati; lektire i stripove, a moj sin bio je skloniji slikarstvu; nego lektiri i književnosti. Kad sam vidio kako se mučio s nekim knjigama, onda sam tek shvatio koliko krivih knjiga se nalazi u lektiri. U lektiri ima mnogo knjiga i pisaca koji su stavljeni u krivi razred. Po mom mišljenju smisao lektire nije da učenici osnovne i srednje škole prođu cijelu povijest književnosti, nego da postanu dobri čitatelji, da razviju svoju maštu i da nauče čitati, a, na žalost, lektira se radi tako da sva povijesna razdoblja moraju pročitati, što je nemoguće i to mnoge tjera od čitanja.

Kako biste današnju djecu motivirali za čitanje knjiga?
Pa nastojao bih ponuditi one naslove koji su njima primjereni, koji nose emociju i koji nose humor. Mislim da knjiga koja nije emotivna, koja nema humor i koja nema neke neobične fantazije, ne može osvojiti mladog čitatelja. Puno toga se mijenja iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, i ne možemo očekivati da će djeca voljeti neke stare pisce prije 200, 500 godina zbog toga što se stil života stalno mijenja i neke knjige jednostavno više nisu primjerene za mlade.

Čuli smo o Gavranfestu. Možete li nam reći nešto o toj manefistaciji?
„Gavranfest“ je počeo 2003. godine u Slovačkoj kada je u godinu dana 6 slovačkih kazališta igralo moje predstave i onda su u znaku Jana Palacha u Trnavi, to je jedan lijepi grad nedaleko od Bratislave, sva ta kazališta pozvali i odlučili napraviti prvi „Gavranfest“. Kako je taj festival dobro prošao, već iduće godine odlučili su napraviti međunarodni na koji su pozvali kazališta iz drugih zemalja. Dosad su bila četiri „Gavranfesta“. Prvi je bio u samo u Slovačkoj a ostali su bili u Poljskoj, Francuskoj.

Je li Vam ponekad teško, zbog mnogo obaveza, biti uz obitelj?
Ne toliko, uspijevam se organizirati na način da provedem više vremena sa svojima nego s 90% ljudi. Razlog tome je to što sam zadnjih 16 godina profesionalni pisac što znači da radim kod kuće.
Imam slobodnog vremena, provodim ga s prijateljima ili u šetnji, po ljeti volim plivati. To je jedini sport u kojemu uživam nakon svih onih sportova kojima sam se bavio u djetinjstvu. Volim i putovati, imam sreću što je moj posao tako lijep pa nemam potrebe za nekim hobijem. Posao je moj hobi i ispunjenje zadovoljstva.

Koje knjige biste svakako odabrali za lektire školske dobi, kad biste Vi birali?
Lektire onih pisaca koji su bliski senzibilitetom i osjećajnosti mladih čitatelja. Danas bih svakako gledao da nisu ni preobilne knjige, da nema previše radnje, da nema dosadne radnje te da su glavni likovi mladi junaci zato što mladi vole čitati o junacima bliskima sebi.

Je li Vas obitelj podržala? Koliko su utjecali na Vaš rad?
Jesu, podržali su me roditelji, brat i sestra, i, danas, žena. Sigurno da na tebe utječu i susjedi i prijatelji te najviše oni s kojima živiš.
 

Volite li još neku umjetnost, npr. slikovnu ili glazbenu?
Glazbena umjetnost mi je najdraža.

Da niste književnik, čime biste se bavili?
Bio bih profesor književnosti, to sam htio biti prvo.

Što mislite, koju od Vaših knjiga djeca najviše vole i čitaju?
Ne znam, mislim da sve dosta čitaju, sve ima ponovljenih izdanja 5 do 6 puta, tako da ne bih jednu izdvojio. Mislim da su sve dosta čitane. Neki dječak i djevojčica pronađu svoje iskustvo, neko više neko manje.

Jeste li ikada pomislili da odustanete od književnosti?
Jesam, 4-5 puta.

Tko Vam je bio uzor u početcima Vašeg poziva?
Ja sam odabrao pisce koje sam volio čitati. Najbolje da je piscu uzor njegovo iskustvo, njegovo podneblje.

Koji žanr književnosti Vam je najdraži?
Teško je sad odabrati žanr, ali kad je u pitanju kazalište, odabrao bih dramu. Kao mladi pisac, jako sam volio ozbiljne drame. Sad, u zadnje vrijeme, ja kao gledatelj, kad odlučujem što ću gledati i čitati, vidim da čak volim čitati knjige koje imaju humorne točke. Volim gledati filmske komedije ali, na žalost, jako ih je malo. Ne volim baš gledati akcijske filmove u kojima se ljudi ubijaju, nego one u kojima se ljudi nasmijavaju.

Što mislite, gdje ste popularniji, u Hrvatskoj ili u inozemstvu?
Ja mislim da sam u Hrvatskoj. Ipak ima nekoliko zemalja, u Poljskoj i Slovačkoj sam imao 14 premijera, u Češkoj 9, Francuskoj 5. Ima nekoliko zemalja u kojima sam poznat, a ima i onih u kojima sam imao objavljene 1-2 drame eventualno 1-2 knjige.

Što ste pisali o Domovinskom ratu?
O Domovinskom ratu sam samo malo pisao, znači u romanu Kako smo lomili noge. Kako sam ja njega pisao prije rata, završio sam pred rat prva dva dijela. Roman završava u proljeće 1991. Onda je krenuo rat. Trebao bih napisati sve što se s likovima dogodilo. Napisao sam još jednu priču pod nazivom „Spašavanje medvjeda“ koji je dobio nagradu Večernjeg lista i jednu komediju „Deložacija“ koja govori o dvoje prognanika koji dolaze u Zagreb iz Slavonije, gdje sam više govorio o posljedicama rata na male obične ljude.

Novinarska družina