Osnovna škola Juršići

Posjet književnika Drage Orlića

Našu školu posjetio je istarski književnik Drago Orlić. Pozvali smo g. Orlića kako bismo saznali nešto više o štrigama i narodnim običajima našega kraja, jer je ove školske godine tema projekta Kulturna baština Roverije i okolice vezana uz narodne priče, legende i vjerovanja. G. Orlić je nama, učenicima viših razreda, predstavio svoju knjigu Štorice od štrig i štriguni.    

Drago Orlić živi u Poreču i radi kao novinar. Kad je bio maleni dječak, često je odlazio baki u Mandeliće. Prvu knjigu napisao je s dvadeset i pet godina. Knjigu je napisao na čakavskom narječju, a zove se Će dažd. Tijekom godina napisao je tridesetak knjiga. Trenutno piše treći nastavak knjige Štorice od štrig i štriguni. G. Orlić prikuplja priče o štrigama i štrigunima tako što razgovara s ljudima u istarskim selima. 

U stara vremena ljudi su vjerovali da se štrige sastaju na raskrižjima. Kada je puhao jaki vjetar na neasfaltiranim cestama, digla bi se prašina, a ljudi su vjerovali da se tada štrige tuku. Za zaštitu od štriga djeca su se trebala pomokriti na ruku i zatim time namazati svoje lice. To mi se nije sviđalo. Ljudi su radi zaštite od štriga nosili u džepu češnjak ili tri lista lovora. U ključanicu gdje malo dijete spava stavljali su srp kako štrige ne bi mogle ući, ali neke štrige mogle su se pretvoriti u muhe i ući u sobu. Ako bi se štriga vidjela u zrcalu, postala bi luda, jer ona nije znala kako izgleda, zato su kraj djeteta stavljali ogledalo.  Svi smo s velikom pozornošću slušali njegove priče. Saznali smo i da je najblaži štrigun bio urečljivac, a jedan od strožih bio je orko. 

Ako bi čovjek stao na orkov otisak kopita u šumi, izgubio bi se i ne bi znao kako da se vrati kući. Kako se to ne bi dogodilo, ljudi su jedan dio odjeće oblačili i nosili naopako. 

Orko se znao prikazivati kao magarac s crvenom mašnom koji bi čovjeka stavio na leđa i odveo i do devet općina dalje. 

Krsnik se borio protiv štriga i štriguna. Drago Orlić ispričao nam je i priču o perojskom svećeniku. Ljudi su vjerovali da perojski svećenik ima sposobnosti liječenja na daljinu. 

Kada smo pitali g. Orlića vjeruje li u štrige i štrigune, rekao je da ne vjeruje. To me malo začudilo jer dosta vremena piše o njima.

Susret s g. Orlićem bio je vrlo zanimljiv i radoznalo smo slušali zanimljivosti o štrigama. (Andrea Butković, 8.r.)

KAMENAR

U davna vremena, u Istri, točnije u Roveriji,  nije bilo  puno obradive zemlje. Bilo je puno tvrdih stijena. Ljudi su živjeli teško i siromašno jer nisu mogli uzgajati  dovoljno biljaka i životinja.

Ali, ljudi su bili snalažljivi i mudri. U to davno vrijeme, na Zemlji su živjeli Kamenari.

Kamenar je bio napravljen od kamena, a nosio je oklop od željeza. Bio je visok deset metara. Imao je dugačku kamenu bradu, a oči su mu bile dvije tamne rupe u glavi. Rukama je mogao lomiti stijene koje je zatim jeo. Tako je rastao sve veći i veći. 

Živio je  u špilji duboko pod zemljom koju bi sam iskopao. Danju se nije volio kretati jer nije želio plašiti ljude . Bez obzira na to što je bio strašan i velik, bio je, zapravo, dobra srca.

Među  Rovercima prenosila se priča da u okolici živi  Kamenar, ali ga nitko nije vidio. Vjerovali  su da postoji jer bi noću ponekad čuli strašnu buku.

Ujutro bi našli veliku rupu u zemlji i kamenje razbacano uokolo. Kamenje su mudri ljudi nosili u sela i zidali svoje male kuće. Od tankih kamenih ploča, koje su nazvali škrile, radili su krovove.

Kada bi pronašli rupu svi seljani, mladi i stari, zajedno bi nosili kamenje i slagali ga na hrpu blizu sela kako ga Kamenar svojim velikim stopalima ne bi zgazio dok hoda oko rupe.

Jednom su u  dijelu šume gdje je bio požar našli rupu u kojoj se kamenje pretvorilo u kameni prah koji je bio čudesan kada su ga pomiješali s vodom. Tako su dobili kameno ljepilo kojim su lijepili kamenje kada su gradili kuće. Mudri ljudi, glavari sela, poučili su ljude da poslažu kamenje u krug u jednoj od nađenih rupa i da na to polože drva i sve zapale. Vatre bi gorjele i do četrnaest dana dok se sav kamen ne bi pretvorio u prah. Tako je nastala prva japlenica. 

Često su ljudi primijetili otiske velikih stopala oko japlenice ili bi noću čudesno nestala hrpa kamenja i škrila  koje su naslagali kraj sela kao da ju je neka velika ruka  zgrabila i odnijela.

Shvatili su da se u blizini uistinu krije Kamenar. Željeli su ga zamoliti da im pomogne iskopati kamenje kako bi sagradili gradinu koja će ih štititi od zvijeri i neprijatelja. Ali, kako ga primamiti da se pokaže? Razmišljali su mudri glavari i dosjetili se.

Na jednoj velikoj livadi seljani su naslagali škrile u dugačak, širok zid i posuli ga prahom iz japlenice. Nije prošlo dugo kad su seljani osjetili da im se zemlja trese pod nogama. Pojavio se Kamenar.

Kada su seljani ugledali ogromnog Kamenara, malo su se prepali, ali su vjerovali da je dobar jer nikad nije naudio njima ni njihovim kućama.

Pred Kamenara je stao glavar sela. Bio je to stariji, pošten i mudar čovjek kojeg su svi poštivali. On je sa strahopoštovanjem pozdravio Kamenara i zamolio ga u ime svih seljana da im pomogne sagraditi gradinu. Kamenar se sagnuo do suhozida, ponjušio ga i u jednom zalogaju progutao.

Zadovoljno je uzdahnuo i tražio još. Glavar mu je rekao da će mu kao nagradu za pomoć svaki dan sagraditi dugačak suhozid posut kamenim prahom koji će moći pojesti. Kamenar je na to rado pristao.

Gradnja gradine uz pomoć Kamenara trajala je jedan mjesec. Kamenar  je čupao i lomio stijene te ih slagao kako su mu seljani govorili.

Gradina je bila čvrsta. Zbog obrane imala je dva debela i visoka zida u obliku kruga. Kako bi prevarili neprijatelje između zidova, napravili su labirint i postavili kamena koplja. Kućice su sagradili u unutarnjem krugu. Gradinu su nazvali Veli Vrčin .

Kamenar je za gradnju gradine morao vaditi stijene s različitih mjesta pa je tako širom Roverije nastalo puno rupa. S vremenom su se rupe počele puniti zemljom  i nastale su vale gdje su ljudi mogli saditi biljke.

Jednog dana Kamenar se nije pojavio. Uzalud su ljudi zidali suhozide, Kamenar se više nije vratio. Možda je otišao prema Ćićariji u potragu za novim stijenama. 

Gradina Veli Vrčin  postoji i dan-danas. (Zajednička priča učenika 3.r. prema poticaju  (Tijan Živolić, Mihaela Milovan, Petra Cukerić)

Kad je moja baka bila mala...

Kad je moja baka Marija bila mala  njeni roditelji, baka i djed strašili su je tako da su joj govorili da ako ide po mraku da će je napasti vještice. Ako ne sluša starije od sebe, da će  je napasti baba Roga. Ako sama ode u šumu da će je napasti duhovi. Govorili su joj da ako se bude po mraku igrala vani, da će joj se šišmiš zaplesti u kosu. Njoj i drugoj djeci govorili su da je u šterni vrag i da ima roge, kopita i rep, a strašili su ih da ne bi otvarali šternu i pali u nju. (Korina Racan, 2. r.)

Nekad je postojalo vjerovanje da su razne bolesti i čudna ponašanja ljudi uzrok djelovanja štriga i štiguna. Tako je bio običaj, kada dijete nije prestajalo plakati, uzeti crnu kokoš i odnijeti je kod točno određene osobe u Peroj. Vi ste tada otišli kući, a on je molio razne molitve da se maknu uroci. (Rafael Petrović 3.r.)

Učenici Ivoni Delibegović govorili su sljedeće:

Ne šviči u hiži i ne zovi miše. Ne hodi poli lokve jer je unutra Lorko. Ako obučeš nešto znopak te štrige neće.

Štrige i more

Naši stariji nisu znali ča je to Noć vještica. Prije su znali za štrige, štrigune, more i Lorka. Od njih su imali svi strah, da će he štrige uštrigunati, uzeti in ovcu, da će blago  zajaloviti ili krepati. Štrige su pohodile „obične“ ljude ki su in se zamirili ili pak iz čiste zlobe. Za štrige su govorili da su najjače na križinah ud puti. Zato i imamo puno kapelic sa svetačkim kipovima ke su služile da se zlo, ko štrige pensaju učiniti, ublaži.

Nikad su imali strah i ud mora. Govorili su da mora dojde po noći i te sapne, side na pluća i ne moreš disati, a nike su i krv cikale. Žene su znale na ključanicu ubisiti česan da se ubrane ud njih.

U šesten misecu su ljudi palili veliki voganj. Govorili su da se štrige tuču z manavelami - velikima drvenima palicami. (Anton Bilić, 1. r.)

Graša

Govorilo se da se u Režanci prije 200 - 250 lit rodila jena grda, velika 2 metra i jaka žena. Ona bi delala ča bi ladri rekli. Ljudi su čuvali ovce ki su he imali čuda, a ona bi došla uzela je i ponesla ladrima. Ona bi vikala: „Graša, Graša ću te pograšati.“ Od Graše bi ljude obranili breki jer bi lajali kada bi je vidili.

Ona je volila puno popiti vina. (Filip Bilić, 8.r.)

Glojen

Dicu se nikad stašilo z Glojenon. On je bija velik i jak kako gorila (iako tada nisu znali za gorilu). Govorili su dici da će he pojisti. Dica nisu želila hoditi po noći nikamo da he ne Glojen čepa. Plašilo se dicu da budu pravi i poslušni. (Filip Bilić, 8.r.)

Štrige

Ljudi su nikad dosta vjerovali u štrige. Štrige su bile žene kao i druge, ali su pensali da njin delaju slabo. Priče o štrigami su zmišljene od ljudi ki kredu da bi oni slobodno mogli hoditi po njivami i kresti. Govorilo se da se sastaju na križinah. Pričalo se da ako se ne udovolji štrigami da bi načinile drugima ništo loše (npr. probušili kolo). Govorilo se da po noći love i lete gole. (Filip Bilić, 8.r.)

Krsnik

Krsnik bi se rodija z bareton. Tu baretu bi sačuvali i spravili u škrinju. Na krštenju bi se samo gospodinu reklo za baretu, da ne bi imali problema. Govorili su da bi se krsnik tuka z štrigami i moga je reskinuti sve loše ča su štrige načinile. On je bija jači od štrig. Kod krsnika bi se hodilo z malo lasi ili nokti da riši problem z štrigon.

Pokle Drugog svjetskog rata praznovjerje se smanjilo i ljudi su prestali kušeljati o temu. (Filip Bilić, 8.r.)

Začarani patuljci

Nekada davno, patuljci su išli stalno u ribolov. Dva su patuljka bila jako uspješna u tome.  Jednom su oni sami ulovili dvije tone ribe. To je bilo jako davno i oni sada više nisu živi. Sada dva mlada i neiskusna patuljka, Lubi i Bubi, žele naučiti loviti ribu.

 Patuljci su se spremali za odlazak u ribolov želeći i oni uloviti puno ribe. Majka im je opisala kako će izgledati krajolik kojim će se kretati.  Rekla im je da se zaustave pokraj starog, visokog stabla i da tamo pecaju, jer tu ima najviše riba. Patuljci su krenuli. Gledali su krajolik no nigdje nisu  vidjeli stablo pa su išli sve dalje i dalje. Odjednom se spustila gusta magla pa su zalutali. Nakon nekog vremena zabili su se u visoku stijenu, na kojoj je stajao zli čarobnjak. Gledali su čarobnjaka, a čarobnjak počne govoriti:“ Čiri bu čiri ba postanite moje sluge sada“. 

Patuljci su se čudno osjećali i počeli slušati čarobnjaka. Čarobnjak im je rekao da počnu kopati rudnike kako bi se obogatio. S tim bi zlatom kupio još radnika, a zatim bi i njih začarao. Patuljci su kopali i kopali, a čarobnjak se  već veselio koliko će novaca imati. Jedan je zmaj letio i vidio što se događa. Brzo je poletio u svoju šumu da obavijesti sve zmajeve. Kada ih je obavijestio, otišli su Lubijevoj i Bubijevoj majci reći što se događa. Kada su joj to rekli, svi su skupa krenuli prema rudniku spasiti ih. Na tom su putu susreli jednu vilu i rekli joj kamo i zašto idu. Vila im je rekla da mogu pobijediti čarobnjaka jedino ako mu se prvo iščupa kosa, a zatim kada ga bude sram od ćelavosti, rukom će si pokriti glavu i više neće htjeti maknuti ruke. Tada mu treba oduzeti čarobni plašt da ostane bez moći, a kada mu se oduzme taj plašt patuljci ga više neće slušati i čarolija će biti prekinuta.

Majka i zmajevi su se zahvalili vili i krenuli dalje. Stigli su do rudnika. Ugledali su čarobnjaka na visokoj stijeni. Svi su zmajevi poletjeli što su brže mogli i počeli mu čupati kosu. Samo su jedan zmaj i majka ostali dolje. Kada su mu iščupali kosu, zmaj je brzo zgrabio majku i prišuljao se čarobnjaku iza leđa. Majka je brzo zgrabila plašt i pobjegla. Patuljci više nisu bili začarani. Jedan je zmaj poletio i spalio čarobnjaka. Čarobnjak je postao ugljen.

Patuljci i svi ostali pošli su kući. Majka i patuljci zajedno su odlazili u ribolov i lovili dovoljno ribe za njih. Svi su živjeli dugo i sretno. (Ivan Banković, 4.r.)

Moj san

Jednog jutra probudio sam se i vidio dva zmaja kako se igraju.

Oni mene nisu primijetili. Stao sam na grančicu, čuo se pucak i onda me jedan zmaj primijetio. Krenuo je prema meni rigajući vatru. Ja sam bježao, a zmaj je bio sve bliže i bliže.

Spotaknuo sam se na kamen i probudio u svom krevetu.(Dino Pačić, 2.r.)

Ja u vrijeme dinosaura

Jednog jutra našao sam se na pustom otoku. Sam. Oko mene nije bilo nikoga. Hodajući sam primijetio velike otiske stopala. Malo sam se prestrašio, ali sam pratio tragove dok se odjednom nije pojavilo deset dinosaura oko mene. Svi su bili različiti. Počeo sam vrištati i zvati mamu i tatu.

Probudio sam se i shvatio da je to bio samo san. (Patrik Bilić, 2.r.)

Div Dragonja

Div Dragonja je velik, snažan i pomaže ljudima. Ruke su mu velike kao stablo. Kada hoda zemlja se trese. Div Dragonja ima dugu kosu i bradu. Visok je kao neboder. Voli jesti i može pojesti šezdeset volova. (Josip Milovan, 1.r.)

 Vila

Vila nosi haljinu roza boje. Na leđima ima velika krila. Jako je mala i jede malo kao ptičica. Lijepa je i nosi zlatnu krunu kao princeza. Živi u dvorcu i pomaže ljudima jer je jako dobra. Može raditi čarolije. (Tara Alissa Monjik, 1.r.)

Štrigun

Štrigun je jako ružan. On hita djecu u more. On je grd jer ima žute zube i buljavo oko. Nosi potrgana odjela. Čara i radi zlo ljudima. (Anton Bilić, 1.r.)

Zmaj 

Zmaj ima veliki rep. Ima tri glave. Puno jede mesa. Koža mu je mekana i zelena. Ima velike zube. Može puštati vatru. Zmaj je dobar jer pomaže ljudima. (Entoni Čuturić, 1.r.)

Izgubljeni u šumi

Postojalo je jedno malo selo, a u njemu je živio dječak Marko. On je bio odličan učenik, sve je super znao, a najbolje geografiju.

Markovo selo bilo je poznato po vješticama. Svi su osim Marka, vjerovali da u selu ima vještica. Govorio je kako su to gluposti i da ne postoje nikakve moći. Stariji ljudi su mu govorili kako su se vještice sastajale na raskrižju. Kada bi zapuhao jaki vjetar vještice bi se okupile, digle prašinu, ali nitko ih nikada nije vidio. Marko i dalje nije vjerovao. Ljudi su se stalno morali štititi od vještica. Okretali su potkošulje, nosili listove lovora u džepu, ostavljali ogledalo pored malog djeteta itd. Marko nije htio raditi ništa od toga. Svi su se najviše bojali orka. On bi se prerušio u divlju životinju i ako bi netko stao na njegovu stopu izgubio bi se. Marko se samo smijao tome i rekao kako nije moguće da se izgubiš u tako malom selu. Jednoga dana mama je Marka poslala u  šumu po divlje jagode. Upozorila ga je da ne ide po raskrižju i ne staje na stope divljih životinja. Mama mu je htjela okrenuti košulju i dati list lovora, ali Marko je rekao kako je to glupa ideja. Tako se Marko samouvjereno uputio u strašnu šumu. Hodao je polako i pjevušio. Dok je hodao po mokroj i vlažnoj zemlji ugledao je stopu divlje životinje. Sjetio se maminog upozorenja, ali htio joj je dokazati da je u krivu. Dugo se predomišljao, ali ipak se odlučio stati. Polagano je svoje stare čizmice stavio preko otiska divlje životinje. Ništa se nije dogodilo. Marko je nastavio hodati. Nakon nekog vremena učinilo mu se da hoda u krug. Stalno u istom smjeru. Kada je htio vidjeti ima li mahovine na sjeveru imao je osjećaj da se Zemlja vrti oko njega.

Najedanput srušio se na tlo. Bio je uplašen. Mislio je kako su ga seljani uplašili, nije vjerovao da je za to kriva stopa. Naglo mu se zamračilo pred očima. Ubrzo ih je otvorio. Ugledao je čovjeka s krilima ispred sebe. Bio je visok. Imao je veliku bradu i zeleno odjelo. Krila su mu bila modra poput leptirovih. Predstavio se kao Krsnik i rekao da će ga spasiti od utjecaja orka. Marko se slabašno nasmijao i rekao kako sigurno sanja. Krsnik ga je odveo ispred njegove kuće. Marko se pomalo zbunjeno zahvalio.

Seljanima je ispričao što se dogodilo. Svi su mu rekli kako sada napokon može vjerovati u vještice i orke. Marko se nasmijao i rekao kako je sigurno pao u nesvijest i sve to sebi u glavi zamislio. Marko nije vjerovao u vještice, ali više nitko nije išao u tu šumu. (Lora Živolić, 7. r.)

Ukleta kuća

Jednom davno, davno živjela je jedna bogata obitelj. Obitelj su činili mama Ana, tata Ivan i sinovi Marko i Luka.

Bila su to teška vremena. Tata je stalno radio, a mama brinula za sinove. Jednoga dana tata je otišao na posao i uobičajeno radio. Tijekom dana došao je stari i siromašni čovjek i tražio od Ivana malo novaca da kupi nešto za jesti. Ivan je rekao da nema ništa, a imao je pun džep novčića. Siromah je vidio novac i rekao mu da će ga ureći da sve štrige i štriguni poslati na njegovu kuću. Ivan mu se nasmijao i rekao da je lud. Od toga dana sve se promijenilo. Ivan više ništa nije zarađivao, sin Luka se razbolio, a supruga Ana je umrla.  Tako je bilo jako dugo, tata Ivan branio se svim sredstvima koja su tjerala štrige. Kada su sinovi narasli netko im je jednog jutra pokucao na vrata. Tražili su Marka. Pitali su ga želi li poći s njima i obećali su mu pomoći.

Dva mjeseca kasnije Marko se vratio kao jedan od krsnika i porazio sve štrige koje su napadale njegovu kuću. (Filip Milovan, 7. r.)

Priča o vještici

Prije puno godina živjela je jedna siromašna obitelj koja se jedva brinula za sebe.

Jednom je došla jedna pogrbljena starica kod njih i pitala kruha, ali oni nisu imali kruha tako da joj nisu imali što dati. Kada su je odbili starica se naljutila i rekla je da će se vratiti sutra. Čim se vratila istjerali su je govoreći da nemaju ništa. Nakon toga dana počele su se događati čudne stvari, počela su nestajati drva za ogrijev, kokoši nisu nesle jaja, vatra bi se odmah ugasila... No kad su se djeca razboljela, majka se zabrinula i upozorila oca. Otac brzo otrči svećeniku, ispriča mu što se dogodilo, a svećenik mu zaprepašteno kaže da ima posla s vješticom. Otac to ispriča majci, pa se dogovore da jedan otiđe po pomoć biskupa, a drugi da čuva kuću. Tako majka osta na par sati dok ne dođe biskup. Čim biskup stigne počne nešto gunđati i kaže ocu da je kuća ukleta, pa je blagoslovi. Te noći otac čuje čudne zvukove u kući, pogleda što je to. Ode on u kuhinju i vidi vješticu kako proklinje kuću. Vještica ga opazi i pokuša baciti kletvu na njega, ali tada biskup baci svete vode na nju i ona nestane.

Nakon toga njima se ništa loše nije dogodilo. (Ivan Lukin, 7. r.)