Osnovna škola Juršići

Hrvatskoglagoljski spomenik, koji je u našu književnost ušao pod imenom Istarski razvod, opsežan je spis kojim se uređuju međe, "termeni i kunfini" između pojedinih istarskih seoskih općina, komuna, njihovih feudalnih gospodara i Mletačke Republike. Napisan je kao javnopravna isprava na hrvatskom jeziku, u obliku notarskoga instrumenta.

Tekst Istarskog razvoda pisan je glagoljicom

Sl. 10.  Kamen-graničnik s ucrtanim križem- obilježje južne Istre

( „Od tu na jedan veliki cer i v njem najdoše jedno zlamenje i jedan križ na kamiki visečen…“)

     Istarski razvod spominje tri zlamenja, odnosno međe, granice seoskih općina i komuna: Barbana, Gočana (staro srednjovjekovno naselje, više ne postoji, danas između Barbana i Žminja) i Savičente. Granica se nalazila uz izvor vode blizu sela Butkovići gdje se gospoda dogovorila da se, prema starim listinama i dokumentima, međe trebaju poštivati kako među njima ne bi bilo razmirica.

     (Deseti dan)- počeo je misom u crkvi sv. Duniža, odakle je razvodna komisija krenula prema Filipani gdje se završavaju kunfini Pule s Mutvoranom, barbanski i vodnjanski s Guranom.

U prijevodu s izvornog teksta spominju se kunfini u okolici sela Butkovići:

Od te glavi Zatki i zlameniji idoše nad Dol Butkov. Tu najdoše tri zlamenja. I tu se svršuju tri termeni i razvod od kunfini: barbanski, golčanski i savičenski: ondi je zgora jedan vrutak kadi malo voda izvira v jednoj rupi ka se govori Pačul, ki je na stran barbansku, ke vose vsa ta gospoda i komuni i deželani piše. I g(ospo)d(i)n Filip Macić govoraše od strani gospode komunu barbanskomu i golčanskomu i S(ve)toga Vicenca: Aku bi ondi imili ku zmutnju ali aku bi ondi bili pravi termeni i razvodi od kunfini meju njimi?

Ali neki rekoše da ne. I na to imaju jedna i druga stran listi ke ondi pokazaše da se ondi svršuju meju njimi tri termeni, ki biše pisan na prveh razvodeh, na let Božjih 1220.

U Istarskom razvodu stranke ujutro prisustvuju misi, nose se križevi, pale se svijeće, sastanci se održavaju oko crkve ili na groblju, ili u samom mjestu, pred crkvom ili u njoj, pod ladonjon... Na svršetku razvoda stranke se obvezuju da će poštovati dogovor. Pošto bude uspostavljen mir i sklopljeno prijateljstvo, priređuje se gozba.

     Kultni karakter starih razvoda ogleda se i u štovanju prirodnih fenomena kao graničnih označnica. To odražava staro slavensko shvaćanje o zemlji kao majci i hraniteljici. Kasniji razvodi ne poštuju prirodne znakove i konfiguraciju tla na razvodnoj liniji. Komisija sama postavlja nove znakove, učinjene ljudskom rukom, i to na različitim mjestima i izvan prirodne zemljišne konfiguracije. U tim kasnijim razvodima, uz činovnike u komisijama sudjeluju župani, ali ne više cijeli narod, starci ni djeca. Ti razvodi više nemaju kultnoga značenja, jer je i proces raslojavanja seoske zajednica uznapredovao, a urbari su zadužili pojedinu obitelj na feudalna podavanja, dok je prije feudalni obveznik bila cijela seoska zajednica. Onaj sporni teritorij koji su jednom općine uživale dogovorno, postao je "deferencija", oko koje se često spore komuni, i na kojima je proliveno mnogo krvi u sukobima i obračunima.

Ta granična područja, udaljena od naselja, u prošlosti su služila gotovo jedino za ispašu. Razumljivo, udaljena područja bijahu nepogodna za intenzivniju obradu i osjetljive kulture, a nesigurna zbog mogućih krađa uroda ili šteta na njima. Zato su se u razvodima pomno razgraničavala upravo pasišta, pojilišta i šume.

     U podatcima je razgovijetan gotovo potpuno raster naselja kakav se čuvao od prapovijesti sve do pogubnih ratova početkom 17. stoljeća: razmak među većim naseljima iznosi oko 6 kilometara. To je razdaljina koja omogućuje potpuno ekonomsko iskorištavanje obradivog zemljišta; na tri kilometra od naseljenog mjesta isplati se s oraćom stokom, volovima, kravama ili magarcima ići do oranice, i tamo ostati dok se stoka ne umori od puta i rada. Tolik je put i za povratak kući, nakon dugoga radnog dana. Ono što je više od toga, dalje od tri kilometra, namijenjeno je paši, odnosno tamo su šume ili zajedničko zemljište komuna. Takva struktura naseljenosti ostala je u Istri do danas – ondje gdje je razdaljina veća od 6 ili 7 kilometara (obično 12 kilometara) naselje je propalo zbog nezdrava terena, kuge ili ratova. Naravno, konfiguracija u brdovitim dijelovima Istre donekle pomiče tu granicu jer su naselja bila smještena na vrhuncima radi bolje obrane, odnosno radi zaštite stočnoga fonda.

Sl. 5. Granice među naseljima (shematski rad)

      Istarski razvod dragocjen je spomenik hrvatskoga jezika i hrvatske srednjovjekovne književnosti; on je originalan tekst i po postanku i po prikazivanju svijeta i stvarnosti. Svjetovnoga je sadržaja, pisan za selo, za domaće ljude i prikazuje društvene i gospodarske prilike na selu u srednjem vijeku. On je pouzdan povijesni izvor za proučavanje života istarske seoske općine, ali i političkih prilika u Istri. Izvor je za povijest jezika, povijest književnosti i povijest pravnih ustanova, jednako kao i za povijest društva u našem srednjovjekovlju, gdje su u središtu promatranja ljudi, puk, a ne feudalci. U naše vrijeme postao je odlično vrelo za proučavanje bogate slojevitosti našega srednjeg vijeka.

Tekst napisala Svjetlana Milotić

Izvor: Bratulić, Josip. 1989. Istarski razvod. Čakavski sabor – Istarska književna kolonija Grozd. Pula.