Osnovna škola Grigora Viteza Zagreb

Sastavak „Moj jedini brat“ možete pročitati u nastavku.

Marijan Malašić

Moj jedini brat

Opisat ću vam svoga brata Josipa. Ugledao je on tako ovaj svijet prije nekih 17 godina. Sad je srednjoškolac. On je moj jedini brat. Moj veliki brat. Drugih braće i sestara nemam. Išao je on u istu osnovnu školu kao i ja. Možda ga netko od vas i zna.

Bio je jako slatka beba. Gledali ga svi sa zanimanjem. Barem tako kažu. Danas je Josip  jako visok dječak. Viši je on i od mame i od tate. Naš djed, onaj koji je hvala Bogu još živ, isto je tako visok čovjek. Valjda je Josip visok na njega. Drži se pogrbljeno, a onda mama često viče: „Ispravi se!“ Josipova je kosa jako kratka jer se tako voli šišati u zadnje vrijeme. Kosa mu je smeđa i ravna, ali sada to zovemo jež frizura. Obrve su mu isto tako smeđe, ne predebele i guste. Lice mu je usko, a nos srednje veličine, pravilan. Uši okrugle malo, ali sasvim normalne. Kad tata kaže: „Neka uči!“  onda se on pravi gluh, a kad se dijeli džeparac, uši su mu besprijekorno čiste, a sluh savršen. Oči smeđe kao kesteni, naočale nosi crne, okrugle, izgleda kao neki intelektualac, vrlo ozbiljan lik. Na njegovim obrazima u posljednje vrijeme rastu neke dlake, kao i iznad usana. Raste mu brada, a rastu mu i brkovi. Koji brkovi! Ponosan je on na te svoje dlačice. Nosio on tako tu bradicu i brčiće neko vrijeme. A onda je jednog dana  odlučio  kako će se brijati. Tako često, da vam to ne mogu opisati. Svake prijestupne godine. Ako bude nastavio  ovim tempom, uštedjet će puno love. Nažalost, na tom licu uzgaja puno prišteva. Kažu svi da je to normalno u njegovim godinama. Ispod tog lica pruža se vitko, tanko tijelo. Drži čovjek do linije. Trčati i vježbati njemu je potpuno normalna stvar. Noge su mu duge i tanke i jako dlakave, a stopala prilično velika. Voli visoku modu, robne marke, pa se jako lijepo odijeva i drži. Tenisice su mu velika strast. Uvijek je čist i dotjeran, miriši kao cvijet.

Josip je jako dobar momak i brat. On nikome ne bi bio zamjerio kakvu zafrkanciju na svoj  račun. On je pošten, čestit i jako druželjubiv. Jednom je bio došao iz škole sav nervozan. Vidješe naši roditelji na njegovu licu kao neki strah. Čuo sam negdje kako se napetost i nervoza u zraku mogu vidjeti i nožem rezati. Od tada znam što to znači. Dugo mu je trebalo, a onda je konačno rekao kako je pola svoga džeparca dao svom prijatelju iz razreda koji nije imao novaca za gablec. Tada su naši roditelji zablistali od sreće, a mama je rekla: „Sve dok budemo slušali naša srca, bit će sve u redu!“ Ugledah tada veliku sreću  i zadovoljstvo na njegovu licu,  a ja osjetih veliki ponos u svom srcu. Kako je tek dobar kad treba pomoći našoj baki. Onoj baki koja je udovica i živi sama. Uvijek to rado čini i nevoljko uzima džeparac od nje jer je zaista voli i samo hoće pomoći.

Voljeti svoga brata, meni stvarno nije teško. Nije on nešto pretjerano pametan, škola mu je jednadžba s nekoliko nepoznanica, ali je ipak inteligentan, a za mene je uvijek tu. Kad nas je pogodio potres, meni je prvome dotrčao kako bi me spasio i uopće nije mislio na sebe. Imamo puno zajedničkih fotografija. Na jednoj od njih Josip kao maleni dječak drži mene bebu u naručju. Kad sam se ja rodio, on je svima pričao kako ima brata. Uvijek ću ga voljeti. Mi smo kao prsta dva, prsta dva jedne ruke.

Marko Mutić,7.a