Najstariji dosad povijesno utemeljen podatak o postanku Čakovca datira iz 1333. godine. Kako su mnoga međimurska mjesta sve do današnjih dana zadržala imena po svojim negdašnjim posjednicima, vjeruje se da toponim »čakovec« vuče korijen od obitelji gospodara Chaka. Godine 1281., prema doktoru Rudolfu Horvatu, jednom od poznatijih istraživača povijesti međimurske regije, ta obitelj sebe naziva »filii Chakyz«. Dimitrije Chak, uz sve ostale visoke položaje, bio je i vrhovni sudac (index curiae regiae). Njegov sin Chak kao tavernik nadzirao je bogate kraljeve riznice, rudarstvo i novčarstvo. Počeci Čakovca sežu u 13. stoljeće, premda današnji kompleks zidina i palače potječe iz kasnijih vremena (16. do 18. stoljeća).
     Od 13. stoljeća pa sve do 1546. godine, kada kralj Ferdinand daruje Čakovec i Štrigovu sigetskom junaku Nikoli Šubiću Zrinskom, kao naknadu za nepodmirena dugovanja i u znak zahvalnosti za njegovo junačko zaustavljanje turskog nadiranja u Mađarsku, Čakovec i Međimurje imaju u svom posjedu razni gospodari: ban Henrik Güssing (potkraj 13. stoljeća), obitelji Lackovića (u 14. st.), Kanižaja (1397. god.), grofova Celjskih (1405. god.), Ernušta (1456. god.).
     Epoha Zrinskih na ovom prostoru traje punih 145 godina. Kao vrsni vojskovođe, glasoviti po junaštvu u borbi protiv Turaka, ali i pjesnici i bibliofili, u kulturnoj povijesti Međimurja iza sebe su ostavili duboke tragove. Odmah po svom dolasku u Međimurje, Nikola Sigetski pojačava čakovečku utvrdu i započinje s izgradnjom tvrđave u Legradu, koju 1567. godine dovršava njegov sin Juraj. Ti¬me izrazito povoljan prirodni fortifikacijski položaj Čakovca i Međimurja, oivičen Dravom i Murom, postaje uporište u zaustavljanju i usporavanju prodora turskih osvajača prema sjeveru. To je postalo osobito očito poslije pada Sigeta i junačke pogibije Nikole 7.09.1566. godine, kada u čakovečkoj utvrdi pronalaze utočiste mnoge feudalne obitelji iz unutrašnjosti.
     Juraj, sin Nikole Sigetskog, koji je naslijedio oca, bio je više zaokupljen knjigom nego viteštvom. Oduševljava se luteranstvom, na koje je osobno prešao, ali i narod je silio da mu se prikloni. Ne služi mu na čast proganjanje katoličkih svećenika i pustošenje mnogih crkava, no ne može mu se osporiti zasluga što je Međimurje već 1574. godine, kada u Hrvatskoj ne djeluje još niti jedna tiskara, u obližnjem Nedelišću imalo svoju prvu štampariju.
     Njegov sin Juraj mlađi, čim nasljeđuje oca (13.04.1623. god.), javno se vraća na katoličku vjeru i »čisti« Međimurje od luteranstva. Pojavom Jurja mlađeg, potomstvo slavnoga vojskovođe Nikole Zrinskoga ponovno dobiva jednoga hrabrog i neustrašivog borca. Naročito se proslavio u bitki s Turcima kod Palanke. Jurjevo viteštvo i britak jezik nisu išli u račun njegovom pretpostavljenom, generalu Wallensteinu, koji ga 1626. godine zbog međusobnoga verbalnog okršaja dade otrovati u Požunu (današnja Bratislava), odakle je njegovo tijelo preneseno u Čakovec i sahranjeno u grobnici Zrinskih s južne strane svetišta crkve Svete Helene. Tu je još Nikola Sigetski podigao osmerokutnu grobnicu, gdje je sahranjena Nikolina žena Katarina, a i glava sigetskog junaka, koju je carski dvor u Beču otkupio od Turaka. Mladi Juraj Zrinski ostavio je iza sebe dva maloljetna sina, Nikolu i Petra, nad kojima je skrb i odgoj preuzeo zagrebački biskup Petar Domitrović.
     Po uzoru na svoga oca, Nikola se također odlikovao junaštvom i obrazovanošću. Franjevački red u Čakovcu duguje mu posebnu zahvalnost, jer slovi kao njihov utemeljitelj. Na njegovom portretu koji još i danas stoji u čakovečkom franjevačkom samostanu, o tome govori i latinski napis ispisan u gornjem kutu slike: »Com. Nicolaus a Zrinio Regn. Dalm. Croat. et Sclav. Banus ac PP Franciscanorum Prov. S. Ladislai Chaktorn, itroductor et illocator Ao 1659.« (Knez Nikola Zrinski ban Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i uvoditelj i smjestitelj otaca franjevaca Provincije Svetog Ladislava u Čakovcu godine 1659). Svojim junaštvima (zauvijek je odagnao Turke iz Kanjiže, spalio turski most na Dravi kod Osijeka) zadobio je položaj visokog državnog dostojanstvenika, te postaje ban i potkralj hrvatski i uživa ugled širom Europe. Raskošno je uredio prostore i palaču u čakovečkoj utvrdi. O tome danas govore samo sačuvana pismena svjedočanstva. Zbog svoje odvažnosti i podviga na bojnom polju, Nikola je primio mnoga odlikovanja od europskih vladara, papa Aleksandar VIII. poklonio mu je svoju sliku, a bio je i miljenik francuskog kralja Luja XIV. Nikola je bio poznat i kao pjesnik i poliglota - govorio je sedam jezika. Na mađarskom je 1651. godine napisao »Adriai tengernek Syrenaja« (Sirena Jadranskog mora). To djelo sadrži i ep o opsadi Sigeta i pogibiji Nikole Zrinskog Sigetskog. Poslije Vašvarskog mira (1664. god.) postao je središnja figura zrinsko-frankopanske urote, u čijem sudjelovanju ga 18.11.1664. prekida smrt od rana zadobivenih od vepra prilikom lova u Kuršanečkom lugu. Tragičnu sudbinu sedam godina kasnije doživljava i njegov brat Petar, koji se zajedno sa svojim šurjakom Franjom Krstom Frankopanom, nakon otkrivanja urote, u travnju 1670. godine uputio u Beč da izmole cara Leopolda I. za pomilovanje. Odmah po dolasku u Beč, obojica su zatvoreni i osuđeni, a 30.04.1671. odrubljene su im glave u Bečkom Novom Mjestu. Time je ugušena urota hrvatskih i mađarskih feudalaca, iskovana kao odgovor na apsolutističke, centralističke i germanizacijske težnje Habsburgovaca na štetu hrvat¬skih i mađarskih feudalaca. Njihovim smaknućem počinje pustošenje pokretne i nepokretne imovine Zrinskih. O raskoši i bogatstvu te imovine govore sačuvani popisi konfiscirane imovine, pohranjeni u Arhivu Hrvatske u Zagrebu.
     Na životu je ostao posljednji iz potomstva Zrinskih, Nikolin sin Adam, dijete od godinu dana, koji je naslijedio sve očeve posjede u Međimurju. Kada je odrastao i postao punoljetan, oženio se, ali nije imao djece. Poginuo je u 28. godini života, poslije bitke protiv Turaka kod Slankamena (1691. god.), kao žrtva zavjere. Adamov portret sačuvan je u čakovečkom samostanu, gdje njegov lik čuvaju u sjećanju kao dobročinitelja franjevaca. Svoja dobra i posjede Adam je oporučno ostavio svojoj ženi Mariji Katarini, ali dokumenti govore da je upravu Čakovca i svih posjeda Zrinskih preuzela Carska komora u Grazu. Godine 1695. ta ista komora prenosi sve posjede maršalu Pryeu, da bi 1702. godine ponovno potpali pod Graz. Trinaest godina kasnije car Karlo VI. daje posjede Zrinskih u Čakovcu I Međimurju u zakup na nekoliko godina knezu Ivanu Čikulinu. Čikulin nije ni pravo stupio u posjed, kada car predaje Čakovec i ostala dobra Zrinskih u znak zahvalnosti radi učinjenih usluga Mihajlu Ivanu Althanu, knezu češkog porijekla i njegovoj ženi Ani Mariji Pignatelli. Oni službeno preuzimaju posjede u Međimurju 1720. godine i temeljito obnavljaju objekat u baroknom stilu. Kada 1755. godine umire Ana Marija Pignatelli, nju nasljeđuju nećaci Mihael Ivan i Mihael Antun, koji 1791. godine prodaju Međimurje i Stari grad Čakovec sa svim posjedima Jurju Feštetiću de Tolna za 1,6 milijuna forinti. Feštetići su gospodarili u Čakovcu do 1923. godine. Mađarske okupacijske vlasti u toku II. svjetskog rata koriste prostore Staroga grada za zatvore i mučilišta ilegalaca i simpatizera narodnooslobodilačkog pokreta, a u ovom spomeniku kulture europskog ranga od osnivanja 1954. godine do danas djeluje, kompleksom upravlja i o njegovoj zaštiti brine Muzej Međimurja Čakovec.

ČAKOVEC DANAS:
Čakovec je danas centar Međimurske županije. Nalazi se na vrlo povoljnom geografskom položaju: dvadesetak kilometara do mađarske granice, 14 km do Varaždina, 74 km do Maribora, 91 km do Zagreba, 127 km do Graza, 181 km do Ljubljane, 250 km do Budimpešte, 284 km do Trsta, 335 km do Beča. Nije slučajno baš ovuda prošla 1860. godine prva željeznička pruga u Hrvatskoj (Budapest – Čakovec - Pragersko). Kao Čakovčani s ponosom ističemo činjenicu da je upravo naš grad bio jedan od ukupno tri u Hrvatskoj u kojima su prve žarulje zasvijetlile već l893. godine, prije nego, primjerice, u Varaždinu (1905. god.) ili Zagrebu (1907. god.). Ponosimo se i Čakovčanima koji su svojim djelima ime Čakovca proslavili izvan granica našeg kraja i domovine, među kojima se nalaze skladatelj Josip Štolcer Slavenski, kipar Lujo Bezeredi i slikar Ladislav Kralj Medimurec.