Razgovor s povodom: učitelj Danilo Podrebarac pred odlaskom u mirovinu

Na tragu budućih zanimanja: razgovor s Velimirom Glumcem, veterinarom za kućne ljubimce 

Razgovor s povodom: učitelj Danilo Podrebarac, prof. savjetnik, pred odlaskom u mirovinu

  Sretan sam što sam mnogim učenicima

približio matematiku

Naš učitelj i pedagog Danilo Podrebarac odlazi u zasluženu mirovinu. Iako neki misle da je strog, većina će ga učenika pamtiti kao vrlo dobrog i poštenog učitelja. Profesor Danilo Podrebarac nakon, dugih trinaest godina rada u našoj školi, svima će ostati u srcima. Deset godina u II. osnovnoj školi Čakovec radio je kao pedagog, a tri godine kao učitelj matematike. Poticao je učenike da bez straha od neuspjeha odlaze na natjecanja, pomagao im rješavati matematičke zadatke i ujedno ih pripremao za težak život. Zamolili smo ga za razgovor.

Možete li nam kazati osnovne podatke iz Vaše biografije?

   Rođen sam u Karlovcu 22. siječnja 1946. godine.  U Karlovcu sam završio osnovnu školu, petogodišnju učiteljsku školu i dvogodišnju pedagošku akademiju, studijsku grupu matematika – fizika. Kasnije sam uz rad izvanredno studirao pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i diplomirao 1981. godine. Prvo radno mjesto nastavnika matematike i fizike bilo mi je u OŠ Podturen. U toj školi počeo sam raditi 1968. godine. U istom svojstvu radio sam u III. OŠ Čakovec 18 godina, a u našoj školi ukupno 13 godina. Deset godina radio sam kao pedagog i tri godine kao učitelj matematike.

Koji će Vam doživljali u školi ostati u najboljem sjećanju?

   U 42 godine rada u prosvjeti bilo je puno promjena nastavnih planova i programa. Pored mene su prodefilirale tisuće učenika, a svaka generacija učenika imala je nešto specifično. Teško je izdvojiti nešto posebno. Sretan sam što sam prema svojim mogućnostima mnogim učenicima približio matematiku, u pozitivnom smislu sudjelovao u njihovom odgoju i obrazovanju i tako ih pripremao za kasniji koristan i odgovoran život. Ta moja nastojanja prepoznalo je nadležno Ministarstvo Republike Hrvatske te sam promoviran najprije u zvanje učitelja – mentora, a zatim u zvanje učitelja – savjetnika.

Hoćete li koje učenike posebno pamtiti?

   Uvijek ću pamtiti one učenike koji su cijenili sebe, a zatim cijenili želje i napore ne samo moje, nego i ostalih kolega, učiteljica i učitelja u odgojno obrazovnom radu. Posebno pamtim one učenike koji su svoje školovanje shvatili kao privilegij, a ne kao muku i teret. Naravno, posebno pamtim i one koji su kao vrsni matematičari osvajali visoka mjesta u natjecanjima na županijskoj, regionalnoj i državnoj razini. Ne bih navodio imena, oni će se lako prepoznati.

Kada ste dali prvu peticu, a kad prvu jedinicu?

   Ne sjećam se tih događaja, ali vjerujem da je moja prva ocjena bila petica. Nastojao sam prvenstveno vrednovati znanje, a ne neznanje. U tome sam također nastojao biti pravedan ali i strog. Koliko sam u tome uspijevao, najbolje znaju moji učenici.

Jeste li sretni što ćete napokon odahnuti od posla?

   Nakon toliko godina rada dolazi do „zamora materijala“ pa mi je drago da odlazim u „mirovinu“, ali sigurno neću mirovati. Samo ću više vremena posvetiti i sebi i svojoj obitelji.

Što će vam biti glavno zanimanje kada odete u mirovinu?

   Nastojat ću više vremena provoditi u prirodi. U „bregima“ imam mali voćnjak i on će biti moja glavna preokupacija. Bit će vremena i za koju dobru knjigu.

Dina Glad, 6.b

Na tragu budućih zanimanja

Razgovor s Velimirom Glumcem, veterinarom za kućne ljubimce

Moraš voljeti životinje

   U našem kvartu, u blizini škole smještena je privatna Veterinarska ambulanta ''JUG''. U njoj se liječe kućni ljubimci. Prolaznici, osobito djeca, znatiželjno zaviruju u veterinarsku ambulantu. Kad prolazite mimo tog mjesta, uvijek ćete primijetiti užurbanost i uzbuđenost ljudi koji čekaju s nekom životinjom da joj veterinar pruži pomoć. Teško je ocijeniti je li više uznemiren vlasnik ili njegov bolestan pas, mačka ili neki drugi ljubimac. Oni molećivo čekaju pomoć liječnika nadajući se da će njihov ljubimac dobiti pravu i hitnu pomoć. Veseo izraz lica vlasnika kazuje da je uspješno riješen još jedan problem, da će životinja ozdraviti i dalje mu uljepšavati život.

   Veterinar Velimir Glumac s ljubavlju obavlja svoj posao. U razgovoru s njim dobili smo jasniju sliku o tome kako postati uspješan u odabranom pozivu.

Možete li nam malo približiti, opisati svoje zanimanje?

   Mogu. Moje zanimanje je jako lijepo, a istovremeno jako teško. Radimo puno sa životinjama, a još više radimo s njihovim vlasnicima. Sa životinjama više put nema problema. Probleme stvaraju vlasnici koji ponekad ne mogu razumjeti da životinji treba nekoliko dana kako bi ozdravila. Ne može ozdraviti od prve injekcije.

Kako se postaje veterinar, liječnik za kućne ljubimce?

   Kao prvo moraš voljeti životinje. Moraš upisati veterinarski fakultet i završiti ga. Nakon toga javljaju se brojne muke. Liječiš sve životinje: konje, krave, svinje, pse, mačke i u tijeku nekog vremena shvatiš što ti leži. Na kraju se za to opredijeliš i onda radiš samo to. Ja imam 20 godina radnoga staža Nakon pet godina opredijelio sam se za liječenje kućnih ljubimaca. Veterinom sam se bavio još i prije studija jer sam išao u srednju veterinarsku školu. I u vojsci sam bio u veterinarskoj službi.

Ima li razlike između veterinara koji liječi domaće životinje (krave, konje, svinje, ovce, koze) i onih koji brinu o kućnim ljubimcima?

   Nema velike razlike. Svaka životinja za svakog veterinara je pacijent s tim da životinje koje se koriste za ishranu ljudi, poput krava i svinja, ne zahtijevaju toliko brižan tretman kao kućni ljubimci. Kućni ljubimci zahtijevaju brigu kao da se radi o čovjeku, o članu obitelji. Ukoliko je neka životinja, koja se koristi za ishranu ljudi, određena za klanje ili se ne može izliječiti, ona se ekonomski iskoristi, a kućnog ljubimca se liječi praktički dokle god je živ i dok ima bilo kakve šanse.

Kako teče postupak liječenja kućnog ljubimca? Kako ga pripremate, privolite na liječenje? Kako prepoznate bolest?

   Vlasnik dođe kad nešto s kućnim ljubimcem nije u redu. Tada se razgovara s njim, uzmu se svi podatci o onome što je on primijetio. To se zove anamneza. Nakon toga se usmjerava opća pretraga i rade se određene dodatne pretrage. Tako se dođe do određenih rezultata. Mi veterinari sposobni smo i s deset prstiju te stetoskopom ustanoviti određenu bolest. Srećom, danas imamo mogućnosti raznih pretraga tako da možemo postaviti točnu dijagnozu. Naravno, uz rentgen, ultrazvuk, biokemijske pretrage i pretrage krvi. Tretman he sličan kao što je tretman prema čovjeku.

Sve je više životinja iz egzotičnih zemalja

Koji vam je bio najdraži slučaj u karijeri?

   To je jako teško izdvojiti. Bilo je puno takvih slučajeva. Radim 20 godina, doživio sam svašta. Ipak, mogao bih izdvojiti slučaj s afričkim tvorom kojega smo operirali i koji se iza toga osjećao jako dobro. Ženke afričkog tvora ukoliko se ne pare, pod utjecajem određenih hormona postaju slabokrve i uginu. Da se to ne dogodi, treba im operativno izvaditi maternicu i jajnike, pa smo to i učinili. Najljepše je kada liječiš nešto što je komplicirano pa pacijent lijepo ozdravi. Najteže je od  svega kad moraš svojeg pacijenta uspavati jer ga ne možeš izliječiti. Ponekad smo morali tražiti savjete humanih liječnika da bismo mogli pomoći životinji. Na listi lijekova za životinje obično nema lijekova za ljude. Stoga nam suradnja s kolegama liječnicima koji nam mogu dati savjete u vezi s određenim lijekovima, koje mi ne koristimo u veterini, a koji kućnim ljubimcima mogu pomoći, puno pomaže. Ako ne za izliječenje, onda bar za održanje života kroz duže vrijeme.

Tko Vam pomaže u liječenju?

   Pomažu mi ljudi s kojima radim, jedan moj kolega veterinar i asistentica. Ukoliko se pojavi baš neki problem, onda se uvijek mogu konzultirati s višim instancama, npr. s našim veterinarskim fakultetom, sa specijalistima za određeno područje. Ako ne mogu ni to napraviti, onda im mogu poslati životinju pa oni naprave neke pretrage koje ja ne mogu. Daju upute o daljnjem tijeku liječenja tim više što u novije vrijeme dolazi sve više životinja iz egzotičnih zemalja, npr. afrički tvorovi, iguane, zmije, laboratorijski štakori, razne pasmine hrčaka, kornjače, ribice, itd.

 Koja je uloga Vašeg asistenta?

   Svaka operacija je teška na svoj način. Asistent mora znati što ti misliš. Pravi asistent, kakvog ja imam, točno zna što ja mislim u određenom trenutku. Ne moram ništa govoriti, samo možda skrenem pogled i on mi doda ono što ja trebam. Naravno, svi skupa se borimo da sve dobro ispadne i u 99 % slučajeva dobro ispadne. Uvijek je potrebno potpuno predati se poslu, misliti na sve, ali baš na sve. Dobar asistent je važan jednako kao i dobar veterinar.

Govore li kućni ljubimci (svojim ponašanjem) nešto o svojim vlasnicima?

   Kućni ljubimci u mnogočemu oponašaju svoje vlasnike. Npr., stariji čovjek koji vodi psa šepa. Ako malo bolje pogledamo, onda nam se čini da i pas polako hoda i šepa. Ili, ako je vlasnik punašniji, onda je i pas punašniji. Svaki kućni ljubimac pomalo liči na svojeg vlasnika.

Novinarska družina